I evo nam cjelodnevne škole.
Ne nastave. Škole. Jer više je to od nastave. To je… ma, to je SVE.
Dječica će, mala i velika, veselo dolepršati do škole netom prije 8 ujutro i sjesti u klupe.
Odradit će jedan sat pa se odmoriti desetak minuta. Pa još jedan i opet se odmoriti… desetak minuta. Onda još jedan pa se puno odmoriti i nešto prezalogajiti. Nitko ne govori što. Možda peciva i bureke, povremeno jabučicu, kao što je u mnogim školama i sada. Nebitno. Sve je to dobro.
Onda će opet odraditi sat pa se odmoriti pa sat pa… Shvaćate već. U nekom će trenutku imati i rekreaciju koju će osmisliti njihove vrijedne učiteljice i učitelji. I tako će, sat-odmor-sat-odmor-sat-marenda-sat-rekreacija… doći vrijeme ručku kad će djeca opet jesti nešto zdravo. U nekim veeeelikim blagovaonicama koje svaka škola ima, a hrana će biti svježe pripremljena u veeeelikim kuhinjama koje također škola ima, kao i dovoljno osoblja da to sve skuha, pripremi za posluživanje, opere poslije. Te iste velike sale moći će se preko vikenda iznajmljivati za svadbene i druge svečanosti pa će škole tako i zaraditi. Možda će od te zarade biti financirani obroci za učenike!
Nakon ručka će, nahranjeni i odmorni, prijeći na potpomognutu potporu njihovome radu, učenju, napretku, savladavanju znanja i vještina. Koje će sve odreda biti toliko usvojene da im domaće zadaće neće biti potrebne. Na narodnim vrednovanjima svi će biti najbolji, a na međunarodnim vrednovanjima tih istih znanja i vještina pomest će sve dosadašnje prvake, uključujući Singapur i Hong Kong.
Predviđenih nastavnih sati do ručka je šest, dana u tjednu je pet, a mnogi će učenici imati tjedno više od 30 obaveznih sati pa nije sasvim jasno kad će taj višak iznad 30 biti odrađen, ali nema veze, učitelji su snalažljiva bića. Pronaći će rješenje i za za to.
Kad završe s obaveznim dijelom, čeka ih pravo veselje! Makar, veselje je i sat-odmor-sat-odmor-sat-rekreacija… Slijede izvannastavne, a zatim izvanškolske aktivnosti. Izvanškolske, iako će se održavati u školama u koje će tada doći i vanjski suradnici te im omogućiti razne glazbene, sportske, baletne i ostale umjetničke aktivnosti te na taj način razvijati duh i tijelo u savršenom omjeru. Zajedno s veselim, čilim i na sve spremnim učiteljima kojima se ne žuri doma jer su im privatna djeca zbrinuta u svojim cjelodnevnim školama.
Nekih 9 sunčanih sati od ulaska u školsku zgradu, djeca će izaći iz nje odmorna i puna elana da kvalitetno provedu vrijeme sa svojim obiteljima. Nakon što odrade sve aktivnosti koje se zaista odvijaju van škole. Tako će glazbene i baletne škole tek oko 18 sati početi s radom. Sva ona djeca koja su dolazila u njih do sada tijekom cijeloga dana, sad će doći predvečer, zajedno s vanjskim suradnicima koji su prije toga bili u školama, a nastava će se odvijati do ponoći, možda malo kasnije, najdulje do 4 ujutro. Svirat će Malu noćnu muziku, plesati Uspavanu ljepoticu i San Ivanjske noći, a Noć muzeja i Noć knjige dobit će konkurenciju u Noćima sportova jer se po danu neće imati kad igrati, ali nema veze, jedino što ima veze je cjelodnevna škola.
Kad malo bolje razmislimo, tek ovo je prava škola za život. Jer će škola biti jedini život koji će djeca imati. I kvalitetno obiteljsko vrijeme negdje iza ponoći.
A sad ozbiljno.
Svaka reforma ovisi jedino o onima koji je provode. Učiteljicama i učiteljima.
Oni će, kao da sada nemaju dovoljno posla, imati još više nastavnih sati, kako obavezne nastave, tako i dopunskih i dodatnih, koji valjda spadaju u potporu učenju. Dežurat će za vrijeme odmora i ručkova, osmišljavati rekreacije, izvoditi izvoditi nastavu predmeta za koji nisu školovani. Istovremeno će Tjelesnu i zdravstvenu kulturu, za koju učitelji razredne nastave JESU školovani, od njih preuzeti kineziolozi. Logično.
