(Slobodna Dalmacija) Znate onu epizodu “Maloga mista” kad Roko, sekretar i predsjednik smišljaju konjunkturnu političku akciju za proslavit sebe i zajednicu, pa – među ostalim − razmatraju mogućnost pokretanja lova na kulake i narodne neprijatelje? Roko, naravski, prednjači u idejama, te lucidno sugerira da svaki od njih nađe svoga kulaka pa će norma bit lako ispunjena.
On je svojega već naša: to je njegov kum Stipe, nije bogat, ali nije ni siromaj, ima lipi brod, ima bokun poja i ima mriže, a i dobar je čovik, pa se neće bunit… Zadnja osobina Rokova kuma Stipe pokazat će se ovdje kao najpoželjniji atribut za svaku režimsku sankciju i kao bezvremena kategorija za kojom tragaju političke njuške.
Dobar čovjek, rekao bi naš lucidni narod, govnu je brat. Poučak je niknuo na terenu gdje duševni, civilizirani i krotki oduvijek najebu, gdje divlji uvijek istjeraju pitome i gdje se politički oportunizam prenosi s režima na režim, sa stranke na stranku i s generacije na generaciju.
Zareži tamo gdje je meko, a ne gdje ima viška mesa. Zaprijeti Golijatu, pa ošamari Davida. Glumi Robina Hooda, u praksi budi Šerif iz Nottinghama. Odlučnost i tobožnju pravednost uvijek demonstriraj na slabijemu, a krupnog i jakog zlikovca pravi se da ne vidiš, makar ti pod nosom šetao…
Sve se to ovih dana iznova potvrđuje kroz priču o Vladinu rezanju plaća učiteljima i profesorima, toj najkulturnijoj, najpodcjenjenijoj, a istodobno najpresudnijoj skupini proračunskih korisnika za budućnost ove zemlje.
Odluka da se baš na njima prvima slome kola proklamirane krize i državne štednje više nego išta svjedoči o manjku elementarne hrabrosti aktualne vlasti i o sasvim nepedagoškoj poruci svim razumnim ljudima: ovo je Balkan i ovdje opstaju samo nepokorni i divlji.
Malo tko se, naime, može oteti dojmu da je glavni kriterij za udar na učitelje i nastavnike bio upravo onaj višak dobrote i manjak političke zaštite po kojemu je Roko izabrao svojega kulaka. Zato premijerova patetična isprika zbog udara na plaće prosvjetara i jest toliko iritantna: u demokraciji postoje časniji izgovori za evidentan manjak petlje.
Sve je zaboravljeno
Preko noći su zaboravljeni lažni branitelji, na čijim je revizijama invalidnina država trebala uštedjeti. U hipu su nestali silni paraziti, neznalice i zabušanti u nabujaloj državnoj upravi, godinama zapošljavani po babi i stranačkim − uglavnom hadezovskim − stričevima. Stratezi Kukuriku koalicije više ne nalaze strašnim ni to što se zemlja i dalje dijeli u više od 600 općina i 21 regiju u kojima caruju divizije nepotrebnih i suvišnih lokalnih birokrata.
Svima njima nije žurba uzeti ni jedno materijalno pravo ili im dovesti apsurdne egzistencije u pitanje, dok god postoji i najmanja mogućnost političkog kontrajuriša, Karamarkovih press-konferencija, demagoških prozivki od stvarnih narodnih neprijatelja ili javnih prosvjeda Hvidre. Hrvatska močvara zato se isušuje tako što se čupaju njezini lopoči, umjesto da se najprije love najveći krokodili.
Pojava je već toliko stara da je postala sindrom: svojedobno je i Račanova Vlada, koju je resila istovjetna odlučnost i hrabrost, jednako herojski pokazivala mišice mahom prema tajkunima iz zbornica i učionica. Bili su najtiši dio hranidbenog lanca, a njihova primanja logična trasa za Vladinu liniju manjeg otpora. Promatram zato s nepatvorenom zluradošću ovu beckettovsku akciju radnika “Jadrankamena” na Braču, ovaj mediteranski performans u srcu sezone kakvog se ne bi sjetio režirati ni Siniša Labrović.
