Kako je ministar Jovanović ubio školu

(Slobodna Dalmacija) Nekako u vrijeme kad se razbuktala ideološka kavga oko zdravstvenog odgoja, u krugu konzervativnih ideologa raširila se poput Caulerpe taxifolije jedna priljepčiva, efektna rečenica. Ona je glasila: nema se što država miješati u našu djecu.

Naši konzervativci smatraju, naime, da zla i maćehinska država uzima sebi pravo koja joj ne spada, a to je pravo da se petlja u odgoj. Zla država htjela bi da se ta djeca cijepe jer tako kazuje medicinska znanost, a mi dobro znamo (jer su nas naučili David Icke i teoretičari zavjere) da je cjepivo zavjera masona.

NaÅ¡a država htjela bi da djeca uče o Jasenovcu u Å¡koli, a mi dobro znamo da je Jasenovac bio pjevačko druÅ¡tvo. Ta zla, grozna država htjela bi da djeca čitaju lektiru, da se bave sportom i tehničkom kulturom, dok mi pridržavamo sebi pravo da ona – dok nas nema – sjede doma, debljaju se od čipsa i igraju prave, konzervativne i patriotske igrice kao Call of Duty.

I dok konzervativni mislioci poput Vice Batarela silno žele istjerati državu iz područja odgoja i slobodnog vremena, ja se sjećam tog groznog, odvratnog i nenarodnog režima koji se smatrao svojom obvezom osmisliti slobodno vrijeme svojih podanika.

Taj je režim stoga osmislio na desetke perfidnih ideoloških smicalica kojima je cilj bio odvratiti radnika od televizora i gostionice. Izmišljao je narodne tehnike, brodomodelarske sekcije, aviončiće od balze, natjecanja izumitelja, izviđačke odrede, kino klubove i tečajeve fotografije, sve s nakanom da kroz žicu i lemilo, fiksir i razvijač odvrati samoupravljača od obiteljskih vrijednosti.

Kako je zločesta država

Taj zli režim bio je tako podao da je – recimo – radnicima Å¡kvera izgradio čak i – lučicu. Eno je, joÅ¡ tamo stoji, danas se zove JK Split.

Dakako, u svojoj nakani da invazivno otme naše slobodno vrijeme, taj se režim nije libio nasrnuti ni na djecu. Stoga je i u školi izmišljao štošta: školska igrališta otvorena cijelo popodne, natjecanja u ovome i onome, fotosekcije, zborove, orkestre i školske zadruge, izlete, akcije čišćenja i uljepšavanja okoliša.

Možda vam to izgledaju kao pozitivne ideje, ali to je samo zato Å¡to niste uočili pravi, perfidni naum te zločeste države. Njoj je cilj bio da djeca Å¡to viÅ¡e budu u Å¡koli, Å¡to viÅ¡e pod kontrolom države, umjesto da doma sjede na kauču i s roditeljima – tupi poput zombija – gledaju popodnevni TV program.

Srećom, ta nenarodna vremena su iza nas. To nakaradno stanje u kojem su djeca po cijeli dan bila u ili oko škole, stanje u kojem je škola ispunjavala njihovo slobodno vrijeme i osmišljavala njihove hobije (koji će za neke postati profesija), sada će konačno biti dokinuto.

Ali, čovjek koji je zaslužan da će ta užasna praksa nestati nije Vice John Batarelo, niti itko od njegove neokonzervativne subraće. Osoba koja će biti zaslužna za to upravo je čovjek koji je hrvatskim konzervativcima inače crvena krpa: a to je ministar prosvjete, Željko Jovanović.

Ministar Jovanović je, naime, ovih dana proveo još jedan val “štednje” u vlastitu ministarstvu.

U okviru tog vala štednje Željko Jovanović je najednom spazio kako u hrvatskom prosvjetnom sustavu postoje strašni paraziti koji poreznom obvezniku sišu krv i jedu više nego što privređuju.

Ti “paraziti” su osnovnoškolski i srednjoškolski nastavnici koji su dosad dio svoje nastavne norme ispunjavali tako što su vodili školske zborove i orkestre, učeničke zadruge i izvannastavne aktivnosti.

