Kako se bliži kraj školske godine, svi sa strepnjom očekuju sveopću traumu upisa u srednje škole. Na jednom blogu jedan roditelj je iznio priču iz svoje vizure, priču koja najbolje govori koliko je nakaradan sustav koji je trenutno na snazi.
I tako je pred mnogim roditeljima koji mogu birati u koju osnovnu školu će upisati dijete (a birati se uvijek može) Sofijin izbor: odabrati dobru školu koja će ga naučiti što treba, ali će biti suzdržana s ocjenama – zbog čega je moguće da dijete neće upisati željenu gimnaziju – ili odabrati školu za koju se zna da poklanja ocjene i tako osigurati upis, ali riskirati loše obrazovanje.
Moj sin uspio je sakupiti mizernih 50 bodova. Škola koju je pohađao ima stroge kriterije i razred koji je on završio imao je 2 superodlikaša i 5 odlikaša od ukupno 26 učenika. Ostali razredi uglavnom su bili na tom nivou. Pokušao sam razgovarati sa nekim profesorima da mu daju priliku kako bi popravio ocjenu međutim jasno su dali do znanja da to ne bi bilo fer prema drugim učenicima i željena gimnazija pa makar i u krugu 20-30 km od Zagreba ostala je neostvaren san. Na kraju se pokazalo da bi negdje i upao ali nismo mogli riskirati jer papire možeš predati samo na jednu školu i ako tu izvisiš ostaju ti varioci i tokari u drugom roku. I to je po meni još jedan problem kojeg bi trebalo riješiti.
Uglavnom, upišemo ga u jednu našu veoma dobru tehničku školu. Zanimljivo da je tu školu upisao i sin od kuma koji također dolazi iz okolice Zagreba i to iz škole u mjestu sa 2-3 tisuće stanovnika. On je imao 61 bod ali njega kao ne zanima gimnazija isto kao i prijatelja iz razreda koji se zaustavi na 58 bodova. Krenu oni zajedno u školu i to u isti razred. Sada pred kraj godine moj sin će vjerojatno razred završiti sa odličnim uspjehom. Mali od kuma ima jedinice iz matematike i fizike koje se vuku čitavu godinu, a njegov kolega je tome dodao i hrvatski.
Sve je tu jasno ali ja ozbiljno razmišljam da napišem pismo ministarstvu ili podignem nekakvu tužbu protiv škole u koju je išao moj sin. Zvuči apsurdno jer ustvari prozivam ljude koji uredno rade svoj posao ali nisu li oni na taj način debelo uskratili mog sina i to svjesno jer su svakako znali kako sistem funkcionira i kako se radi u školi udaljenoj ni 10 km? Upravo zbog apsurdnosti ove situacije mislim da bi jedna tužba iako besmislena nekim ljudima otvorila oči i možda izazvala medijski interes. Naslov poput “Škola koja radi svoj posao uništavaju živote mladim ljudima” možda bi imao efekta iako je to teško vjerovati budući da oni sa 5.0 očito čine većinu pa se ne bi stvorila kritična masa.
Moj mlađi sin također ide u tu osnovnu školu i bolji je đak od starijeg sina ali na 5.0 ne mogu ni pomišljati. Sada je 6. razred i to će biti 4.7-4.8 uz zaista iznimne napore i rad.
O tome stalno razmišljam. Dok za upis u srednju školu ne bude mjerilo jedino znanje, a ne ocjene, ništa nema smisla. Jučer sam srela bivšeg osmaša. Nije bio baš neki učenik, prošao na inteligenciju i upisao elektroteh. školu. Kaže da sad ima 10 jedinica. Moja škola je među zadnjima po broju odlikaša u Zagrebu, ali znam koliko benevolentno ocjenjujemo. Ja bih ukinula ocjene. Ispiti: prolaz ili pad. Upisi. Znanje ili neznanje. Nema stresa, a svi se jako trude. Da ne spominjem postojanje prilagođenih programa. U nekim premetima to je besmisleno. Ako učenik ne može spoznati cjelinu, bolje da ni ne uči dijelove. Škola treba biti dostupna svima, ali ne trebaju je svi završiti.