Blog Pax et Discordia prenosi da su, nakon upravo odraÄ‘enih izbora, vjerojatno poznata imena svih ministara nove vlade, osim obrazovanja. Za većinu sektora već se razraÄ‘uju strategije i prave planovi, ali “pitanje obrazovanja i dalje je otvoreno. Nema strategije, nema ideje, nema osobe koja će ih provoditi. Ono Äega se najviÅ¡e možemo bojati jest da će se pozicija ministra znanosti i obrazovanja popunjavati u zadnji Äas, po kljuÄu osobnog povjerenja mandatara i naplate za dosadaÅ¡nje zasluge, a ne po kljuÄu struÄnosti, znanja i iskustva. Na mjesto minista opet bi mogao doći netko koga na brzinu, u zadnji Äas, treba zbrinuti, pa hajdemo ga gurnuti u fotelju za koju se nitko ne otima previÅ¡e, samo tamo neki profesori neÅ¡to gunÄ‘aju.”
Ni sat vremena nakon završetka izborne šutnje i objave prvih neslužbenih rezultata, imamo razloga za strah i zebnju. U Novom listu izašao je tekst (još jedan u nizu u raznim medijima) o mogućem sastavu buduće Vlade. U njemu se pobrojavaju sektori i resori koje će preuzeti pojedine osobe iz Koalicije. Pa tako doznajemo tko će se sve baviti kojim askpektima gospodarstva, tko će preuzeti vanjske poslove, tko će biti zadužen za branitelje, tko za upravu, tko za unutarnje poslove i tako dalje.
Međutim, ni sada se još uvijek ne zna tko će preuzeti znanost i obrazovanje.
Zanemarimo na trenutak mogućnost da novinarka tom sektoru nije dala prioritet pa da se nije previÅ¡e ni trudila iskopati informaciju. Malo vjerojatno, ali Äak i kad bi to bio sluÄaj, govorilo bi to neÅ¡to o stavovima medija, ali i onih blizu ili Äak u samim centrima moći koji im daju podatke, o jedinoj djelatnosti koja se bavi dugoroÄnom budućnošću druÅ¡tva.
No, neÅ¡to je ozbiljnija opcija da je taj tekst potpuno toÄan, da “Neven Budak nije u igri viÅ¡e, kao ni rijeÄki rektor Pero LuÄin, a spominjala su se imena RijeÄana Željka Jovanovića ili Romane Jerković”. Uz sve to, ovi ljudi za koje do sada nismo ni Äuli neće moći ući u izvrÅ¡nu vlast “jer onda viÅ¡e neće tko imati popuniti njihova mjesta u Saboru”.
Drugim rijeÄima, sve se popunilo, sve je osigurano, sve strategije su već postavljene u startni položaj – razraÄ‘uju ih, naime, ljudi koji su znali bar otprilike Äime će se baviti – ali pitanje obrazovanja i dalje je otvoreno. Nema strategije, nema ideje, nema osobe koja će ih provoditi.
Ono Äega se najviÅ¡e možemo bojati – a Å¡to je, s obzirom na dosadaÅ¡nje djelovanje, na žalost, i najizglednije – jest da će se pozicija ministra znanosti i obrazovanja popunjavati u zadnji Äas, po kljuÄu osobnog povjerenja mandatara i naplate za dosadaÅ¡nje zasluge, a ne po kljuÄu struÄnosti, znanja i iskustva. Na mjesto minista opet bi mogao doći netko koga na brzinu, u zadnji Äas, treba zbrinuti, pa hajdemo ga gurnuti u fotelju za koju se nitko ne otima previÅ¡e, samo tamo neki profesori neÅ¡to gunÄ‘aju. Ma lako ćeÅ¡ ti to, pa imaÅ¡ doktorat, reći će mu, znaÅ¡ kako je na fakultetu, Å¡to se tu uopće ima raditi, samo procesirate plaće i povremeno napiÅ¡ete neki pravilnik. A ako zapne, imate struÄnjake, HAZU, Vijeće za kurikulum, Ljilju Vokić…
Sve u svemu, kad su prošli put imali priliku nešto napraviti za najosjetljiviji sektor u ljudskom društvu, stavili su nam Vladimira Strugara.
Sve nekako vuÄe na to da ni ovaj put neće biti puno bolje.