Ankica Benček postala je poznata otvorenim pismom “Oprostite što sam vas učila da budete pošteni” prije nekoliko mjeseci. Ovih dana je napisala novo pismo koje je objavio veći broj medija. Pismo prenosimo u cijelosti.
“Ovih dana sam negdje pročitala (u novinama ili na portalu) da mlade treba natjerati da biraju školu, odnosno zanimanje, koje se traži na tržištu rada. Pri tom se postavlja pitanje kako to učiniti? Nikako. Nikoga se ni na što ne može i ne smije natjerati, pogotovo djecu i mlade, ali ih se može usmjeravati od najranije dobi, sukladno uočenim urođenim i razvijenim sposobnostima i vještinama.
Pohvalno je svakako da se konačno počelo razmišljati, osmišljavati i raditi na tome kako bi se uskladile potrebe na tržištu rada s obrazovnim sustavom. O tome se već predugo razmišlja. Svaka nova Vlada, odnosno resorni ministar o tome govori, obećava i taj proces započinje. Dosad nije bilo baš vidljivih i korisnih pomaka. Mnoge multidisciplinarne komisije su radile na tome i potrošen je veliki novac.
Svaki dan čitamo, slušamo i osobno se susrećemo sa slučajevima mladih visoko obrazovanih ljudi, kako nemaju posao za koji su se školovali, pa čak i specijalizirali. Neki nemaju nikakav posao, dok drugi rade svašta kako bi preživjeli. Zar je onda nekakvo čudo što odlaze u druge zemlje trbuhom za kruhom i tamo ulažu svoje znanje, sposobnosti, vještine i ogromni rad i zalaganje, te pridonose napretku strane države. Sada uključivanjem u EU će toga biti sve više. Ostat ćemo bez stručnjaka, pogotovo onih uske specijalnosti, u mnogim segmentima i područjima rada.
Hvale je vrijedna težnja i volja kako će se napraviti takav obrazovni sustav i adekvatno tržište rada gdje će svi mladi ljudi imati jednake šanse, gdje će biti razmjerna nagrada postignuću pojedinca ili grupe i gdje će se cijeniti izvrsnost. Kad bi to bilo tako, došlo bi do općeg napretka, boljitka i procvata ovog društva u kojem bi živjeli sretni i zadovoljni ljudi, koje onda ne bi bilo briga koja je politička opcija na vlasti, a kamoli tko od njih je što nekome rekao, tko od njih s kim pije kavu ili igra preferans.
Iako to sada izgleda kao utopija, to je moguće postići,samo ako svatko od nas na svom radnom mjestu pridonosi maksimalno i nastoji biti u tijeku s promjenama u svojoj struci i društvu, ako ne gleda usko samo svoje interese i ne izvlači maksimalnu korist za sebe, svoju rodbinu, kumove i prijatelje.
Jednom me prijatelj pitao hoću li primiti jednu studenticu na instrukcije. Što je upisala? Matematiku na PMF-u. Zabezeknula sam se. Čekaj malo. Nije valjda. Je, jer se samo tamo mogla upisati. Ne bih sad ulazila u razloge kako se samo tamo mogla upisati, jer sigurno nisu bili transparentni, najblaže rečeno. Ovdje je svaki komentar suvišan. Naravno da to nisam htjela prihvatiti iako me silno zanimalo njeno znanje iz elementarne matematike, kao i kako se preziva.
Drugi slučaj je još i gori. Jedne godine je prva na listi, jednog po aferama razvikanog fakulteta, bila učenica iz susjedne države koja je ekonomsku školu završila s vrlo dobrim uspjehom (i maturu naravno). Zadivljujuće, jer tada na taj fakultet nisu upali neki moji bivši učenici, koji su s odličnim završili prestižne gimnazije u Zagrebu.
Da ne nabrajam dalje. Drago mi je da su se i mnogi drugi odlučili pisati i progovoriti o takvim i sličnim primjerima, koji su s dogodili njima samima ili ljudima koje poznaju. Nedavno je u jednoj emisiji na TV bila jedna kolegica koja je vrlo eksplicitno govorila o svojim iskustvima i o tome, kako već dvadeset godina radi po zamjenama, kako nema stalni posao, jer eto nije mogla i htjela platiti ravnateljima kako bi je primili za stalno.
