Bijes i očaj prevarene generacije

25/05/2012

(Tekst prenesen s bloga Pax et Discordia)
Hrvatska je, sasvim spontano, dobila još jednu veliku aferu koja će se povlačiti po medijima sljedećih dana, a možda i tjedana. I, kao i sve u životu, i ovo ima jednu dobru i jednu lošu vijest. Dobra je da se, nakon pitanja branitelja, crkve, generala u Haagu i sličnih zabavica za mase željne krvi i igara, pažnja napokon skrenula na nešto strateški bitno za društvo: obrazovanje. Možda bismo trebali biti bar malo nezadovoljni zato što se sve u ovoj medijskoj halabuci svodi na to je li jedan konkretan test na državnoj maturi bio pretežak ili nije, a o stvarnim problemima se i dalje ne govori, no poklonjenom konju ne treba gledati u zube. Glavno da se govori, pa kad se govori, već će se nešto valjda i reći. Međutim, loša vijest je da su mediji (i) ovaj put cijelu priču okrenuli na potpuno senzacionalističku stranu, dajući prostora, kao i uvijek, onim najglasnijima, istovremeno i najmanje artikuliranima, evidentno slabije pismenima, a sve u svrhu povećanja čitanosti. Za očekivati je da će i ovaj put pitanje kvalitete obrazovnog sustava i načina na koji bi državna matura trebala pripomoći biti potpuno ignorirano.

Ono što u cijeloj priči daje mjesta za optimizam je da je ogromna većina reakcija na internetskim forumima i komentarima ispod tekstova u tonu verbalnog šamaranja razmažene balavurdije koja se prvi put u životu našla pred ozbiljnim izazovom i sad, kad su dobili po prstima, ne prestaju cendrati.

Što, ruku na srce, i nije pretjerano pošten stav.

Naime, svi što gube se ljute, to je poznata stvar. Ali ako je gubitnik u cijeloj igri istovremeno i prevaren, onda je to nešto drugo i ta ljutnja itekako ima temelja.

A današnji srednjoškolci i ovogodišnji maturanti su, prije svega, prevareni.

Najprije ih je prevarilo društvo. Ova izjava možda djeluje previše generalizirano da bi od nje bilo ikakve koristi, jer, prije svega, tko je to “društvo” i gdje ga možemo naći? No, činjenica je da je u proteklih dvadeset godina društvena klima pogodovala neradu, provlačenju, poklanjajnu. Djeca koja su odrastala u tih dvadeset godina gledala su kako se kriminalci bogate, kako neznalice dolaze na vlast, kako nesposobnjakovići upravljaju. Gledali su kako se lijenčine provlače kroz školu, kako neznalice uspijevaju navući dobre ocjene, kako saboteri i delikventi uspješno razaraju nastavu i zato postaju face u razredu, gledali su kako loše ocjene nakon dolaska inspekcije odjednom postaju dobre, kako se školske uprave nakon dolaska roditelja u školu pretvaraju u servis za popravljanje i prepravljanje ocjena, gledali su kako sve manje zainteresirani nastavnici postaju sve manje motivirani za objektivnost i kvalitetan rad, a sve više za odrađivanje i popunjavanje satnice.

Gledali su kako se svi probijaju preko veze, bez truda, pa su mislili da će tako i oni.

Prevarili su ih, u neku ruku, i roditelji, pravdajući svaki njihov neuspjeh zlim profesorima ili zastarjelim sustavom. Prevarili su ih opravdavajući izostanke kad treba i kad ne treba, tražeći krivca za loše ocjene u školi, a ne u svom domu, govoreći i primjerom pokazujući da za život znanje nije potrebno, učeći ih kako se pronalaze prečice, plaćajući im instrukcije nakon što dijete na satu nije naučilo ništa – zato jer nije pratilo nastavu i vjerojatno pritom ometajući druge – te trčeći kod ravnatelja ili po inspekciju svaki put kad bi najnoviji izdanak obiteljskog stabla došao u opasnost da dobije ocjenu koja bi mogla ugroziti planirani status. Prevarili su ih učeći da se kroz život može proći zaobilazeći prepreke, tražeći vezu, moljakajući, umjesto da se skrati noćni izlazak ili, nedajbože, cijelu jednu večer ostane kod kuće i uči.

