Najriskantniji posao u prosvjeti: “Kad nas vide, učitelji dobivaju slom živaca i bježe ili zovu policiju”

(Jutarnji list) Posao nadzora prilično je nezahvalan, ponekad i riskantan – kaže Neda Lesar, viša savjetnica za matematiku i jedna od samo deset školskih nadzornika u Hrvatskoj. Njihov rad u prosjeku obuhvaća jedan do dva izlaska na teren tjedno na temelju prijava roditelja, prosvjetne inspekcije, škola, pravobraniteljica ili pak anonimnih prijava.

Međutim, prilikom dolaska u školu nadzornici često ne osjete dobrodošlicu. Učitelji se, čim saznaju da su prijavljeni, osjećaju krivima. – Iako prijave učitelja znaju biti i neutemeljene, ima situacija zbog kojih bi učitelji i nastavnici trebali dobro razmisliti jesu li oni u stanju časno i profesionalno raditi u školi – kaže nam nadzornica Lesar.

Njena priča, kao i one dvojice drugih nadzornika, Snježane Lustig iz Osijeka i Roberta Cimpermana iz Rijeke, potvrđuje s kakvim se sve nevjerojatnim slučajevima susreću u školama. U jednom od njih učiteljica nad čijim je radom trebao biti obavljen nadzor pozvala je policiju u školu. U drugom je slučaju učiteljica tijekom nadzora na satu dobila teški psihički napad. Bilo je slučajeva kada bi nastavnice histerizirale ili plakale zbog dolaska nadzornika, dogodilo se i to da je trebalo zvati hitnu pomoć. Svaki od nadzornika, inače bivših nastavnika, barem su nekoliko puta doživjeli da dođu najavljeni u školu, a učitelj ili učiteljica doslovce pobjegnu iz škole ili pak uzmu bolovanje. Nadzornici imaju i logističkih problema.

Kako njihov teren obuhvaća škole u cijeloj zemlji, događa im se da zbog nedostatka prijevoza do područnih škola do njih stopiraju. Upravo u ovo vrijeme, pred kraj školske godine, nadzornici imaju najviše posla. Njihova matična kuća, Agencija za odgoj i obrazovanje, lani je obavila 393 nadzora: 28 u vrtićima, 240 u osnovnim i 125 u srednjim školama. Ove je godine do svibnja odrađeno 188 nadzora.

Nadzori rijetko završavaju najdrastičnijom mjerom – otkazom ugovora o radu učitelja: ove godine to se dogodilo samo jedanput ( nadzor je obavljen nakon teksta u Jutarnjem listu ). Ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje Vinko Filipović pak smatra da i sama činjenica da je nad nastavnikom proveden nadzor djeluje kao kazna.

OSIJEK Snježana Lustig: ‘Učiteljica je zvala policiju i nije me pustila u razred’

Nadzornici za razrednu nastavu Snježani Lustig iz Osijeka učiteljica kod koje je zbog prijave mobbinga trebala obaviti nadzor pozvala je policiju.

– Došla sam u školu u 9.50, uz prethodnu najavu. Ravnateljica me upoznala s učiteljicom i već je prvi korak ispao čudan. ‘Zamračila’ je kada me je vidjela. Banalnim sam pitanjem o porijeklu njezina prezimena pokušala stvoriti bolju klimu. Ona mi je odrezala: ‘Ne, nisam iz Slavonije. Ja sam jedna i jedinstvena’ – prepričava Lustig.

“Jedinstvena” je učiteljica potom odlučila legitimirati nadzornicu. “Što ja znam tko ste vi, pokažite značku”, zatražila je. Nadzornica joj je pokazala pismenu suglasnost s pečatom Agencije za odgoj i obrazovanje, no učiteljici to nije bilo dovoljno pa je pozvala policiju. U razred nije puštala ni nadzornicu ni ravnateljicu, a dječica (riječ je o prvom osnovne) su sjedila i čekala.

– Kad smo napokon ušli u razred, došla je za nama i rekla: ‘Djeco, došli su nam u razred nepozvani gosti. Dok ne dođu pravi gosti, sat neće početi’ – prepričava nadzornica.

RIJEKA Robert Cimperman: ‘Roditelji ustali protiv dječaka u kolicima’

Jedan od tužnijih slučajeva s kojima se susreo nadzornik Robert Cimperman vezan je uz diskriminaciju djeteta po osnovi invaliditeta u školi “S. S. Kranjčević”.

