(ili: Kako prizemljiti helikoptere?)
Nakon što su 10. srpnja 2024. prezentirani rezultati ovogodišnje Državne mature, uzburkali su se duhovi u Lijepoj Našoj. Mnogi su pohrlili, uglavnom pismeno i na tečnom materinskom jeziku, objasniti zašto čak 22,4% maturanata nije položilo maturu iz Hrvatskoga jezika.
Mnogi imaju mišljenje o uzrocima takvih rezultata.
Gospođa Ljilja Vokić, nekoć ministrica prosvjete i športa, poziva na sankcioniranje odgovornih. Smatra da program (vjerojatno misleći na kurikulum predmeta Hrvatski jezik?) nije težak te da profesori u nastavi ne motiviraju dovoljno učenike na čitanje.
Vinko Filipović, ravnatelj Nacionalnoga centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, koji provodi Državnu maturu izjavio je, pak, da će se ovom temom vjerojatno pozabaviti učiteljski i nastavnički fakulteti, učitelji i nastavnici Hrvatskoga jezika i Agencija za odgoj i obrazovanje koja brine o stručnom usavršavanju istih.
Eli Pijaca Plavšić, vlasnica Edukateke, obrta za savjetovanje i usluge i dugogodišnja voditeljica Foruma za slobodu odgoja, ističe kako su loši rezultati odraz desetljeća problema nagomilanih u obrazovanju, pandemije, inicijalnog obrazovanja nastavnika koje nije u skladu s potrebama učenika i neulaganja u njihov profesionalni razvoj, s čime se načelno slažemo.
Ministar Fuchs, na sličnom tragu, naglašava da razloge ovakvog (ne)uspjeha učenika ne treba tražiti u fakultetima na kojima se obrazuju, ali da će Agenciji za odgoj i obrazovanje ukazati na potrebu organiziranja više stručnih skupova za učitelje i nastavnike. Misli li on time reći da su nas, učitelje i nastavnike, dobro poučavali na fakultetima, ali se nakon toga nismo dovoljno stručno usavršavali? Stručnih skupova ima sasvim dovoljno, no financijskih sredstava i spremnosti ravnatelja da ih ulože u stručno usavršavanje učitelja uvijek je nedostatno. Također, kaže da će rezultati Državne mature spustiti na zemlju mnoge roditelje i njihova očekivanja.
No, rečenica o ‘spuštanju na zemlju’ isprovocirala je Ivu Anića, koji je u kolumni za portal Lupiga neuspjeh učenika pripisao nastavnicima: “Dakle, kakvi smo mi to roditelji, koji bi se po Filipoviću i Fuchsu trebali spustiti na zemlju? Mi smo roditelji, da pojasnim, isti oni roditelji koji njima dvojici i akademskoj zajednici svakodnevno šaljemo svoju djecu u istinskoj nadi da će on i njegov resor kvalitetno odraditi svoj posao.”.
Nama u Nastavnici organizirano je žao što je Ivo Anić našao uvredljivom izjavu o spuštanju na zemlju jer većina roditelja ima pretežno realna očekivanja i od svoje djece i od njihovih učitelja i od cijelog sustava. No, nepobitna je činjenica da su škole godinama pod opsadom i da nad njima kruže helikopteri. Točnije, helikopter-roditelji koje doista treba spustiti na zemlju. Ne roditelje opisane u kolumni, koji puni povjerenja šalju djecu u školu, nego jednu drugu vrstu.
One što šalju inspekcije zbog četvorki iz izbornog predmeta.
One što tuku pedagoginje.
One što ulaze ravno u učionicu i vrijeđaju nastavnicu pred učenicima.
One što neprestano nazivaju ravnatelje i šalju prijeteće e-mailove.
One što daju u novine školu koja im ne upiše dijete direktno, bez prijemnog.
One što objavljuju na Facebooku i Instagramu slike pohvalnica kao vlastite trofeje.
One što kao ralica čiste sve prepreke kako bi njihovo dijete dostiglo cilj, a cilj je 5.0. Sredstvo nije bitno, proces nije bitan, cilj je bitan. 5.0 je bitno.
I onda, kada sustav više ne može pružati otpor i da im taj vražji 5.0, makar ga ne zaslužuju… onda dođe matura, nazovimo je kontrolom zračnog prometa, gdje helikopteri imaju zabranu leta.
I onda se helikopteri moraju prizemljiti. Ali nije kriv helikopter koji krši zračni promet, jelte, kriv je sustav!?
Slažemo se, jest – utoliko što je konačno kapitulirao pod pritiscima sa svih strana, a najviše pod opsadom helikopter roditelja. Vrlo rezolutno gospodin Anić lijepi etikete učiteljima i nastavnicima pa u njima vidi nesposobne, nestručne i korumpirane mediokritete koji manipuliraju njihovom djecom. Ima tu još ponešto i o ustašama i partizanima, ali to je druga priča. Najzanimljiviji dio je zapravo onaj u kojem se gospodin Anić jako čudi tome što ministar i učitelji očekuju da učenici nekog boga uče i kod kuće (i, zamislite nezamislivo, roditelji im povremeno pomognu pri tome!) pa se ljuti što su se drznuli za neuspjeh prozvati i roditelje. Kako bahato od ministra i učitelja očekivati da se angažiraju u akademskim postignućima vlastite djece?!. “Zar mi učimo djecu Zločinu i kazni?”, snebiva se Anić. “Džabe šaljemo djecu u školu, ako moraju učiti kod kuće ili ih slati na privatne edukacije”?!, nastavlja.
Daleko od toga da bježimo od odgovornosti, no u duhu fair playa treba reći da učitelji upozoravaju na ovaj scenarij već dvadesetak godina i da su sve njihove inicijative i prijedlozi glatko odbijani, a da se kontinuirano uvode prakse koje potiču sve veći utjecaj ocjena, upliv roditelja i sve manji angažman učenika.
Sustav, odnosno učitelji, nemaju čarobni lijevak kojim bi nalili učenicima znanje. No, dan za danom, 175 i više dana godišnje, nude znanje. Nude ga na pladnju. Švedski stol znanja. Cijeli banket znanja. Dobro su došli na gozbu.
Vrata su im širom otvorena.
No, kako kaže kineska poslovica – učitelji otvaraju vrata, ali kroz njih morate proći sami. 22.4% hrvatskih maturanata nije prošlo. Ni kroz vrata, ni na maturi!