Naravno, prevarili su ih i političari (doduše, to možda i ne treba brojati jer političarima je u opisu posla da lažu i varaju i samo maloumnik ili maloljetnik može bez rezerve povjerovati nečemu što kaže ministar, a što tako dobro zvuči; doduše, pošto je ovdje riječ o osamnaestogodišnjacima, možda im se i može progledati kroz prste). Prije svega popuštajući i ulagujući se njima i roditeljima, uvjeravajući ih da je sve u redu, da samo nastave s dosadašnjim ponašanjem, “već ćemo mi to riješiti” iako rješenje ne postoji. Prevario ih je – i dalje ih vara – ministar Jovanović koji uporno ponavlja kako će maturanti stručnih škola na državnoj maturi biti ravnopravni gimnazijalcima što je notorna glupost jer tako nešto je fizički nemoguće i uvijek će biti nemoguće postići.

I, na kraju, prevario ih je i sustav koji im je, kako je obrazovanje sustavno razarano iz vrha, sve manje bio odgojni i obrazovni, a sve više postajao uzgojni i socijalni, obećao da će uspjeti proći kroz sve životne nedaće bez puno truda, da će sve biti lagana zabava i da se oko ničega ne treba brinuti. Kako je lijepo napomenula jedna kolegica: Ova je generacija prošla kroz HNOS i kampanju raterećenja učenika, kroz pravilnik o ocjenjivanju koji se tumačio tako da se ne smije ocjenjivati propitivanje i redovitost rada, da se ne smije pisati veći broj ispita od propisanih. Sve u cilju rasterećenja od napora, a s posljedicom rasterećenja od radnih navika i od znanja. Neke od preporuka HNOS-ovskih promjena, bukvalno shvaćene, dovele su do tumačenja da se ne smije davati zadaću vikendom. Kao rezultat, dio maturanata koji se ovih dana žale na državnu maturu u osnovnoj školi nije pisao zadaće ni učio od četvrtka do ponedjeljka.

Nakon svega toga, mladi ljudi kojima je na pladnju obećano sve, a nisu pripremljeni ni za što, suočili su se s činjenicom da se za svoju budućnost moraju izboriti samo s olovkom u ruci i znanjem u glavi, bez pomoći, bez rezervnog položaja, bez besplatnog i automatskog drugog (i trećeg i četvrtog…) pokušaja. Nakon dvadeset godina pretvaranja škola u pogone za čuvanje djece, izlazak iz tih pogona postao je uvjetovan nečim što do sada nije bio uvjet. I zato sva ta trauma i frustracija. Nakon dva desetljeća navikavanja na to da je ocjena temelj svega, da je bitno namoliti ili zagnjaviti nastavnika i dobit ćeš taj mračni predmet želje, pa ako ne od njega, onda od više instance, djeca su ostala sama, na milost i nemilost bešćutnim i bezličnim sastavljačima pitanja koji su ispalili svoje smrtonosne strelice iz mraka i u taj mrak se vratili, daleki, skriveni i anonimni.

Nema revolucije bez krvi, borbe bez gubitnika, napretka bez zaostalih, promjene bez onih koji su izgubili bar ponešto. I tako su u ovom naglom prijelazu s “prelake” na “pretešku” državnu maturu žrtve morale pasti.