– Razred koji je pohađalo dijete u invalidskim kolicima trebalo je izmjestiti u prizemlje škole. Bila je riječ o prelasku s razredne u predmetnu nastavu, dakle iz četvrtog u peti osnovne. Iako su roditelji formalno govorili da brinu za dijete s invaliditetom, pobunili su se zbog odluke o ostanku cijeloga razreda u prizemlju. Bila je potrebna ogromna energija da bi se spriječila diskriminacija, ali i navelo stručnu službu i ravnatelja da poduzmu jasne korake – kaže Cimperman te dodaje da ljudima katkad naprosto nedostaje srca.

Rober Cimperman tijekom karijere obavio je 110 nadzora, a samo četvrtina prijava, kaže, nije bila osnovana. Problem vidi u formalnom nastavničkom obrazovanju, odnosno činjenici da nisu dovoljno osposobljeni za rad s djecom s teškoćama, jednako kao niti s nadarenim učenicima.

ZAGREB Nada Lesar: ‘Ta je učiteljica divljački vikala: ‘Ne dam mu dva’’

– Jedna nastavnica nije došla u školu kad sam najavila nadzor. Kada sam došla drugi put, nenajavljeno, otišla je kući bez obrazloženja – priča nadzornica za matematiku Neda Lesar. Posebno pamti slučaj kada je došla u nadzor zbog problema s učenikovom ocjenom iz matematike. Dijete je završilo na ponovljenom popravnom ispitu, a Lesar je bila zadužena pratiti učiteljičin tijek ispitivanja.

– Učenik je vrlo uspješno riješio većinu postavljenih zadataka i zaslužio je, po mom mišljenju, i više od ocjene dovoljan. No, nastavnica je tada dobila teški psihički napad. Lupala je rukama po ploči i zidovima i vikala: ‘Ne dam dva!’. Učenik, roditelji i cijeli razred bili su vani na hodniku i sve slušali.

Jedan od nadzora koji je upravo u tijeku rezultat je prijave roditelja. “Ne znam jesu li sva ta djeca toliko glupa za matematiku?” pitao se otac koji je prijavio nastavnicu iz Tehničke škole u Sisku zato što 28 učenika u razredu ima negativnu ocjenu iz matematike.

23 Comments

  1. Po uzoru na Finsku, koju toliko citirate, gdje su nadzornici tamo?
    Savjetnici da, kazne nemaju ni učenici koji dobro da ne vise na lusterima pa nešto mi je smiješno da “činjenica da je nad nastavnikom proveden nadzor djeluje kao kazna”.
    Znanja smo pokazali na nedavnom probnom testiranju, na vanjskom vrednovanju postignuća učenika.

  2. Jutarnji je nadmašio sam sebe!
    Zar novine takvog renomea i značaja uistinu nisu u stanju iznaći novinare koji su kadri napisati smisleni tekst o školstvu?
    Bogobojazni nadzornici silno se zlopate, gotovo kao i ekipa sa Svetica, iz Agencije, inspektorata – teško je reći tko više podnosi za boljitak hrvatske prosvjete!
    Mene samo zanima – ako je to takav asketski i stresan posao, biti nadzornik ( nisu oni krivi, netko i to mora ), zašto se nitko od njih ne vrati u nastavu? Zašto su jedva dočekali šmugnuti iz razreda? Kako to da uvaženom Vinku Filipoviću ni u snu ne pada na um ponovno jednom prosvjetljivati cvijet hrvatske mladosti?
    Gadljivo je to sve skupa…

  3. Ne znam zašto se ne ukinu te anonimne prijave i slične nebuloze.
    Što radi sindikat u tom pogledu? Pored te male plaće još i to trpiti- pa može te prijaviti bilo tko.
    Tu nas opet nastoje prikazati u smislu da smo nevjerojatni, nesposobni, histerični ,oni uglavnom dolaze s razlogom , sve prijave su većinom osnovane…

  4. “Jedan od nadzora koji je upravo u tijeku rezultat je prijave roditelja. “Ne znam jesu li sva ta djeca toliko glupa za matematiku?” pitao se otac koji je prijavio nastavnicu iz Tehničke škole u Sisku zato što 28 učenika u razredu ima negativnu ocjenu iz matematike.”
    Zašto taj otac nije upitao svoje dijete zbog čega ima negativnu ocjenu iz matematike?