Psovka je vrlina
Gledam ih kako predvođeni sindikalcem Drpićem presreću turiste na trajektima, guraju im u ruke subverzivne letke s upozorenjima da čuvaju takujine i ironičnim transparentima “Dobrodošli na otok kriminalaca i lopova” te se mislim: za vas, ljudi, ovdje još ima nade.
Hrvatski učitelji i nastavnici možda su obrazovaniji, ali kamenoklesari su inteligentniji jer dobro znaju gdje žive. Dok god demonstriraju na ulici, privlače svjetla kamera i pozornost publike, dok se ne daju zastrašiti medijskim napadima i pendrecima specijalaca, njihova bitka nije bez izgleda. Ovdje je psovka vrlina, a pristojnost mana.
Svaka čast zaključku. Upravo sam pročitala članak u Forumu i jedino što valja je naslovnica. Čitav članak hrpa jadanja. I ja bi uzimala takvim slabićima (dakle, i sebi). Dok god nastavnici budu dobre curice, a to, zapamtite, i jesu, imat će sve manje i uvijek će šutjeti. Oni koji govore se neće ni čuti izvan svojih zbornica!
Ima jedna priča od mog svekra koja se doista dogodila u jednom selu u Lici. Kaže da je svećenik sa pomočnikom išao posvetiti kuće i došao kod siromaha koji je imao puno djece. Na stolu je stajala šunka pripremljena kao dar svećeniku (plaća) što će posvetiti kuću. Kad je vidio koliko siromah ima djece pomočnik šapne svećeniku: “velečasni, a da ostavimo šunku vidite da su gladni”, na to svećenik odgovori: “oni ne jedu šunku cijelu godinu, e pa ne moraju ni za Božić!”. Uzme šunku i ode.
E tako nam je dragi moji prosvjetari i nama. U našem poslu nema recesije, pa mi to radimo iz čiste ljubavi! Zato nam i mogu uzeti kad hoće i koliko hoće!!! Ljubav će valjda prehraniti i našu djecu, a tko mi je kriv što sam izabrala ovaj posao na kojem ionako ne radim baš ništa! Zar ne? Mislim samo sam razrednik, nastavnik, učitelj, putujem 65km do posla pa onda 65km nazad, psihijatar za roditelje mojih adolescenata, psiholog za učenike….. Ko’ mi je kriv za taj izbor? Ja, jer sam ja provela 4 i pol godine studirajući da bih sada mogla ovo raditi i još sam “sretna” jer radim u školi pa mi ne mogu dati otkaz! HA!
Hvala dragom ministru za ispriku, meni ona poručuje koliko mizernim on nas smatra, vani nastavnici mogu srušiti vladu ako odu u štrajk, a mi smo poput komaraca koji smo malo dosadni pa nas zapraše i gotovo!
I ovce mog svekra znaju blejati i neće bilo kakvu travu pa im se mora i kositi obor i donijeti odgovarajuća trava. A mi? Mi smo i ispod toga jer šutimo, prva ja pa drugi.
Voljela bih pitati ministra i ove iz vlade i sabora koji su dodatak oni sebi ukinuli? Koje putovanje smanjili? Oni pređu preko ceste i dobiju dnevnicu!
Sjećate se kad su dolazili na posao biciklom? Koja provala! Možda da i ja krenem biciklom, mislim trebat će mi neko vrijeme za mojih 65km, ali možda i poginem putem pa me ovo neće više opterečivati.
Eh dragi moji prosvjetari, uživajmo u još ovih par dana godišnjeg odmora pa ćemo na jesen u nove poraze! Sami smo krivi, oni moraju platiti privatne škole svojoj djeci pa im zato trebaju naši novci. Zato ih i nije briga za nas. Nismo do sada jeli šunku, pa zašto bi nam ju ostavili?