Svaki će učitelj tako imati i po 28 nastavnih sati tjedno, a dosadašnji maksimum je bio 24. Sve to do nekih 15:30, a izvannastavne aktivnosti idu nakon toga. Kad će biti gotovi sa svime što u školi trebaju odraditi? Oko 17 sati, možda i kasnije? Već to je više od 8 dnevnih sati koji su normalni dnevni normativ, a zatim ih čeka sve ono što većina ljudi i dalje misli da učitelji ne rade. Sva vrednovanja, formativna i sumativna, pripremanje nastave za sutradan, vođenje administracije, pretpostavljam da će i sjednice tek tada počinjati, stručna usavršavanja, komunikacija s roditeljima,…
Svemu ovome će, sigurna sam, prethoditi novi ciklus edukacija. Lumenu, eto nas nazad! :jedvačeka:
Učitelji koji će ovako i ovoliko raditi neće biti zadovoljni učitelji. Bez zadovoljnih učitelja nema ni zadovoljnih učenika, a ni kvalitetnog sustava obrazovanja.
Jokićeva reforma, prva reforma koja je imala ogromnu aklamacijsku podršku – kako roditelja, tako i zaposlenih u školama, a i široke javnosti, je propala jer je osakaćena, desetkovana i pretvorena u silom nametnutu Školu za život. Ali, barem je na početku bilo žara i nade u bolje obrazovanje. Sada toga nema ni na početku.
Novac predviđen za ovo mogao se i pametnije potrošiti.
Za omogućavanje zdravih užina za učenike.
Za povećanje plaća zaposlenima u obrazovanju.
Za zapošljavanje stručnih suradnika koji fale u ogromnom broju.
Za omogućavanje više stručnih usavršavanja onima koji ih žele.
Za ulaganje u školske zgrade koje se raspadaju.
Za izgradnju novih školskih dvorana koje mnoge škole još nemaju.
Za zapošljavanje i pravedno plaćanje spremačica.
Svima su puna usta Finske kad god se o reformama obrazovnog sustava govori, Finska slovi za ideal, sustav sa sretnim učenicima i učiteljima, u kojem svi rado idu u školu i s osmijehom uče. Ta ista Finska svoje prvašiće drži u školi do podneva – koliko su i naši u školi trenutno. Ta ista Finska se brine da učenici imaju dovoljno slobodnog i nestrukturiranog vremena izvan školske zgrade za svoje osobne interese, igru i druženje. Ne zatvara ih prisilno u školsku zgradu od 8 ujutro do 3 ili 4 sata popodne.
Jasno je nama da postoje roditelji koji rade čudne smjene, koji popodnevima nisu doma, kojima bi puno značilo da im je dijete, posebno ako je učenik nižih razreda osnovne škole, na toplom i zbrinuto i pod nadzorom dok oni ne dođu s posla. Ali, vidite – to već postoji. Zove se produženi boravak. Zašto ne bi reforma bila da se svim učenicima od prvog do četvrtog čiji roditelji to žele omogući besplatni produženi boravak, a oni čiji roditelji to ne žele ili ne trebaju mogu kao i do sad u podne krenuti doma, gdje ih čekaj netko s toplim ručkom? Umjesto toga, učiteljice koje u ovom trenu rade u produženom boravku dobit će otkaze kao tehnološki viškovi – postoji i glasina da bi ih se moglo preusmjeriti u dječje vrtiće kako bi popunile kvote odgajateljica kojih nedostaje – a nešto što su prije radile dvije učiteljice pasti će na leđa jedne osobe.
Za sada nema ni riječi o tome kako će sve ovo izdržati djeca s teškoćama, bilo obrazovnim bilo odgojnim, kao i djeca s kroničnim bolestima, kojima je i ovakav radni dan ponekad predug i prenaporan. Kako će od 8 do 16 funkcionirati učenici s pomagačima u nastavi, recimo – koji svog pomagača imaju na raspolaganju pet sunčanih sati. Kao i obično, na njih dok se nešto ovakvo kuha, malo tko misli. Smišljanje što će biti s njima doći će kasnije, kad već bude kasno.
Nakon škole za život, dobit ćemo život u školi. #jedvačekamo