Djeca se, kažu stručnjaci, često ponašaju grubo i neprihvatljivo jer im u obitelji nedostaje ljubavi i pažnje, a nepisano je pravilo da taj nedostatak nježnosti, ljubavi i topline nadomjeste učitelji, nastavnici i stručni suradnici u školi. Čak i ako je učenik verbalno ili fizički nasilan prema kolegama u razredu, učiteljima i drugim djelatnicima koji rade u školi, očekuje se da učitelji i nastavnici smire situaciju lijepim riječima, pedagoškim razgovorima, pokazivanjem razumjevanja i širenjem neizmjerne ljubavi.
Jedan je popularni portal posvećen uglavnom školskim temama ovih dana objavio motivacijsku sličicu namijenjenu učiteljima i nastavnicima. Na njoj se nalazi tekst koji otprilike kaže da djeca kojoj treba puno ljubavi istu ponekad traže na hladne načine. Mnogo je prosvjetara ovu formulaciju čulo izrečenu u ovom ili onom obliku na stručnim skupovima, usavršavanjima ili pak pročitala u literaturi.
I ljubavi i razumijevanja pokazivao je jedan nastavnik Franjo, godinama i desetljećima. U jednoj Hrvatskoj, gdje je učitelj ismijavan jer radi ono što svatko može, gdje je potplaćen i nezaštićen, teško se može reći da ga je u školi toliki niz godina držalo išta osim ljubavi. Šutio je, nastavio držati nastavu usprkos ometanju, pisao i crtao po ploči usprkos životinjskim zvukovima iza leđa, pokazivao ljubav na najhladnije moguće načine – tako što je radio svoj posao, tiho i bez žaljenja. Do prije neki dan, kada se na Franju sručilo to silno traženje ljubavi od još jednog razreda u nizu onih koji traže ljubav, kad je postalo previše i kad je Franjo upotrijebio fizičku silu da dvojicu mlađih i fizičkih jačih mladića izvede iz učionice. Od onda je naš junak na tapeti brojnih portala, o njemu se debatira na ulici i u tramvaju. Toliko buke oko jednog malog čovjeka koji je branio, možda ne svoje tijelo jer nije fizički napadnut, ali svoj predmet, svoje pravo na miran rad, branio druge učenike koji su u školu došli tražiti znanje i vještine, a ne ljubav (koja se, kako znamo, može pronaći u drugim zgradama i institucijama, samo često nije besplatna kao ona učiteljska). Svoj je posao htjela na miru raditi i mala u plavoj bluzi kojoj su onako u prolazu dobacili bećarac, ali je iza nje stajao sustav koji brani svoje zaposlenike. Iza Franje i iza tisuća i tisuća njemu sličnih ne stoji nitko. Osim možda “stručnjaka” koji tražitelje ljubavi tapšaju po glavi.
A kao što možete vidjeti na ovom linku, Mreža NO se i davne 2012. zalagala za sustav učinkovitijih pedagoških mjera. Možda smo trebali dočekati Franju pa da se netko konačno zapita kamo to mi idemo.
No, hajd’mo malo okrenuti pilu. Ovu će situaciju možda shvatiti prosvjetari, ali kako objasniti nekome tko nije u razred stupio nogom koliko je nemoguće raditi svoj posao ako vas se stalno ometa? Zamislite što bi se dogodilo pacijentu koji kirurgu pred operaciju detaljno objašnjava postupak kojim treba izvaditi slijepo crijevo. Što će napraviti prodavačica u trgovini ako ju gađamo papirićima dok nam reže zimsku salamu? Stanite nasred bilo kojeg shopping centra u ove predblagdanske dane, zaurlaučite, skinite hlače i gaće i mašite genitalijama. Obavite malu nuždu po zidu trgovine. Ako čekate u redu u trgovini, pogurajte se malo laktovima, ako vam se netko usprotivi, slobodno zatražite malo ljubavi od njega, laktom ili šakom, nema veze. Sve se ovo dogodilo u nekom razredu, negdje, nekada. Samo što oni koji stoje s one strane vratiju istog tog razreda nikako da počnu vjerojati da se iza tih vratiju ne traži i ne dijeli ljubav, a oni unutar učionice iz dana u dan sve manje vjeruju da vani ima nekoga tko ih čuje.
Za početak, iz ovog vašeg teksta.
“Djeca se, kažu stručnjaci, često ponašaju grubo i neprihvatljivo jer im u obitelji nedostaje ljubavi i pažnje”. Pametnom dosta. Zanima me jesu li ti nazovi stručnjaci ikad stupili nogom u razred, i pokušali predavati u današnjoj učionici. Pusta teorija i ništa drugo.
Nedajte se.
U svakom obrazovnom sustavu i učitelji trebaju ljubavi i pažnje:
1. od učenika, koji zahvaljujući toj ljubavi uče i razvijaju se
2. od roditelja, koji moraju prestati škole doživljavati kao “odlagališta” za djecu, dok se bave svojim životnim projektima
3. od ravnatelja, koji moraju moći i znati raditi svoj posao
4. od stručnih službi i timova, koji trebaju pomagati učiteljima
u radu s djecom, a ne kontrolirati ih
5. od vanjskih suradnika koji za veliki novac, privatno, primaju roditelje i djecu na “obradu”, a učiteljima šalju “preporuke” za rad
6. od stručnjaka svih profila čiji je primarni zadatak rad s djecom s poteškoćama svih vrsta , a koji rad “jedan na jedan” pokušavaju
uspoređivati s nastavom u velikim razrednim odjelima
7. od nadzornika, koji trebaju odbaciti anonimne prijave roditelja
(zašto biti anoniman ako si u pravu), a nadzor ne svoditi na
traženje “dlake u jajetu” pedagoške administracije
8. od ministrice, koja mora u fokus svih promjena na prvo mjesto stviti učitelja bez kojeg nema boljeg obrazovanja
9. od svih koji shvaćaju važnost obrazovanja i koji svojim radom i rezultatima pokazuju da im je stalo do djece
Nasilje je zdravstveni problem koji se ne liječi u obrazovnoj
ustanovi, ni pedagoškim mjerama ni nadzorom.