    “Kako njihov teren obuhvaća škole u cijeloj zemlji, događa im se da zbog nedostatka prijevoza do područnih škola do njih stopiraju.”
    Mirela Lilek, valjda misli da se učitelji voze kočijama. Zar zaista nema novinara koji je upućen u školstvo?
    Zar ne bi trebalo to školstvo unaprijediti ili ga potkopavati, potkopavati…

  5. E, Mirela, lupetaš li ga, lupetaš…
    Onaj Maksim iz divizije pravi je diletant prema tebi!

  6. Ne vidim da inspektorima učitelji prijete, da ih prijavljuju ministarstvu, da ih omalovažavaju, da ih tjeraju da gaze svoje profesionalno dostojanstvo. Naslov promašen kompletno. Što je riskantno u poslu inspektora?

  7. “Jedinstvena” je učiteljica potom odlučila legitimirati nadzornicu. “Što ja znam tko ste vi, pokažite značku”, zatražila je. Nadzornica joj je pokazala pismenu suglasnost s pečatom Agencije za odgoj i obrazovanje, no učiteljici to nije bilo dovoljno pa je pozvala policiju. U razred nije puštala ni nadzornicu ni ravnateljicu, a dječica (riječ je o prvom osnovne) su sjedila i čekala.

    -ju ..pa svakako nas nazivaju..em učiteljima iz pakla, em jedinstvenima..
    uostalom, pa što ako su dječica čekala, i kad doktora se mora čekati 😀

  8. Evo jednog gledišta roditelja. Članak je doista promašen, ali me zasmetao komentar profesora koji pita i komentira 28 jedinica u razredu. Zar doista mislite da su samo djeca kriva? Ja se tu apsolutno ne slažem. I u našoj školi ima profesora koji ne rade svoj posao, to sam i na vašim stranicama pročitala, većina radi, ali neki ne. Mi npr. imamo profesoricu za koju se generacijama zna da ne predaje jedan od najznačajnijih predmeta, njena praksa je doći u razred i djeci dati da otvore udžbenike i prepisuju i sama rješavaju zadatke, posljedice su , svjesni ste i vi katastrofalne, djeca nemaju pojma o ničemu, osim ako ih roditelji podučavaju doma i kad sam pitala zašto se to dozvoljava, da je to tako i ništa se ne može !!!!!!!! evidentno je da su rezultati djece sve lošiji na svim razinama, da li je to samo rezultat lijene djece, ili je velika uloga i profesora koji samo “odrađuju” svoju plaću, a da ne pričam da se danas škola većinom svela na bubanje činjenica, jer za pomoćna sredstva u nastavi se nema, pokusi se ne rade, terenska nastava je smijurija živa. Apsolutno se slažem da je vaša struka degradirana, ali mislite li doista da su svi zaslužili biti profesori i da neki od njih rade veliku štetu kako djeci, tako i društvu u cjenili. Imam dosta prijatelja profesora i u privatnim se razgovorima čuju frustracije zbog nerada kolega, ali ovako javno uvijek su djeca kriva. Ja se ne slažem , treba znati pristupiti djeci, učiniti im gradivo zanimljivim i pristupačnim i konačno početi voditi računa i o onima koji žele više ali ne mogu jer im se ta mogućnost ne pruža (u školama nema matematičara, kemičara, fizičara itd. može li mi netko objasniti o čemu se tu radi?.

    1. Ja ću vam objasniti. Mi profesori smo tu da čuvamo djecu i možemo procjenjivati njihovo znanje kako želimo, ali roditelji su ti koji će na kraju dati ocjenu, inače će nas prijaviti. Istodobno nas učenici ponižavaju na svakom sati svojim odnosom prema radu, rječnikom, odnosu prema kolegama, a osim piskaranja, mi smo apsolutno nemoćni (znam kako funkcioniraju prijave i kako to na kraju završi). Imamo izbor: raditi i ne popuštati i zbog toga se izvrći sramoćenju nadzora, inspekcije (jer oni to uvijek na kraju i naprave) i postići da nas se proglasi nesposobnima ili dati učenicima da prepisuju iz knjiga, a roditeljima da sami zaključuju ocjene. Svaka čast toj kolegici! Ovo je stvarno stanje na terenu i nikakve pričice ga na žalost ne mogu promijeniti.