Nema uopće razborite sumnje da hrvatski dug ne bi bio 56 posto BDP-a da te strašne harpije nisu u okviru nastavne norme s djecom urešavali školu, pjevali na priredbama, brali masline, tiještili grožđe, solili inćune.

Stoga je šparni riječki ministar odmah uočio tu malformaciju i bespoštednom rukom pravednog vladaoca suzbio rasipanje državnih resursa.

Suzbio – i ubio jednu od glavnih stvari zbog kojih bi Å¡kole trebala postojati.

Batareli i Bartulice bi – eto – barem jednom morali zapljeskati svom crnom neprijatelju Jovanoviću. Jer ovim potezom ministar prosvjete je učinio točno ono Å¡to neokonzervativci od njega žele: izmakao je državu i Å¡kolu iz odgoja vaÅ¡e djece. Nema viÅ¡e – majku mu – da djeca organizirano i zajedno urese vlastitu Å¡kolu, pa na koncu shvate da im je kad to naprave ljepÅ¡e.

Nema više tih “socijalističkih” i “zadrugarskih” ideja da se uređuje školski vrt ili obere maslinik, pa s tim novcem pomogne siromašnije. Djeca više neće u školi provoditi popodneva, daleko od nadzora roditeljskog kauča pred televizijom.

Jer, budu li se u školi širile takve ideje, mladi će učenici možda shvatiti da bi i njihov kvart bio ljepši kad bi sve fasade bile ožbukane, a smeće u kontejneru. Mogle bi im na um pasti neke lude ideje da žive od proizvoda svojih ruku, umjesto da ih zemo zaposli u javnom poduzeću. Zamislite dokle bi došli kad bi država i škola širili takve odgojne poruke?

Željko i Vice pod ruku

Svojim ingenioznim zamislima o “uÅ¡tedi” ministar Jovanović je – naravno – ugrozio nebrojene stotine nastavnika likovnog i glazbenog odgoja, brojne naÅ¡e sugraÄ‘ane koje spajaju satnicu radeći i u dvije – tri udaljene Å¡kole.

No, ma koliko god zvučalo socijalno neosjetljivo, mislim da je u Jovanovićevoj mjeri “štednje” socijalni aspekt priče čak manje sporan od onog odgojnog i ideološkog. Jer, osim što je napao kućni budžet i egzistenciju ljudi koji ionako nisu prebogati, Jovanović je ovom mjerom učinio nešto mnogo gore: ubio je ono što bi trebao biti duh škole.

Dakle, ne škole kao institucije koja vam ulije znanje na pirju, menzurom izmjeri količinu tekućine i ispiše izmjerenu ocjenu na drugu decimalu.

Nego – upravo suprotno – Å¡kole koja bi trebala učenike učiti odreÄ‘enim vrijednostima, koja bi trebala bildati zajednicu, koja bi trebala navikavati djecu na združeni rad i nagradu za taj rad, koja bi trebala opipavati gdje su tim učenicima sklonosti i jake strane, i nalaziti način da ih kroz te sklonosti oblikuje kao osobe.

Umjesto države koja se – jer i treba – “mijeÅ¡a u odgoj”, umjesto države i Å¡kole koja organizira slobodno vrijeme učenika i ispunjava ga smislenim zajedničkim trudom, dobit ćemo pravu Å¡kolu po mjeri i Vice Batarela i Željka Jovanovića.

Dakle, školu koja male zombije poždere u osam i ispljune u jedan, koja im šest sati aplouda briketirane informacije korisne za pobjedu na kvizu, a onda ih iza jedan prepusti “odgoju” dide, babe, dilera, stadionske okuke i fašističkih web-siteova.

A onda na kraju godine izmjeri u drugi decimalu koliko su ti kiborzi apsolvirali činjenica, pa te podatke ubaci u softver koji će ih razvrstati u pobjednike i luzere.

Tijekom Jovanovićeva mandata, već smo uvelike zakoračili prema takvoj školi. Nova ingeniozna “štednja” samo je novi koračić u tom pravcu.

JURICA PAVIČIĆ