Piše: Dajana Vidaković
Ovih dana svjedoci smo kako su učionice odjednom postale otvorene svima koji su dovoljno blizu da zavire svom školarcu preko ramena i pročitaju što piše na zaslonu njegovog laptopa. Odjednom su svi postali stručni za procijeniti koliko učitelji rade, kako rade, što rade i zašto, i vrlo vješto zaigrali blatomet s učiteljskom strukom. Svi učitelji su lijena gamad, svi su uhljebi, neradnici, svima treba otkaze podijeliti ili bar plaću na minimalac srezati.
Pa sam se sjetila još jedne javne službe. Hrvatska pošta. Poštari, ljudi koji nam svakodnevno isporučuju uslugu dostave pisma i paketa, kao što učitelji svakodnevno isporučuju uslugu obrazovanja djece. Ni s njima nismo uvijek zadovoljni, zar ne?
Ali…
Ako tvoj poštar radi loše, ne donosi ti pakete, ostavlja ti tuđa pisma u sandučiću…
a) reći ćeš da TVOJ poštar radi loše, nećeš vrištati da su SVI poštari gamad beskorisna, i
b) žalit ćeš se pošti, nećeš vrištati da su SVI poštari gamad beskorisna. (Od žalbe će biti malo koristi, ali žalit ćeš se.)
Ako učitelj tvog djeteta radi loše, vrištat ćeš po internetu da su SVI GAMAD LIJENA I BESKORISNA I TREBA IM SMANJITI PLAĆU!
Ako je poštar iz susjedne ulice super susretljiv, pa tvojoj prijateljici kad je nema ostavi paket ispod kutije na terasi, ili joj ga odnese na posao koji mu je usput, NEĆEŠ očekivati isto i od svoga, jer si svjesna da je to dobra volja ovog prvoga.
Ako učitelj djeteta tvoje prijateljice snima videolekcije ili radi interaktivne prezentacije ili žonglira s pet loptica recitirajući Shakespearove sonete dok vozi monocikl, istog trena ćeš vrištati kako onaj tvog djeteta ne valja jer ne radi to isto, tvoje dijete ima pravo na žongliranje dok se na monociklu recitira Shakespeare!
Je li previše tražiti da se na učiteljsku struku primijeni isti kriterij koji imamo za poštare – odnosno da učitelji dobiju pravo da ih se svakoga promatra isključivo s obzirom na njegov osobi rad i trud, a ne da se zato što vi niste zadovoljni radom jednog, dva ili pet pojedinačnih učitelja etiketira cijela struka? Odnosno da se konačno počne prepoznavati kako to što su neki kolege prostorno, vremenski, motivacijski i sposobnostima opremljeni pružiti svojim učenicima nadstandard, ne znači da to odjednom postaje čarobna letvica preko koje svi učitelji moraju preskakati kako bi zadovoljili kriterije.
Ili možda trebamo biti sretni zbog rasta sposobnosti cijele nacije. Nakon što je davno utvrđeno da Hrvati rođenjem postaju stručnjaci za politiku i nogomet, sada su se usavršili i jednako tako, svi jedan za drugim, postali eksperti i za obrazovanje.