Kako se bliži foto-finiš nastavne godine, iz zbornica dopire sve više stenjanja i kukanja. “Po školi šeću roditelji i žicaju ocjene”, javljaju. Zato vrijedi podsjetiti na neke stvari koje mnogi zaboravljaju.
Prije svega, po propisima, u posljednjem tjednu nastave roditelji više ne mogu dolaziti na informacije. Kao prvo, više se nemaju o čemu informirati; ako dosad nisu doznali sve što treba o svom djetetu, sad je prekasno za bilo kakvo odgojno djelovanje. Kao drugo, po Pravilniku o ocjenjivanju (čl.14), “U posljednjem tjednu prije završetka nastavne godine ne organiziraju se roditeljski sastanci i individualni informativni razgovori.” Tko inzistira na razgovoru, krši zakon.
Dalje, nakon što su prošle godine pretučene dvije učiteljice i jedan ranatelj, zakonska je obaveza svakog učitelja i nastavnika prijaviti policiji svako sumnjivo ponašanje, prijetnju ili naznaku prijetnje usmjerenu prema bilo kojoj osobi u školi. Ukoliko to ne prijavite, a nešto se dogodi zato jer niste prijavili, odgovorni ste vi. Ako prijavite ravnatelju, a ravnatelj ne prijavi policiji i bilo što se dogodi, kriv je ravnatelj. Ponavljamo: u posljednjem tjednu, kad se zaključuju ocjene, roditelji nemaju što raditi u školi. Već samo njihovo prisustvo može biti element pritiska.
Ukoliko se nađete pod pritiskom, vičite i zovite: policiju, novinare, nas.
Ako šutite i trpite, sami ste si krivi.
A u ponedjeljak prije sjednica, a nakon završetka nastavne godine? Tada smiju. Ja još vučem traumu od prošle godine…
I ja imam traume… i moje kolegice imaju traume… ne poznajem nastavnika i kolegu koji nema. Trenutno sam u šoku od onoga što mi se dogodilo…prošle godine drugim kolegama… stalno je netko na tapetu! Poduzela sam, u ime istine, razne, ha, mjere, ali poplavu bezakonja i divljaštva pojedinih roditelja sve je teže zaustaviti! Zato ću vikend iskoristiti da razbistrim glavu, a onda izložiti svoj slučaj na ovoj stranici. Draga kolegice Ana, nismo same! Svim istraumatiziranim kolegama želim sve naj! A javit ću se još jer želim reći…podijeliti iskustvo… čini mi se da je to jedini način koji mi je preostao!
Pozdrav, kolegice Sanja! Primite punu podršku u Vašoj borbi!
Na znam što Vam se točno dogodilo. Nadam se kako ćete podijeliti to s nama ovdje. To je jedini ispravni put – treba govoriti, pisati, vikati, tražiti, zahtijevati!
Pritom je osobito važno slijedeće – nipošto nemojte nasjesti trikovima ministarstva, te dijela ravnatelja i medija, koji u sličnim slučajevima kolege etiketiraju kao nesposobne, ili koji takve situacije tretiraju kao sramotu! Niste nesposobni ukoliko ste doživjeli napad pećinara, bilo iz redova roditelja ili učenika! A da je to sramota – jest!
No, nipošto ne Vaša. Sramota je to ministarstva, države i sustava koji svojim nečinjenjem omogućuje takve stvari!
Sustavno etiketiraju kolege sa sličnim iskustvima kao nesposobne, samo da se nastavi taj začarani krug šutnje! Jer, ako se krene govoriti, ako se počnu postavljati pitanja, dokle će nas to odvesti – do vrha! Isto je i s pojedinim ravnateljima – lakše je kolege proglasiti nesposobnima, nego se suočiti s vlastitom nesposobnošću i neznanjem!
Dakle – samo hrabro naprijed!
Mene samo zanima – da takav jedan debil od roditelja jednom naleti na profesora malo luđeg od sebe, pa da fasuje po tamburi, bi li institucije tad reagirale?
Nipošto, nikako i ni pod koju cijenu ne smije se šutjeti i trpjeti! Do ovog nas i jest dovela šutnja! Reagirati se mora!
Kakva je situacija kod Vas? Ima li kolega koji su Vas spremni podržati ( prema mojim iskustvima, bit će da ih baš i nema, zar ne ? )? Ukoliko Vas je više ( a pišete kako su prošlih godina i drugi doživjeli neugodnosti ), nastupite zajedno, i zatražite sjednicu – pokrenite pitanje nečije odgovornosti!
