(Slobodna Dalmacija) Nakon što se zbog hiperinflacije odlikaša godinama upisi u srednje škole, a osobito u najprestižnije gimnazije, svode na opsade u kojima je teško razlučiti tko je doista “kadar” za pojedinu školu, srednjoškolski nastavnici novu vlast odlučno pozivaju na promjene upisne politike. Zagrebački profesor fizike Dalibor Perković u tome je najkonkretniji: od ministra Jovanovića traži povratak prijamnih ispita za upise u srednje škole, za početak u one koje to same žele, kao i to da djeca imaju mogućnost aplicirati na više srednjih škola.
Vaš je argument da u posljednjih 20 godina, otkad su ukinuti prijamni, djeca sve manje uče da nauče, a sve više za ocjenu, zbog čega pada kvaliteta obrazovanja. Kažete da se za ocjenu “vara i mulja” a nastavnike pritišću roditelji, ravnatelji, inspekcija. Kakvo je konkretno stanje u školama?
– Prije svega treba reći da i nije toliko riječ o direktnim pritiscima, koliko o indirektnoj manipulaciji koja se razlikuje od slučaja do slučaja. U jednoj školi, gdje je iz jednog predmeta dvadesetak učenika završilo na popravnom ispitu, ravnatelj je “poništio” sve jedinice – nikome nije jasno zbog čega službeno, iako svi znaju zbog čega realno – i naložio ponovno ispitivanje dan kasnije svih koji nisu prošli.
U drugom slučaju se manipuliralo izborom ispitne komisije; Nastavničko vijeće je izglasalo jedan sastav, a sutradan se na ispitivanju našao sasvim drugi sastav. No, još gore od tih pritisaka je autocenzura za koju se, zaista, nikoga ne može direktno optužiti, osim mentaliteta.
Recimo, zaključujete ocjene u osmom razredu osnovne škole i nalazite se pred dilemom: biti korektan i učeniku zaključiti četvorku, ali mu time onemogućiti ulaz u gimnaziju za koju je zainteresiran, dok istovremeno znate da se u lošijim školama ocjene dijele šakom i kapom po principu “pa naši su, treba im osigurati dobar upis”. I što sad: biti profesionalan i ne pokloniti ili se utopiti u struji i sudjelovati u onome za što se ne može pronaći bolji naziv od – korupcija?
Test i stres
Hiperinflacija odlikaša, kako sami kažete, tema je o kojoj raspravljamo dva mjeseca u godini kad su upisi i kasnije zaboravimo. Koliko je to doista velik problem, što se događa s tim “odlikašima” u srednjoj školi?
– Prilično je jasno što se događa kad dijete s napuhanim ocjenama dođe nekamo gdje to napuhivanje prestaje. Jedini argument koji sam čuo, ne jedini suvisli, nego jedini argument uopće, protiv prijamnih ispita ili državne mature, jest da djeca doživljavaju stres kad moraju pisati jedan test o kojemu im ovisi barem sljedećih nekoliko godina života, a možda i više.
No, iz svog iskustva znam da to nije ništa prema šoku koji dožive kad se, nakon četvorki i petica u osnovnoj školi, u prvom polugodištu prvog razreda srednje škole, koju nisu trebali upisati, zaredaju jedinice. Mislim da nema nastavnika koji u proteklih nekoliko godina nije prisustvovao histeričnom napadaju djeteta koje je u osnovnoj školi živjelo pod staklenim zvonom, a sad se odjednom našlo na mjestu gdje se od njega očekuje da radi, uči i, što je najgore, zna! Prizor pucanja djetetovih iluzija nije lijep, pogotovo ako znate da za to nije krivo dijete, nego roditelji, inspekcija, ravnatelj škole iz koje je dijete došlo, a najviše od svega sustav koji ga nije pitao koliko zna, nego što mu piše u svjedodžbi.
Kakva je danas razina znanja naših učenika u osnovnim i srednjim školama?