Neke kolegice godinama putuju i po 100 kilometara do škole, jer u Zagrebu nisu mogle dobiti posao, koji je čekao nečiju kćer ili sina, dok tamo negdje oko 30-te diplomira, ako i tada to učini, jer negdje su se zapošljavali i apsolventi, a odbijali ljudi s diplomama. Znam slučajeve da su se pojedini kolege vraćali iz mirovine na par mjeseci, dok onaj kojemu se čuva to mjesto ne diplomira. Teško ćemo se riješiti takvih navika i takvog biznisa. Potrebno će biti odgojiti barem jednu generaciju koja će nastupati i raditi pošteno, po pravdi i pravednosti. S tim treba započeti još u vrtiću i sukcesivno nastavljati, jedinstveno sa svim odgojnim čimbenicima i u svim odgojno-obrazovnim ustanovama i u vlastitom domu.
Isto tako bi trebalo djecu još od vrtića malo pomalo usmjeravati u buduće zanimanje u skladu s njihovim potencijalom i prema potrebama tržišta rada, kako ne bi završili fakultet a za njih jednostavno nema posla, jer im je zanimanje suficitarno. Jako je velik, zahtijevan i dugotrajan posao kojim bi se uskladilo tržište rada s obrazovnim sustavom. To zahtijeva stručne, obrazovane, sposobne i poštene ljude, koji će se rukovoditi stvarnim potrebama prema strategiji razvoja društva, pratećim područjima rada, sustavom školstva i njegovom praktičnom primjenom.
Pri tom bi trebalo voditi računa da se u htijenju za što boljim i efikasnijim stručnim obrazovanjem ne potisne opće obrazovanje, po logici, što će inženjeru znanje jezika ili što će liječniku znanje o principu rada nekog dijagnostičkog aparaa.
Opća kultura, prvenstveno poznavanje i znanje hrvatskog jezika, te znanje barem jednog stranog jezika, osnove matematičkih znanja i matematičkog jezika, osnove informatike trebale bi biti u temelju svih znanja svakog suvremeno obrazovanog mladog čovjeka. Pri tom to znanje bi trebalo biti operativno i sukladno svakodnevnim životnim potrebama i trebalo bi poticati svakog pojedinca na permanentno obrazovanje tijekom života, jer obrazovanje ne bi smjelo prestati završetkom formalnog obrazovanja. Formalno obrazovanje je potrebno, iako je često neadekvatno onome što se očekuje od pojedine obrazovne ustanove, a ponekad i je pokriveno i prekriveno kupljenom diplomom.
Koliko li je samo takvih danas na položajima i funkciji koja zahtijeva izvrsno znanje, sposobnosti i vještine? Koliko li je zaista sposobnih, “pravih”, poštenih i vrijednih moralo zbog onih gore napustiti domovinu i dokazivati se u svijetu? Kad su se i vratili kao svjetski poznati i priznati stručnjaci, morali su opet nazad, jer nisu naišli na podršku i razumijevanje.
Netko je ipak za to kriv. Očito se bojimo onih koji znaju, mogu i hoće bolje od nas. Bojimo se onih koji žele, hoće i mogu raditi za opće dobro. Bojimo se istine. Bojimo se izvrsnosti i talasanja u ovoj žabokrečini. Kad netko i podigne glavu, upozori i “zasvijetli” brzo tu glavu gurnemo dolje i gušimo je u prosječnosti i mraku.
Zaista, ovo je pravo i nužno potrebno vrijeme da se probudimo i pokrenemo. To će se najprije i najbolje učiniti kroz školstvo koje će u potpunosti odgovarati društvenim potrebama, koje će prepoznati one najbolje i omogućiti im optimalni svestrani razvoj. Takvi će ljudi biti ogromni kotač zamašnjak, koji neće stajati i neće se vrtjeti unatrag.”