Koliko para, toliko muzike

Piše: Dajana Vidaković

I tako dođe ono doba u godini kada PISA testiranje dođe na tapetu. 

Već četvrti put od kako Hrvatska sudjeluje u PISA istraživanju, objavljuju se rezultati i počinje kolektivno naricanje nad strahotama i ispodprosječnosti našeg obrazovnog sustava. Ne valja nam ništa, ne valjaju programi, ne valjaju udžbenici, ne valjaju učitelji… Ponovno sa svih strana kreću napadi, ispodprosječni smo, nazadujemo, katastrofa!

A što kažu rezultati? Rezultati kažu da smo, od 78 zemalja koje sudjeluju u testiranju, po čitalačkoj pismenosti s 470 bodova zauzeli 29. mjesto. Iz matematičke pismenosti s osvojena 464 boda, su naši učenici na 40. mjestu u ukupnom poretku. Iz prirodoslovne pismenosti 472 boda donijela su nam 36. mjesto.

ISPODPROSJEČNI! ISPODPROSJEČNI! KATASTROFA! Bruje mediji, nariču svi (i njihovi psi).

Definicija ludosti

No, pogledajmo činjenicama u oči. Einstein je, legenda kaže, definirao ludost kao “ponavljati jednu te istu stvar, a očekivati drugačije rezultate”. Ta rečenica bi mogla opisati i hrvatsko sudjelovanje u PISA testiranju. Od 2009., kada su mu naši učenici prvi put pristupili, u našem školstvu se promijenilo – ništa. Pod milim Bogom. Programi su isti kao prije 10 godina, propisi su isti kao prije 10 godina, organizacija nastave je ista kao prije 10 godina. Rezultati su, također, isti. Što je tu šokantno? Je li, možda, netko očekivao nekakvo čudo? Da će rezultati postati bolji sami od sebe? Da će se otvoriti nebesa, da će božanski glas zagrmjeti zemljom i da će, na sljedećem testiranju, Izabrani Narod pomesti konkurenciju svojom obrazovanošću, vještinom, stručnošću? Onako, spontano? Bez truda, ulaganja, odgovornosti na svim razinama?

Da, hrvatsko školstvo je dobilo tablete, ali očito pogrešne. 

No, pogledajmo još neke stvari, konkretno, brojke.

O prosjeku

Za početak, nismo ISPODprosječni, osim ako ćemo jako strogo uzeti da je “prosjek” 39. mjesto od 78 zemalja, odnosno 487 bodova iz čitalačke pismenosti, odnosno 489 bodova iz matematičke i prirodoslovne pismenosti, i da su svi s manje bodova od toga ispodprosječni, svi s više bodova od toga iznadprosječni.

Ako “prosjek” uzmemo malo šire od JEDNOG mjesta i JEDNE vrijednosti, recimo, Gaussovu definiciju prosjeka po kojoj on obuhvaća 50% populacije, i po bodovima i po zauzetom mjestu spadamo u prosjek prosjeka. Po zauzetom mjestu smo malo iznad sredine, po zauzetim bodovima malo ispod. 

Koliko para, toliko muzike

… kaže stara poslovica. I ovdje se, evidentno, pokazuje točnom. Ustvari, koliko para, još i dobro sviramo. Hrvatska, s obzirom na ulaganja u školstvo, ostvaruje odlične rezultate. U kategoriji zemalja koje ulažu jednako ili manje od nas ostvarujemo najbolje rezultate, a bolji smo i od nekih koji ulažu više.

Prosječni rezultat Hrvatske nije značajno različit od onoga u 11 drugih europskih zemalja. Od kojih ulažemo znatno manje. Rado se na ovom mjestu u raspravi poteže i BDP kako bi se dokazalo da su naša ulaganja divna, krasna i bajna, ali brojke su neumoljive: Prema Eurostatu Hrvatska ulaže oko 4,7 posto BDP-a, što je blizu prosjeka EU koji iznosi 4,9 posto (sad, odjednom, 0,2% manje od stroge sredine spada u prosjek. Tko bi rekao?!). Međutim, kad se pogleda koliko svaka država ulaže po glavi stanovnika, Hrvatska je s 494 eura bolja jedino od Rumunjske (248 eura) i Bugarske (250 eura) – koje su obje daleko, daleko ispod nas.

Što i kako?

