(Tportal)
piše: Slavenka Drakulić
Prosvjetari neće dobiti novac za prijevoz. Prosvjetarima će ipak biti nadoknađeni troškovi, ali u siječnju. Između ove dvije šture vijesti skriva se drama jedne profesije, nekoć ugledne i poštovane, danas zapuštene i obezvrijeđene, negdje između kontejnera i crne kronike.
Problemi prosvjetara dolaze do javnosti samo kad se više ne mogu sakriti. Kad ne dobiju novac, kad ih djeca mobiraju ili čak napadaju oružjem, kada roditelj prebije ravnatelja škole, a učenik razbije glavu nastavnici – dakle, kada dospiju u crnu kroniku. Pa ipak, učitelji, nastavnici i profesori posebna su profesija. Čak i da im nije posao da podučavaju, ti ljudi s djecom provode više vremena nego roditelji sami, pa nije rijetko da ih ona bolje i poznaju. Već i zbog toga zaslužuju naše poštovanje i zahvalnost, a da o stjecanju znanja i ne govorimo. Sve i da hoće, roditelji danas imaju sve manje vremena baviti se s djecom, a njihovu pažnju zamjenjuje televizija.
Prije televizije bile su drugarice
Sjećam se i danas svoje učiteljice u školi Voštarnica u Zadru. Zvala se Gordana Šinković. Bilo nas je preko trideset učenika, a u to poslijeratno vrijeme barem je desetak bilo iz doma za ratnu siročad. Trebalo je izuzetno strpljenja i ljubavi za taj posao i za rad s djecom, već samo da nas se smiri, a kamo li bilo čemu nauči. Učiteljica Gordana – drugarica, kako smo nastavno osoblje tada zvali – nije vikala. Dapače, imala je tihi glas i morali smo se umiriti i napregnuti sluh kako bismo je uopće čuli. Učila nas je i stvari koje nemaju veze s nastavnim gradivom, a opet su neizmjerno važne, na primjer, da dijelimo marendu koju smo nosili od kuće s onima koji kuću nisu imali.
Sjećam se i Laste Prijatelj, svoje omiljene nastavnice hrvatsko-srpskog jezika i književnosti, kako se tada zvao njezin predmet. Predavala je još i francuski. Naša osnovna škola bila joj je prvo radno mjesto i bila je sedam-osam godina starija od nas, svojih učenika. Na satovima lektire jedva da se čulo naše disanje. Govorila je o piscima takvim zanosom da smo joj povjerovali kako je literatura važna. I poslije sam dugo održavala kontakt s njom, zahvalna za ljubav prema pisanju koju mi je usadila baš ona, nitko drugi, nego ta divna i jedinstvena nastavnica.
Od opanka do katedre
No, u međuvremenu književnost je postala nevažna, nastavnici i učitelji također. Vrijednosti su se promijenile, kao i sistem obrazovanja. Ali najgore je što je jedna cijela profesija postepeno izgubila ugled. U nepismenom narodu učitelji su stajali uz rame svećenicima, oboje poslanici nekog boljeg svijeta. U građanskim društvima oni su bili prvi intelektualci. U socijalizmu, školovanje je predstavljalo neku vrst ubrzanog mehanizma socijalne promjene. Uz pomoć škole, u jednoj generaciji mogao se preskočiti jaz od sela od grada. Roditelji seljaci, a sin sveučilišni profesor, liječnik, advokat, to je bila uobičajena situacija u obiteljima. Solidno znanje bilo je na cijeni, obrazovanje sigurna valuta koja će se moći unovčiti u budućnosti. Ako su totalitarni komunistički režimi izrodili išta dobro, bio je to opismenjavanje i opće obrazovanje. Tako se, a ne samo elektrifikacijom, kubicima iskopanog ugljena ili brojem izgrađenih brodova, mjerio napredak društva.
Dole škole!
Danas znanje i obrazovanje, osim onog vrhunskog, ne jamči ništa, ne predstavlja vrijednost niti osigurava poželjni status u društvu. Djeca već unutar svoje obitelji nauče kako najveću ugled imaju oni koji su imućni – bez obzira na koji način su stekli ono što imaju. Razumljivo da se srozavanjem vrijednosti znanja ruši i ugled zanimanja čiji je posao da poučavaju, što se ne ogleda samo u njihovom društvenom statusu nego, naravno, i u plaćama. I dok drugi državni službenici imaju više novaca i privilegija, potrebe prosvjetara, ali i škole kao institucije, sustavno se zanemaruju. Prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku, prosječna plaća prosvjetnog radnika je 4.990 kuna, a preko 80 posto ih je s VSS-om ili VŠS-om. Većina zemalja u EU izdvaja 5 do 6 posto BDP-a za obrazovanje, a mi jedva 3 posto s tendencijom pada. Posljedice se već osjećaju, hrvatski učenici zaostaju.
Prosvjetari, naravno, dijele posljedice krize s ostatkom društva. Pa kad roditelji moraju nositi u školu papir i toner za štampač da bi djeca imala na čemu isprintati svoje radove, a učiteljica poklon primi sa suzama u očima, razumljivo da i roditeljima i učiteljici padaju na pamet novi vozni park vlade, štandovi na trgu, fontane u bojama, i sva sila drugih nepotrebnih stvari koje građani plaćaju iz svoga džepa. Hrvatska nema novaca da plati prijevoz, ali ima za razne luksuze. No i bez posezanja za ovakvim usporedbama, očito je da racionalnog raspolaganja novcem nema, a nema ni principa prema kojem za neke stvari novaca mora biti dok za neke druge baš i ne mora. Mora biti za ono bitno, a to su kruh i znanje. Kruh da bismo preživjeli, a znanje da nas sve skupa izvede iz situacije u kojoj živimo. Zapravo, životarimo. Birokracija sigurno ne spada u tu kategoriju.