      1. ” Mi profesori smo tu da čuvamo djecu i možemo procjenjivati njihovo znanje kako želimo, ali roditelji su ti koji će na kraju dati ocjenu, inače će nas prijaviti.”

        meni nikako nije jasno što sindikat čini što se toga tiče?
        Kako da nas može prijaviti makar tko? Pa gdje to ima?
        Zašto se je stalo s tim svim nakon potpisivanja peticije- pa bilo nas je oko 8000 što zaista nije malo.

    2. “evidentno je da su rezultati djece sve lošiji na svim razinama, da li je to samo rezultat lijene djece, ili je velika uloga i profesora koji samo “odrađuju” svoju plaću, a da ne pričam da se danas škola većinom svela na bubanje činjenica, jer za pomoćna sredstva u nastavi se nema, pokusi se ne rade, terenska nastava je smijurija živa.”

      Mislim da nam plaća nije tako visoka da se turbo pripremamo za terensku nastavu i za razno razne bakrače.

  9. Hoćete reći da se vaš status sveo na status teta u vrtiću, nadam se da se većina vaših kolega ne slaže s tim. Naročito se nadam da ne misle isto što i vi da vašoj kolegici treba iskazati čast. Zar je čast to što dolaziš na nastavu, ne predaješ, zuriš kroz prozor i lamentiraš, djecu ne doživljavaš u kom segmentu toga se krije čast?
    Naravno slažem se apsolutno da je strašno to što ste naveli da se događa, ali to nije pravilo, zašto se onda događa da su djeca na nekim predmetima izvrsna, a negdje nema nikakvih rezultata? Ovako ispada u stvari da bi školu trebalo ukinuti, zbog čega je uopće potrebana, osim boravka, pa onda idemo organizirati tete čuvalice, kad djeca i onako ništa ne uče, samo prepisuju, ne znaju niti osnove ponašanja, jer očito treba sve iz korijena mijenjati. Žalosno je ovo što ste rekli, ja nemam takvu sliku i doista od sveg srca se nadam da to ipak nije baš tako, jer da je sve ovako kako ste rekli kako ja onda mogu svom djetetu reći da se i dalje trudi, uči, da ostane pristojno i uzorno dijete, kad to i tako nije bitno, jer ću ja otići u školu i sve srediti.
    A ako je ovo što ste napisali doista tako ajmo se onda svi udružiti i promijeniti, jer ovo nikako nije dobro.