Možda bi uistinu trebalo početi podizati sudske tužbe! Protiv škole, odnosno, protiv ministarstva! Prema zakonskoj regulativi, ravnatelj JE DUŽAN učenicima i djelatnicima škole osigurati sigurnost na radnom mjestu! Ako toga nema, tko je odgovoran za Vaše neugodnosti, za psihičke posljedice i traume, ili za, ne daj Bože, fizičke ozljede, nanesene od roditelja ili učenika? Kolege bi trebali skupiti medicinsku dokumentaciju ( što ne predstavlja naročiti problem ), i tužiti školu! Nije li Vaše zdravlje toga vrijedno? Ne isplati li se boriti i zbog ozračja u obitelji ( koje je u slučajevima kakve navodite obično dosta narušeno zbog trauma kolega na poslu )? Nikakvih obzira pritom ne treba imati – imaju li ravnatelji ili ministarstvo obzira prema nama?
Ili, solucija B – uzvratiti roditeljima istom mjerom, ili još žešće! Pa netko će se zapitati što je ovo, i kud ovo vodi!
Ma roditelji zovu razrednike zadnji tjedan. neki kolege su bili pametni pa su dali broj mobitela.
“..Ukoliko se nađete pod pritiskom, vičite i zovite: policiju, novinare, nas…”
Hmmm.. pa ne bi mi palo napamet zvat novinare.
Hrpa nastavnika bi mogla nešto od navedenog ovaj tjedan, no znaju da neće ni nakon toga biti nekog efekta i da će još više biti izloženi sramoti pa šute. Svi su se pitali zašto kolegica koja je navodno istjerivala dijete s nastave šuti- pa kako da se brani? preko medija možda?
Moram naglasiti da radim u maloj sredini( škola koju pohađaju problematični učenici), pa hrpe problema svaki dan, no mogu tek misliti kako je u većim gradovima. Zamislite što bi bilo kada bi svi zvali policiju, novinare- pa ti bi mogli samo za nas raditi.
I u čemu je točno problem?
Moram priznati, dragi kolega, kako Vas ne razumijem!
Roditelji zovu razrednike?
Pa, brate mili, otarasi ih se. Prekini razgovor, otpili ih, uputi da se žale kome god hoće!
Nastavnici će biti izloženi sramoti, pa šute?
Kakvoj točno sramoti, od strane koga? Očito ja imam neko iskrivljeno poimanje sramote, ali ne nalazim ništa sramotno u činjenici kako neki kolega bez ikakvih alata i pomoći ravnatelja ili kolektiva ne uspijeva upokoriti dvadeset i kusur kauboja!
I da, kolegica koju spominjete trebala je govoriti za novine, kad su joj već pružili priliku da ispriča svoju stranu priče!
Recite, molim Vas – kako će šutnja riješiti probleme školstva? Kako je šutnja ikad išta riješila?
I zašto ne bi svi kolege kojima djeca prijete, nasilna su, divljaju, zvali policiju? Zašto ne bi zvali novinare? Što je u tome čudno? Zašto ne bi nabili roditeljima koju sudsku tužbu zbog demoliranog auta, ili zdravstvenih problema uzrokovanih mahnitim ponašanjem njihova potomstva?
Ne, nikako Vas ne razumijem! Ako Vam je draža šutnja, ajte onda šutite, ali nemojte se onda žaliti što se nitko ne zalaže za nas? Tko bi to trebao, kad sami šutimo?
Da, šutnja je isto dovela do ove situacije u kakvoj se nalazimo, slažem se.
Pa kad smo takvi kakvi jesmo, nasjedamo na te kojekakve- kako kažete trikove, no sve u svemu moram Vas još podsjetiti na sljedeće:
sjetimo se kako je prošao jedan kolega čije je pismo čitano u onoj emisiji (mislim da nulta točka)- imao je inspekcijski nadzor dva puta, a koliko se sjećam obratio se udruzi za pomoć jer neke stvari koje je trpio (od strane djece) više mu nisu bile za izdržati.
U Srbiji su se nedavno klinci na pojedinim satovima skidali i slikali goli (čitao na netu)- i opet se naravno krivi nastavnike, dolaze im inspekcije, a tim klincima neće se dogoditi ništa.
U Novom Sadu su gledali predstavu Antigonu i stvari gluposti no ravnatelj te škole navodi kako im predstava nije bila dovoljno zanimljiva. Eto-opet ništa.
i stvarali su naravno gluposti u kazalištu, dovikivali koješta glumcima, urlikali..