To nas dovodi do zadnje točke, možda i najvažnije, koja objašnjava (ispod)prosječne rezultate naših učenika. 

Kolegice koje su putem Erasmusa došle u kontakt s kolegicama iz Finske i Estonije (europskim zemljama koje na PISA testiranju najbolje kotiraju) pričaju da se finski i estonski učenici ciljano pripremaju za PISA testove. Ne u smislu vježbanja zadataka, već u smislu ujednačenosti programa s onim što se na PISA testiranju traži.

Ne znam jeste li ikada imali situaciju da vam na školsko natjecanje dođe učenik koji je dolazio na dodatnu, pripremao se i potpuno je upoznat s tipom zadataka, i učenik koji nije dolazio na dodatnu jer je uvjeren da on to sve zna i njemu dodatna ne treba, te prvi put u životu vidi takve zadatke. Ja jesam, nekoliko puta.

Učenik koji je riješio desetak starih ispita prelista ispit, klimne zadovoljno glavom, odredi si od kojeg će zadatka krenuti i baci se na posao. Učenik koji prvi puta vidi takve zadatke prvo zabezeknuto iskolači oči, pa mu malo probiju graške znoja, pa vrti taj ispit amo-tamo i ne zna odakle bi krenuo. Često izgubi bodove na trivijalnostima jer nije navikao obraćati pažnju na njih poput onoga koji je riješio desetak starih ispita. Koliko god inače bio izvrstan jezičar, obično ne prođe na županijsku razinu.

E, to je  velika razlika između finsko-estonskih i naših učenika. 

Postoji još jedna, gotovo podjednako velika razlika, koja se neprestano zanemaruje: kolegica koja je bila u Finskoj nedavno je opisala svoja iskustva u jednom članku. Između ostalog, u njemu objašnjava kako se finske učenike testira digitalnim putem od prvog razreda. Znači, kad s 15 godina sjednu za računalo rješavati PISA test, to njima nije ništa novo, nije prvi put da su se susreli s digitalnim testiranjem. Slično sam čula i za estonske učenike. 

Naše učenike, s druge strane, testiramo papirom i olovkom (sve manje i manje, zbog maksimalnih ograničenja koja nam se nameću) i usmeno. Kada ih lutrija odabere za PISA testiranje – testiraju ih na digitalnoj platformi, pa se pitam, utječe li i to, između ostalog, na rezultate testiranja, odnosno je li za očekivati da će oni biti bolji kod onih obrazovnih sustava u kojima je digitalno testiranje norma od prvog razreda?

Romobil i role
Oni koji su pratili na pedagoško-psihološkim kolegijima u sklopu studija sjećaju se možda kako ispit treba ispitivati ono što se poučavalo, na način na koji se to poučavao. Ako naš nastavni program poučava nešto sasvim drugo od onoga što se na PISA testiranju propituje, i k tome se učenici s načinom ispitivanja susretnu prvi put na samom ispitu, ispada da je dio toga što njime ispitujemo i učenička sposobnost snalaženja u novim situacijama – odnosno inteligencija. Ne bih rekla da je to ideja PISA testiranja. 

Na kraju svega, možemo zaključiti, PISA testiranje se svodi na to da osam godina učimo djecu voziti romobil, a onda ih netko stavi na role i čudi se što većina jedva održava ravnotežu, dio pada, a samo mali broj njih se uspješno kreće – i to ne savršeno i elegantno. 

Ako smo zadovoljni time, možemo mirno nastaviti istim tempom u istom smjeru. Rezultati hrvatskih učenika su u zadnjih deset godina vrlo postojani. Ali onda se nemojmo čuditi svake tri godine kako smo tu negdje, koji milimetar ispod središnje crte po svim parametrima.
Ako nam rezultati PISA testiranja nisu važni, onda prestanimo sudjelovati u njemu.
Ako pak smatramo da su bitni i relevantni i želimo nešto poboljšati, trebalo je s time započeti još prije devet godina, ali bolje ikad nego nikad. Zazivam, znači, Sile Koje Jesu da konačno sjednu, pogledaju što se u PISA testiranju traži, preslože naše programe, kurikulume, zelene salate ili kako ih već žele zvati tako da su u skladu s onim što PISA propituje – i tek ako i tada podbace, možemo slobodno zaorati školstvo i preseliti se svi u Irsku.