  10. Gospođo Suzana!
    Kolegica Ana Vam je rekla istinu. Ne kažem da je to lijepa istina, da bi tako trebalo biti, da je to ispravan put! Ništa od toga ne kažem. Samo konstatiram činjenično stanje – stvari stoje upravo tako!
    Pretpostavljam kako imate automobil? E, sad, recimo da na njegovo održavanje godišnje potrošite, npr. 5000 kuna ( možda je više, možda je manje, nije bitno )! I auto Vas služi!
    No, zamislimo da dogodine umjesto 5000 kuna u održavanje uložite 2000 kuna. Možete li očekivati da će auto jednako kvalitetno funkcionirati? Možda hoće godinu, dvije, ali nakon toga?
    U obrazovni sustav se godinama ne ulaže ništa, ili gotovo ništa. Istovremeno, svatko od njega ima ogromna očekivanja. Ne samo da se ne ulažu materijalna sredstva, već se školstvo kao i svi ostali segmenti društva namjerno uništava. Ja čak sumnjam da se tu radi o smišljenoj akciji protiv države, jer nemoguće se da su vladajući baš toliko nesposobni.
    Krivi ljudi su na krivim mjestima, odluke u prosvjeti donose oni koji nemaju dana staža u razredu, kad se treba štedjeti, uvijek je školstvo prvo na udaru. Djeca su zaštićena do te mjere da to negativno utječe na njih same, ništa im ne smijete taman da dolaze naoružani u školu. Erozija društva uzima maha, kući se s djecom ne radi, ili se ne radi dovoljno, dolaze ponekad i gladni, i prljavi, i tri dana u istoj robi. Ponižavaju profesore koje mogu, a onima koje ne mogu zovu se inspekcije i nadzori, u čemu nerijetko ulogu imaju i ravnatelji. Ministarstvo koje bi tu trebalo biti radi nas, prvo nas sramoti i napada, javnost će uvijek stati na stranu djece. Plaće su ponižavajuće, i uza sve to, nakon što Vam skinu 800 kuna, u kadru se pojavi vrli ministar – štetočina i uvjerava Vas kako su Vam plaće povećane, uz obavezan cinički komentar na kraju. Podrške ni od koga, kolege u strahu, podijeljeni, apatija se u zraku može nanjušiti! Svaki dan nove restrikcije, novi obrasci, jedan besmisleniji od drugoga, novi maloumni zakoni, nove obaveze, novi poslovi! Sindikati su loš vic, ja se na njih ne mogu niti ljutiti – pobuđuju mi sažaljenje u svojoj bijedi, ljudskoj, kadrovskoj, moralnoj, i kakvoj hoćete!
    Razumijete li sad, gospođo Suzana?
    Ja ne mogu, i na kraju, ne želim, raditi ovaj posao iz ideala i ljubavi prema djeci! Manite se toga, toga više nema ni u najjeftinijim filmovima, osim možda u ponekim glavama učiteljica iz razredne nastave! Ja sam profesionalac, i zahtijevam za odrađeni posao biti plaćen! Odakle – nije naša briga, pa zar još moramo uza sve biti i ministri financija?
    Padaju li ulaganja, pada kvaliteta rada i nastave – ima li išta jasnije od tog?
    Za koga i za što bi se trebala truditi naša kolegica koju spominjete? Tko će joj ikad reći hvala? Otići će u penziju za 2000 kuna, i za dva dana nitko više neće ni znati da je ikada tamo radila – za koga da se trudi?
    Pozivate na akciju – nažalost, za to je puno prekasno! Ova zemlja je uništena, samo još nismo svjesni razmjera štete koju su počinile sve političke strukture u zadnjih dvadesetak godina!
    A i tko će djelovati?
    Eto, tako nažalost, stvari stoje!

    1. Da, žalosno je kako stvari stoje i na šta se to sve svelo, svi smo na gubitku, ali pokušajte razumjeti i da je meni kao roditelju ove vaše komentare prestrašno za čitati i razmišljati o djetetovom obrazovanju, isto kao što je vama teško sve to što proživljavate u školi. Ja sam ipak optimista i vjerujem da nikada nije prekasno.

    2. Za to koliko smo plaćeni i cijenjeni, mi se previše brinemo za tuđu djecu, onako kako se ni njihovi roditelji o njima ne brinu. Tek kada to prestanemo raditi, i kad bude svima očigledno da nas više neće moći iskorištavati, možda nam se poboljša status.Uostalom, ne trebamo mi u školstvu biti toliko zabrinuti : djece će biti i škola će biti, i mi ćemo imati posla, samo što to neće biti u javnoj školi, nego u privatnoj!
      Za bolji status prosvjete ne trebamo se boriti( samo ) mi koji u njoj radimo, već oni kojima trebaju te usluge, njima je to u interesu, ako žele dobro obrazovanje za svoje dijete! Problem je u tome što takvih skoro da i nema, pa gdje se u našoj zemlji cijeni znanje i tko ga je uspio unovčiti? U igri su drugi kriteriji. Roditeljima i djeci mi nismo uzor ni osobe vrijedne poštovanja jer smo siromašni i frustrirani, ismijavaju nas.

  11. Tu bi bilo dobro da neki prof. opišu svoja iskustva s inspekcijom. zašto da se samo oni oglašavaju i da nas prikazuju da smo histerični , vakvi, nakvi i slično. Vjerujem da ima kolega koji su se imali priliku uvjeriti da ni nadzornici ne obavljaju pravilno svoj dio posla. Ponavljam i sto puta ću ako treba: što poduzima sindikat što se toga tiče?

