Besmislene i beskorisne pedagoške mjere, zaštita nasilnika na račun žrtava, šutnja o nasilju i pometanje problema pod tepih bili su glavni naglasci tribine održane u petak u osnovnoj školi “Dr. Ivan Merz”. Tribini, koju je inicirala udruga “Nastavnici organizirano”, a logistički podržala ova škola, je prisustvovalo preko pedeset nastavnika, nekoliko ravnatelja i pedagoga, ali i roditelji, a u raspravi je sudjelovao i kvartovski policajac.
Zvonko Piljek, ravnatelj OŠ “Dr. Ivan Merz”, istaknuo je glavne probleme s kojima se susreće u svom poslu i razloge zbog kojih je u njegovoj školi prije dva tjedna održan “prosvjed” protiv nasilja nad učenicima i učiteljima: loša suradnja sa socijalnom službom koja u pravilu ne reagira ili reagira prekasno, sve veća zloupotreba prava od strane učenika i njihovih roditelja, dok obaveze ostaju neispunjene, te, općenito, urušavanje društvenih vrijednosti koje se ogleda u tome da je već osmoškolcima glavni životni cilj “brza zarada”.
“Zaprepastio sam se kad mi je jedan učenik osmog razreda rekao kako će on, kad se obogati, letjeti okolo u vlastitom helikopteru, dok ću ja u školu i dalje dolaziti biciklom”, rekao je Piljek.
Učenik bi morao ići u školu 15 godina kako bi bio izbačen
Upozorio je na problem da se obrazovni sustav mijenja sa svakom novom garniturom vlasti što ne može pogodovati stabilnosti školstva. Isto tako, nabrojao je sve pedagoške mjere koje se mogu izreći i rekao da bi, s obzirom na proceduru, učenik u osnovnoj školi morao provesti 15 da bi došao u situaciju da ga se izbaci.
“Postupak je predug, a na kraju se u svjedodžbi te mjere uopće ne navode tako da se postavlja pitanje: zašto ih uopće izricati ako ničemu ne služe? Kao rezultat, mnoge škole su od toga jednostavno odustale”, objasnio je.
Kad je riječ o nasilnom ponašanju, ovdje je riječ o manjini koja terorizira većinu, naglasio je. “Problem počinje u kući. Kad dijete vlastitom roditelju kaže ‘Neću!’, onda je normalno da se ni u školi neće znati drugačije ponašati.”
U inozemstvu roditelji u školu dolaze po savjete, a kod nas žaliti se
Ni mnogi roditelji ne pomažu. Piljek je iznio nekoliko slučajeva kad su nastavnici – pa i on – bili lažno optuženi za maltretiranje učenika. Na kraju su optužbe odbačene, a s onima koji su to radili ništa se nije dogodilo. “Nastavnici se neprestano moraju opravdavati za svoj rad. U inozemstvu roditelji u školu dolaze p savjete i da im se kaže što treba raditi, a kod nas dolaze kritizirati i žaliti se!” objasnio je.
Kao zaključak, rekao je da je u hrvatskom obrazovnom sustavu potrebna potpuna revizija pedagoških mjera, ali i dnevnika i imenika.
Kao uvod u izlaganje Ane Majnarić, perdsjednik Udruge Dalibor Perković rezimirao je neke stvari rekavši da u sustavu postoje tri dijela pedagoških mjera: pismene opomene i ukori koji su komad papira koji ničemu ne služi i svejedno je s koje strane ga gledate jer je s obje prazan, zatim “Produženi stručni postupak” koji mora trajati tri mjeseca i često služi samo kao odgađanje isključenja, a ne predstavlja nikakvu sankciju, te isključenje ili preseljenje u drugu školu kao krajnja mjera koja je drastični skok u ozbiljnosti. Zbog toga bi, rekao je, trebalo uvesti gradaciju – “međumjeru” koja će učeniku dati do znanja da je njegovo ponašanje nepoželjno, ali će mu dati priliku da ga promijeni i razmisli o svojim postupcima.
“Ploče o mjestu nulte tolerancije na nasilje su farsa i treba ih demonstrativno poskidati”
Ana Majnarić napomenula je da se sve češće se događa da roditelji djecu premještaju u drugi razred ili školu kako bi ih zaštitili od nasilnika. “Na školama se nalaze ploče na kojima piše da su to mjesta nulte tolerancije na nasilje. Međutim, prava je istina da je to farsa i da ih treba demonstrativno poskidati”, rekla je.