– Ne treba ni napominjati da je razina znanja danas u drastičnom padu, ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu. Tu je riječ o sindromu “zašto bih znao zbrajati ako imam kalkulator?” Ili, drugim riječima, zašto bih morao znati išta ako se sve informacije mogu naći na internetu.
No, u Hrvatskoj je to dovedeno do ekstrema. Na temelju svoga dosadašnjeg iskustva procjenjujem da barem petina hrvatskih osmoškolaca ne zna koliko metar ima centimetara. Ne govorim o kvadratnim ili kubnim centimetrima, govorim o običnim mjerama, o duljini. U drugom razredu gimnazije jedna učenica nije znala koliko kilogram ima grama. Nije da se zbunila, zaista nije znala. Stajala je pred pločom tri minute i na kraju je otresito rekla: “Što me briga, dajte mi jedan, što će to meni u životu?”
Mislim da je to odraz korupcije u hrvatskom obrazovnom sustavu. Kako je ona prošla osmi razred? Kako je prošla prvi razred gimnazije? Tko ju je pustio? Ja mogu reći samo tko ju je pustio u treći: nakon što sam joj zaključio jedan iz fizike, Nastavničko vijeće te gimnazije mi je poništilo ocjenu i preinačilo je u dvojku. Sve legalno i po propisima.
Državna matura
Koji su glavni razlozi zbog kojih tražite ponovno uvođenje prijamnih ispita za upis u srednje škole?
– Tehnički, prijamni ispiti su blaži oblik državne mature; riječ je o gotovo istom postupku koji možda za statističare i pedagoge ima različito značenje, ali je za učenike i roditelje potpuno identičan: nakon školovanja na učeniku je red da pokaže što je i koliko naučio. Sada je trenutak za postizanje rezultata.
Što će se nakon toga dogoditi s tim rezultatom manje je bitno; ključno jest da se u jednom trenutku učenik nađe sam s ispitom i da nema tih baba i stričeva koji će mu pomoći da na papiru dobije “potvrdu o znanju” ako to nije odraz onoga što dijete ima u glavi. Što se tiče situacije otprije 20 godina, u to vrijeme nije bilo toliko odlikaša. Ja sam osmi razred jedva prošao s pet, a sedmi s četiri, a nakon upisa sam u Matematičkoj gimnaziji, koju sam upisao, mislim da je to bila najjača škola u županiji, bio u gornjoj četvrtini učenika.
Najgora kombinacija
Što sve treba vrednovati prilikom upisa u srednje škole?
Tu nema neke velike mudrosti. Postoje samo dvije stvari: ocjene iz osnovne škole i znanje koje se mjeri ispitom. Jedina varijacija je koliki omjer će ta dva podatka imati u konačnoj ocjeni. Studija Fakulteta elektrotehnike i računarstva otprije nekoliko godina pokazala je da najbolju prognostičku vrijednost ima varijanta u kojoj prijašnje ocjene daju 40% ocjene, a rezultati s ispita 60 %. To je, sasvim slučajno, i sustav koji je bio na snazi prije 20 godina. No, ovo što sad imamo, da su ocjene iz osnovne škole 100 %, a ispit, to jest pokazano znanje na licu mjesta, nula posto, uvjerljivo je najgora kombinacija.
Stakleno zvono
– Floskule o opterećenju učenika slušamo već desetljećima, i to najviše od onih koji su najviše trebali učiniti da se učenike rastereti od suvišnih sadržaja. Sadržaje treba promijeniti, a ne smanjiti. Problem je što se u hrvatskom obrazovanju ne provodi pedagogija, nego ono što neki nazivaju “pedocentrizam”. Čini se sve da se “djeci olakša djetinjstvo”, da ga “provode bezbrižno” i “bez stresa”, a zaboravlja se da je stres sastavni dio života, pogotovo u današnjem svijetu, i da će sve od čega su ih čuvali pod staklenim zvonom tu djecu pogoditi onog trenutka kad izađu iz škole, i to s kamatama – kaže prof. Perković.