Nadzornička tuga pregolema

Nećemo više lamentirati o niskoj profesionalnoj i visokoj huškačkoj razini tekstova u Jutarnjem listu jer smo s tim vjerojatno već dosadni i Bogu i Vragu (znamo da sebi jesmo). Zato ćemo samo pobrojati nebuloze koje se nalaze u upravo objavljenom tekstu “Najriskantniji posao u prosvjeti: “Kad nas vide, učitelji dobivaju slom živaca i bježe ili zovu policiju” bez ulaženja u uzroke ove katastrofe. Na kraju, moguće je da je ovaj tekst samo loše novinarstvo.

– “Najriskantniji posao u prosvjeti”
Pretučene učiteljice i učitelji – a ima ih nekoliko godišnje – vjerojatno bi imali štošta reći na ovo.

– “Međutim, prilikom dolaska u školu nadzornici često ne osjete dobrodošlicu”
…naravno, potpuno nepravedno. O uzrocima reputacije koju inspektori i savjetnici raznih vrsta imaju po školama mogle bi se napisati knjige, a ovdje ćemo samo citirati jedan od novijih komentara s ovog portala. Postupak koji ovdje primjenjujemo zove se “saslušati i drugu stranu” i spada u osnovna pravila novinarskog zanata. Novinari Jutarnjeg očito nisu bili u školi na dan kad se to učilo:
“Umjesto da inspektorica sankcionira kriminal na školi, stala je meni držati predavanje o tome kako ne poštujem institucije, kako talasam i stvaram probleme, da sam problematična ponašanja, i slične uobičajene budalaštine.
Uglavnom – uvjeravalo me se da sam pogriješio, da nema nepravilnosti, da je sve plod moje mašte.
Naravski – ja sam prije toga sve detaljno ispitao, provjerio, kontaktirao cijelu armiju odvjetnika, sindikat, pravne službe u ministarstvu, a, napokon, znam i ja čitati što u zakonu piše!
Uvažena inspektorica očito je navikla da kolege pred njom brzo kapituliraju (poslovična pojava kod prosvjetnih inspektora ), pa se iznenadila kad sam ostao kod svog, ne popuštajući za mikrometar.
Bilo je svađe, bilo je svega, no, suma sumarum – ravnateljica je ekspresno ispravila sve nepravilnosti, popustila i progutala knedlu, ali – prošla je bez ikakve sankcije!”

– “Učitelji se, čim saznaju da su prijavljeni, osjećaju krivima.”
Netočno. Iz višedesetljetne prakse, učitelji su navikli da ih se proglašava krivima – i službeno i neslužbeno – bez obzira na pravo stanje stvari i njihov stav samo odražava to iskustvo.

– “Iako prijave učitelja znaju biti i neutemeljene, ima situacija zbog kojih bi učitelji i nastavnici trebali dobro razmisliti jesu li oni u stanju časno i profesionalno raditi u školi”
To da postoje neki učitelji kojima ne bi trebalo dati da čuvaju ovce, a kamoli djecu, je notorna činjenica. No, s nekoliko ekstremnih slučajeva opravdavati sve loše što se događa u školstvu mogu samo apologeti korupcije na svim ostalim razinama.

– “U jednom od njih učiteljica nad čijim je radom trebao biti obavljen nadzor pozvala je policiju u školu.”
Pošto ovdje nemamo izjavu druge strane, možemo samo nagađati o razlozima koji su, sasvim je moguće, potpuno razumni. Na žalost, ovdje ćemo savjetnici (i novinarki) morati vjerovati na riječ.

– “U drugom je slučaju učiteljica tijekom nadzora na satu dobila teški psihički napad.”
Dakle, posao nadzornika ne samo da je riskantan, nego i stresan. Poznato je da je onaj tko prisustvuje psihičkom napadu pod većim stresom nego onaj tko ga doživljava.

Također, mnogi učitelji vjerojatno suosjećaju sa savjetnicom koja je ovome prisustvovala. Oni, naime, prisustvuju prihičkim napadima učenika bar nekoliko puta tokom karijere. S tom razlikom što se za taj psihički napad onda često okrivi baš učitelja. Dok je za psihički napad koji je proživjela spomenuta učiteljica vjerojatno kriva ona sama. Primjećujete li šablonu?

– “Bilo je slučajeva kada bi nastavnice histerizirale ili plakale zbog dolaska nadzornika, dogodilo se i to da je trebalo zvati hitnu pomoć.”
Vidi gore.

– “Svaki od nadzornika, inače bivših nastavnika, barem su nekoliko puta doživjeli da dođu najavljeni u školu, a učitelj ili učiteljica doslovce pobjegnu iz škole ili pak uzmu bolovanje.”
S obzirom na iskustva, apsolutno najbolja moguća odluka.

– “Nadzornici imaju i logističkih problema. Kako njihov teren obuhvaća škole u cijeloj zemlji, događa im se da zbog nedostatka prijevoza do područnih škola do njih stopiraju.”
Nedostatak empatije i sposobnosti sagledavanja stvari iz drugih kuteva u Hrvata je već više puta opjevan u narodnim pjesmama. Međutim, svaki novi primjer jednako boli. Konkretno, zanimljivo je da ni novinarki ni savjetnicima nije palo na pamet zapitati se kako je učiteljima koji imaju istih logističkih problema, samo što ih oni moraju rješavati svaki dan?