Škola može biti samo mjesto detektiranja problema. Učitelji nisu ni policajci ni psiholozi ni socijalni radnici, a društvo od njih traži da budu sve to, istaknula je. I ona se osvrnula na besmislenost sadašnjeg sustava pedagoških mjera rekavši da, ako učenik ne reagira na prve tri usmene i neslužbene mjere zbog neposluha (molba, upozorenje, razgovor kog pedagoginje), ništa mu neće značiti ni preostale. “Zašto? Pa to je samo komad papira. Uz to je svaka pedagoška mjera i hrpa posla za školu. Međutim, ne postoji dodatan posao ni za dijete ni za njegove roditelje pa se možemo s pravom upitati tko je tu zapravo kažnjen.”
Također je istaknula da su učitelji su na udaru jer su oni jjedino mjesto gdje roditelji mogu udariti na sustav. Svugdje drugdje sustav se krije iza pravnih procedura, zaštitara na vratima i slično i zapravo je nedodirljiv. Međutim, između učitelja i roditelja ne stoji apsolutno nitko.
“Ako učenik ne uči, u Kanadi se suspendira on, a u Hrvatskoj nastavnik”
Kao centralni događaj tribine, Ana Majnarić je iznijela usporedbu nekoliko školskih sustava po pitanju pedagoških mjera (prezentacija je dostupna na našem portalu). Analiza je stara dvije godine i već je nekoliko puta prezentirana, kao i dostavljena Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, ali bez rezultata. Jedno od mjesta gdje je iznesena bio je i županijski skup pedagoga gdje je autorica, kako sama kaže, “praktički doživjela linč”.
Navela je kako suspenzija učenika funkcionira u Nizozemskoj, Španjolskoj, Švedskoj, Kanadi i Australiji. Dok je u Hrvatskoj službeno zabranjeno istjerati učenika iz učionice, gotovo sve ove zemlje imaju institut odstranjivanja učenika s nastave ukoliko se ovaj ponaša neprihvatljivo. Izuzetak je Švedska, ali samo u smislu da se ekscesnog učenika ne odstranjuje “s nastave”, nego samo iz učionice gdje se nalaze druga djeca, a onda taj učenik nastavu pohađa u drugoj prostoriji ili kod kuće. Ravnateljima su na raspolaganju samostalne suspenzije, a u posebnim slučajevima je dužan konzultirati se s nadležnim tijelima.
Ono što je bilo zanimljivo bile su činjenice da je u drugim zemljama prekršaj otvorenog nasilnog ponašanja ili nošenja oružja gotovo izjednačen s ometanjem nastave. Drugim riječima, ista je sankcija za učenika koji u školu nosi nož ili se opija kao i za onoga tko se u učionici neprihvatljivo ponaša. Također, jedna od zanimljivosti bila je da u Kanadi učenik može dobiti suspenziju ukoliko ne uči dovoljno, što su neki od prisutnih komentirali da bi za takvo ponašanje učenika u Hrvatskoj suspenziju prije dobio nastavnik.
Nezaključivanje ocjena na polugodištu će potaknuti nerad
Nakon ovih izlaganja krenula je diskusija u kojoj su prisutni krenuli iznositi primjere iz prakse koji govore o lošem stanju u školstvu, ali i prijedloge što bi trebalo napraviti. Tako su pali prijedlozi bi trebalo razdvojiti zakone o obrazovanju u osnovnim i srednjim školama kao i kritike na sadašnji zakon. Jedan od sudionika tribine je napomenuo da je odgojna strana sadašnjeg Zakona loše razrađena. Također, popratni propisi i pravilnici su užasno loše napravljeni. Istovremeno, iz lokalne samouprave, ministarstva i agencija dolaze pritisci na nastavnike koji nisu utemeljeni ni u kakvim pravilima, a roditeljima i djeci se podilazi. Tako je postavljeno i pitanje: zašto roditelj mora dati suglasnost na sve, pa tako i na pedagoške mjere te koji je uopće smisao u tome?
Također je spomenuta i najava ukidanja zaključivanja ocjena na polugodištu što je jedan od prisutnih ocijenio kao prebacivanje problema na kraj godine čime se opravdava nerad kroz cijelu godinu.
Za kraj, sudionici su se složili da nikako ne treba zatvarati oči pred nasiljem – što je nešto što se u sve više škola sve više radi – i nipošto ga zataškavati.
Najavljene su i daljnje tribine, što u orgnizaciji udruge “Nastavnici organizirano”, što drugih.