  12. Mislim da su profesori danas malko previše opterećeni svojim primanjima koja istina bog nisu najveca u drzavi,al zaboga bar 100 puta bolje od nas obicnih smrtnika koji radimo, al eto ne primamo placu,godisnjeg imamo jedva 10 dana(računaju se i nedjelje i Božići) i onda neka tamo akademski obrazovana profesorica kaze da se nema namjeru bakćati s djetetom koje nakon bolnice ne kuži matku, neg neka uzmemo instrukcije.Zbilja, zaista mora da je preopterećena nakon ljetnih praznika, te kako sam zamolila za termin individualnih informacija, dobijem njezin odgovor da ona ne vidi smisao mojeg dolaska.E jadan vam je svima taj akademik koji vam je dao zvanje, a Jovanović još jadniji što Vas ima:vječito nezadovoljne…

    1. ja bih se osvrnuo na primanja…naime ja sam završio četverogodišnju srednju školu. to je godinu dana više školovanja nego recimo netko tko je završio zanat u trogodišnjoj. U nekim idealnim uvjetima on je odmah počeo raditi i već godinu dana zarađuje nekih 3.5k mjesečno. Živi s roditeljima i ovo sve može trošiti za vlastite potrebe i za godinu dana je u plusu ispred mene 12*3.5=42k kuna. Nakon toga ja upisujem fakultet koji traje 9 semestara odnosno 4 i pol godine. Za vrijeme školovanja izdaci mojih roditelja za moje školovanje rastu. dakle plaća se u najjeftinijoj varijanti studentski dom (nekada 150kn mjesečno) i hrana+prijevoz (isto tada 800kn mjesečno)dakle razlika se penje na 3.5+0.95=4.45k mjesečno što je kroz 4.5 godina 4.5*10*4.45=200.25 tisuća kuna. dakle po završetku školovanja imam oko četvrt milijuna kuna minusa u odnosu na nekoga tko je išao za automehaničara. iz toga razloga očekujem da će moja plaća kada završim biti barem dvostruko veća od njegove kako bi nakon narednih 5.5 godina bili izjednačeni. dakle tek sa 28 godina ja postanem po privređenom izjednačen sa zanatlijom. Gdje su tu još naknade za moje noći provedene u učenju, neizlasci, neodlaženja na more? dakle sve ono čega sam se od 18. godine odricao kako bih završio fakultet u roku i bio sposoban pomoći svojim roditeljima. ovako xy godina kasnije ja radim posao za koji sam kvalificiran, odradio sam još godinu dana školovanja koje sam platio kako bi me se moglo zvati profesorom, položio sam drugi stručni ispit i vi kažete da sam opterećen svojim primanjima? jedva prehranim sebe a di su još starci koji su penziju profućkali školujući mene? dakle ja JESAM opterećen svojim primanjima jer sam debelo ulagao u svoje znanje i očekujem da će se to vratiti. sat automehaničara je 120kn. da je profesorski sat 120kn brutto to bi izašlo na cca 9.600,00 kn netto plaće. Isto tako smatram da sat instrukcija ne bi trebao biti niti lipe manje od 120kn. A Vi razmislite o svom sustavu vrijednosti kad ste spremni dati 120kn nekome da Vam promijeni ulje a niste spremni dati 120kn nekome da Vam obrazuje dijete.

      Glede Vašeg djeteta, ja sam kroz svoje školovanje odradio 2 mjeseca staža u bolnicama za dvije operacije kuka. NIKAD mi nije palo na pamet zbog toga tražiti poseban tretman, pažnju ili dodatni angažman nastavnika. U bolnici sam normalno učio i pratio gradivo i to u doba kada nije bilo mobitela i sve informacije o obrađenom gradivu su mi stizale preko roditelja. Neću ulaziti u ponašanje dotične nastavnice jer ste namjerno ili slučajno prešutjeli kakvo je Vaše dijete bilo u školi prije odlaska u bolnicu tako da ako ste se došli žaliti, molim prezentirati cijeli slučaj. Glede individualnih informacija to JE vaše pravo i na njemu slobodno inzistirate osim u zadnja dva tjedna škole kada ih koliko se sjećam nastavnici nisu dužni održavati.

      1. “A Vi razmislite o svom sustavu vrijednosti kad ste spremni dati 120kn nekome da Vam promijeni ulje a niste spremni dati 120kn nekome da Vam obrazuje dijete.”

        Upravo tako. Kolika je cijena rada jednog profesora? Koliko je uloženog truda?

        Kolika primanja imaju naši dragi “ne mogu prijeći preko toga što je on rekao, baš me briga za brata”. Razmišljaju li oni o tome? Ne. Vode li oni to gospodarstvo, vode li oni obrazovanje? Tko će njih kazniti za neposluh, za promašaje, za kočije?