Međutim, bitka vjerojatno nije gotova jer tradicija je jaka stvar. Kao što je bivša ministrica Ljilja Vokić provalila da je “prepisivanje u duhu hrvatskog mentaliteta i da tu ne vidi ništa loše”, tako je i tužakanje višoj instanci oduvijek bio hrvatski standard. Kako je rekao jedan kolega, “sve će to ministar pozlatiti”; glasovi su glasovi, nijedno dijete ne smije ostati nesretno i prvi koraci u tom smjeru već su napravljeni. Ravnatelj centra za vanjsko vrednovanje već je dovučen na razgovor, pripremaju se testiranja testova, nakon toga će uslijediti revizija, a kao vrhunac apsurda i krajnji dokaz šarlatanstva s kojim se pristupa obrazovanju, Jovanović je obećao da će se osnovati “posebni tim” koji će ocijeniti odgovore onih koji “zbog stresa” nisu uspjeli prepisati odgovore na za to predviđeni listić i tako se popišao na glave onih učenika koji su, usprkos “stresu”, žrtvovali tih nekoliko dragocjenih minuta kako bi zadovoljili formu jer ih je netko, izgleda, greškom naučio da treba biti odgovoran i poštivati pravila, bar onda kad se to izričito od tebe traži.

Nakon prve provale bijesa u medijima se pojavilo i nekoliko tekstova maturanata koji su priznali da je test bio težak, ali da se sve moglo riješiti, da zadaci nisu predstavljali iživljavanje i da je maturi samo trebalo pristupiti s eementarnom ozbiljnošću. Ti su tekstovi smireniji, pismeniji i puno bolje argumentirani od onih prvih (što je u neku ruku logično). Međutim, za očekivati je da će, kao i svaki put kad se u rulji za linč javi netko pametan, i ti glasovi nestati potopljeni u bujici kaosa i neorganiziranosti u koju se pretvara ne samo obrazovanje, nego i cijelo hrvatsko društvo.

One Response to Bijes i očaj prevarene generacije

  1. Ivana on 26/05/2012 at 12:40

    Slažem se sa gore napisanim u potpunosti. Neznam što su pojedini maturanti očekivali, da će im ispit biti lagan. Ne shvaćam kako ne razumiju da je ovo ujedno i kvalifikacijski ispit pri upisu na fakultet i da mora postojati selekcija. Nemaju sve srednje škole iste kriterije, razlikuju se kriteriji po gimnazijama istog usmjerenja, a kamo li po srednjim stručnim školama. I kao da to maturaanti nisu znali kada su upisivali Srednju Školu. Netko se više mući četiri godine sredneškolskog obrazovanja ali zato nema problema na državnoj maturi i obrnuto.

    Smatram da ovdašnji maturanti mogu biti sretni što se mogu pravedno upisati na fakultet. Kada sam ja upisivala fakultet 1998. godine, nije bilo presudno znanje nego pune kuverte. Tako su na fakultet bili upisani ljudi koji nisu ni pristupili prijemnom ispitu, ljudi koji nisu uspijeli prijeći bodovni prag i oni kojima su roditelji navratili neposredno prije ispita s kuvertom podmazat one koji su to sve provodili. A mi naivci koji smo učili i mućili se smo pojeli govno. Ne kažem da tada nije bilo i onih koji su se pošteno upisali, ali bilo ih je malo.




Osobne stranice s nastavnim sadržajima

  • Antonija Horvatek (matematika)
  • Josip Kličinović (matematika)
  • Saša Peričak (biologija)
  • Dalibor Perković (fizika)
  • Anita Damjanović (engleski)
  • Marijan Biruš (geografija)
  • Nedeljko Begović (fizika)
  • Aleksandra - Maria Vuković (matematika)
  • Miran Novokmet (Računovodstvo - Knjigovodstvo)
  • Antonija Sikavica Joler ("Hrvatski na mreži")
  • Dalibor Joler ("Deutsche Seiten")
  • Željana Mateljan (matematika)
  • Nina Obradović (fizika)
  • Mislav Kolić (povijest)
  • Ivana Šovagović (matematika)
  • Zoran Hercigonja (programiranje, Python)
    Ukoliko znate za još neke nastavnike koji imaju ovakve stranice, javite nam!
  • Sindikati

    Institucije

    Categories

    Banneri

    (225x25) (213x44) (180x156, prozirni) (180x156, bijeli)

    Kolumne