Obrazovanje opet “zadnja rupa na svirali”?

Blog Pax et Discordia prenosi da su, nakon upravo odrađenih izbora, vjerojatno poznata imena svih ministara nove vlade, osim obrazovanja. Za većinu sektora već se razrađuju strategije i prave planovi, ali “pitanje obrazovanja i dalje je otvoreno. Nema strategije, nema ideje, nema osobe koja će ih provoditi. Ono čega se najviše možemo bojati jest da će se pozicija ministra znanosti i obrazovanja popunjavati u zadnji čas, po ključu osobnog povjerenja mandatara i naplate za dosadašnje zasluge, a ne po ključu stručnosti, znanja i iskustva. Na mjesto minista opet bi mogao doći netko koga na brzinu, u zadnji čas, treba zbrinuti, pa hajdemo ga gurnuti u fotelju za koju se nitko ne otima previše, samo tamo neki profesori nešto gunđaju.”

Ni sat vremena nakon završetka izborne šutnje i objave prvih neslužbenih rezultata, imamo razloga za strah i zebnju. U Novom listu izašao je tekst (još jedan u nizu u raznim medijima) o mogućem sastavu buduće Vlade. U njemu se pobrojavaju sektori i resori koje će preuzeti pojedine osobe iz Koalicije. Pa tako doznajemo tko će se sve baviti kojim askpektima gospodarstva, tko će preuzeti vanjske poslove, tko će biti zadužen za branitelje, tko za upravu, tko za unutarnje poslove i tako dalje.

Međutim, ni sada se još uvijek ne zna tko će preuzeti znanost i obrazovanje.

Zanemarimo na trenutak mogućnost da novinarka tom sektoru nije dala prioritet pa da se nije previše ni trudila iskopati informaciju. Malo vjerojatno, ali čak i kad bi to bio slučaj, govorilo bi to nešto o stavovima medija, ali i onih blizu ili čak u samim centrima moći koji im daju podatke, o jedinoj djelatnosti koja se bavi dugoročnom budućnošću društva.

No, nešto je ozbiljnija opcija da je taj tekst potpuno točan, da “Neven Budak nije u igri više, kao ni riječki rektor Pero Lučin, a spominjala su se imena Riječana Željka Jovanovića ili Romane Jerković”. Uz sve to, ovi ljudi za koje do sada nismo ni čuli neće moći ući u izvršnu vlast “jer onda više neće tko imati popuniti njihova mjesta u Saboru”.

Drugim riječima, sve se popunilo, sve je osigurano, sve strategije su već postavljene u startni položaj – razrađuju ih, naime, ljudi koji su znali bar otprilike čime će se baviti – ali pitanje obrazovanja i dalje je otvoreno. Nema strategije, nema ideje, nema osobe koja će ih provoditi.

Ono čega se najviše možemo bojati – a što je, s obzirom na dosadašnje djelovanje, na žalost, i najizglednije – jest da će se pozicija ministra znanosti i obrazovanja popunjavati u zadnji čas, po ključu osobnog povjerenja mandatara i naplate za dosadašnje zasluge, a ne po ključu stručnosti, znanja i iskustva. Na mjesto minista opet bi mogao doći netko koga na brzinu, u zadnji čas, treba zbrinuti, pa hajdemo ga gurnuti u fotelju za koju se nitko ne otima previše, samo tamo neki profesori nešto gunđaju. Ma lako ćeš ti to, pa imaš doktorat, reći će mu, znaš kako je na fakultetu, što se tu uopće ima raditi, samo procesirate plaće i povremeno napišete neki pravilnik. A ako zapne, imate stručnjake, HAZU, Vijeće za kurikulum, Ljilju Vokić…

Sve u svemu, kad su prošli put imali priliku nešto napraviti za najosjetljiviji sektor u ljudskom društvu, stavili su nam Vladimira Strugara.

Sve nekako vuče na to da ni ovaj put neće biti puno bolje.

 

Podijelite ovo

Podijelite ovaj članak sa svojim prijateljima!