  13. I odmah zatim…moram priznati da ipak među vama ima radišnih i poštenih ljudi,iznimne kvalitete i duha, te moram reći da se moje dijete nebi baš dobro provelo, što se tiče omalovažavanja takvog profesora.Ja to sigurno ne bih tolerirala, ali protiv ove bih išla i na Božji sud, a moje dijete još nalazi rječi opravdanja za nju?!Kaže mi da “pustim”, al meni se ne da.Mislim da je moj izbor dolaska na informacije moje pravo, a ona se ponaša kao da nemamo o čemu porazgovarati.Svašta!

  14. Uvažena gđo Sneky!
    Jesu li profesori danas malko, kako navodite, previše opterećeni svojim primanjima?
    Mišljenja sam kako, nažalost, nisu! Jer, da jesu, poslali bi na kućnu adresu i državu, i ministarstvo i Vladu koja ih plaća koliko plaća! Neodgojenu djecu i još gore roditelje ( ovo se ne odnosi na Vas, nemojte me krivo razumijeti ) isto tako! No, ti ljudi rade, vrlo često i ono što nije njihov posao, vrlo često bez ikakve naknade i bez riječi zahvale od bilo koga!
    Zašto zaslužujemo više, detaljno Vam je objasnio kolega Sun Tsu!
    Nadalje, navodite kako radite, a ne primate plaću?
    S te pozicije može se razumijeti Vaš bijes i ogorčenost, svatko bi u takvom stanju bio ogorčen. No, za to Vam nije kriva tamo neka akademski obrazovana profesorica, osim ako je ne smatrate krivom jer ona radi i prima plaću! Jer, kako je krenulo, morat ćemo se početi ispričavati što uopće primamo plaću, makar i ovakvu kakvu primamo.
    Umjesto toga, bilo bi nam svima bolje kad biste Vi podržali tu profsoricu u borbi za više ulaganja u školstvo, kad bi ona podržala one žene iz Kamenskog, kad bi one pak podržale seljake koje država pljačka na poticajima, kad bi oni izveli traktore za ove kuharice i čistačice kojima prijeti outsorsing – ukratko, kad bi ovaj narod napokon shvatio da svi skupa imamo zajedničkog neprijatelja – parazite koji nas vode!
    Za svu djecu koja imaju poteškoća ili su izostala, profesori održavaju dopunsku nastavu. Čisto da znate – to odrađuju besplatno, jer nam ide u one mitske tzv. ostale poslove! Jednako tako održavaju besplatno i dodatnu nastavu. K tome, za razredništvo se plaća dva sata, a odradi se kudikamo više razredničkih poslova, koje odrađujemo i opet – badava! O čuvanju djece na ekskurzijama po cijele noći da Vam ne govorim! Ukratko – svatko tko kaže kako ne bismo trebali biti opterećeni primanjima ili nema osnovnih spoznaja o našoj struci, ili nema osnova kućnog odgoja!
    Glede informacija – one su do 1. lipnja obaveza profesora, a Vi imate pravo i obavezu barem jednom u polugodištu doći na razgovor. Nemate što moliti da Vas se primi – termin informacija svakog profesora u pravilu visi u predvorju škole, ili piše na web – stranicama škole.
    Glede tvrdnje kako je jadan akademik koji nam je dao znanje, trebali biste znati ovo – nitko nama ništa nije dao, draga gospođo, mi smo to zaradili! Koliko nas je to koštalo, vidi u postu spomenutog kolege Sun Tsua!
    A glede drugog dijela Vaše rečenice – uistinu, teško je reći je li jadan Jovanović s nama, ili je jadna država u kojoj takav može biti ministar!
    Kako god okrenete – jadno je!
    Glede zadnje sentence koju ste napisali ( moj dolazak na informacije moje je pravo ), recite tek ovo – budući da ste post stavili 5. lipnja, koliko puta od početka šk. god. ste konzumirali to svoje pravo? Ukoliko niste nijednom, tad kolegica ima posve pravo – razgovor u tom slučaju zaista nema smisla!

  15. Moj sin je jučer izbacio jednog učenika iz sale. Nastavnica je tražila to od njega jer ovaj nije hteo sam izaći na njenu naredbu. Strašno!

Comments are closed.

Podijelite ovo

Podijelite ovaj članak sa svojim prijateljima!