(Danas.hr)
piše: Boba Đuderija
“Djeca imaju pravo na nastavu” izjavio je ministar znanosti obrazovanja i sporta Željko Jovanović povodom najave štrajka prosvjetnih radnika. Nije da se to ne podrazumijeva. U normalnim okolnostima. A okolnosti su daleko od normalnih. Kad se čovjek pozove na djecu, automatski izaziva simpatije, jer, djeca su svetinja, i jao si ga onome tko se usudi kršiti njihova prava. Međutim, djeca, valjda, imaju pravo i na profesore i učitelje koji će svoju tešku i časnu dužnost odgoja i prenošenja znanja obavljati u koliko-toliko dostojanstvenim egzistencijalnim uvjetima. Nekada, riječ učiteljica, učitelj, profesorica, profesor, izgovarale su se s poštovanjem. Valjda zato jer se radi o ljudima koji s nama, roditeljima, dijele odgovornost odgajanja naše djece. Danas, sudeći po komentarima ispod članaka u kojima se piše o štrajku, a pogotovo po tretmanu od strane države, to poštovanje očito je stvar prošlosti. Naravno, u toj profesiji, kao i u svakoj drugoj, ima pojedinaca koji sasvim sigurno ne zaslužuju naše poštovanje. I da, naravno da i sve ostale profesije jednako zaslužuju poštovanje, svaka na svoj način. Ali, ipak, ovdje se radi o ljudima kojima povjeravamo ono što nam je najvažnije. Oni s našom djecom, takoreći, provode više vremena od nas samih. Oni su ti s kojima ponekad moramo udružiti snage kad s našim klincima nešto krene po krivu.
Umorni Don Kihoti
Malo je nas koji u sjećanju nemamo bar jednog učitelja ili profesora vrijednog našeg sjećanja i našeg poštovanja. To su oni dobri, časni ljudi o kojima jednog dana s nostalgijom i zahvalnošću pričamo našoj djeci. O čemu će, jednog dana, pričati naša djeca svojoj djeci? O ljudima poniženima do krajnjih granica koji su im u općem rasulu pokušavali prenijeti svoje znanje, svoj moral i svoj optimizam? O umornim Don Kihotima koji više nisu znali kako pomiriti sve ono što im je specifični povijesni trenutak “navalio” na leđa – opću krizu i srozavanje vrijednosti, ljudskih i radničkih prava i osiromašene i isto tako ponižene roditelje, koji svoj bijes nerijetko usmjeravaju upravo na one s kojima bi trebali, za dobro svoje djece, surađivati i razgovarati?
“Pomoć ću ti vrlo rado jer zadnjih deset godina govorim da sam čistačica u školi. Jedino tako dobijem potvrdu da nešto vrijedno radim u toj prosvjeti.”
Neradnici
Tako mi je odgovorila prijateljica Ana koja radi u jednoj splitskoj školi kad sam je zamolila da mi malo pomogne razumjeti što se u stvari događa, iako vrlo dobro znam što se događa. O štrajku prosvjetara i njegovim razlozima piše se na sve strane, ali ja sam željela čuti nekoga “iznutra”, tragala sam za odgovorom na pitanje – kako se danas, pri ovakvim uvjetima rada koji se pogoršavaju iz godine u godinu, osjeća jedan prosvjetni radnik.
“Kako to misliš”, upitala sam je.
“Eto tako, jer, na pitanje što radiš u životu, odgovorit’ da si učiteljica, znači otrpjeti da si neradnik, da radiš tri-četiri sata, da si završio najlakši fakultet zato jer nisi bio sposoban ništa drugo završiti, da se samo kupaš i da imaš najviše radnih dana i da dok ti tako ništa ne radiš, on, taj netko drugi koji ne radi u prosvjeti, zarađuje i puni državni proračun.”
Kako je moguće tako loše znanje, a tako visoke ocjene?
Reci mi, kad je, po tvom mišljenju sve krenulo “k vragu” s tvojom profesijom? I, što to, po tvom mišljenu, u stvari ne štima u prosvjeti?
“Prvo gdje bi trebalo intervenirati je selekcija studenata na učiteljskim fakultetima. Spušteni su kriteriji na fakultetima jer im je struktura studenata loša. Ajmo dalje, državna matura. Je li ljudima jasno da je prag prolaznosti za državnu maturu spušten na 20% riješenosti testa, i da je opet bilo više od 50% dovoljnih učenika? U normalnim okolnostima, oni ne bi prošli. Dolazimo do napuhanih ocjena. Kako je moguće tako loše znanje, a tako visoke ocjene? Ocjene se poklanjaju iz straha od toga da će te istući učenik ili njegov roditelj, do pritisaka od strane “moćnika” jer tko je kriv što njegovo dijete ne uči, negoli učitelj. Još, kako tako srednja škola, ona nije obavezna, al’ osnovna?
E tu dođemo do škole po mjeri svakog učenika, jer učenik ne smije dobiti lošu ocjenu da mu ne narušiš samopouzdanje. Ocjena se svela na skalu od 3-5, gdje je odličnih učenika najviše. O reduciranom gradivu neću ni govorit. Sve je pojednostavljeno, kao ostavlja se učenicima da oni samostalno dopune informaciju, a oni nemaju motiva ni volje za pročitati ponuđeno, a kamoli još dodatno i samostalno. Roditelji uče sa djecom, plaćaju repeticije, djeca moraju imati samo petice jer, kako će upisati srednju školu? Uveli su vjeronauk dva sata tjedno, a smanjili satnicu hrvatskog i matematike za jedan sat. Roditelj te može tužiti Prosvjetnoj inspekciji čak anonimno i lažno i za svoje lažne optužbe nikome ne odgovara, a tebe poput kriminalca ispituju, češljaju ti pedagošku dokumentaciju i traže jesi li zapisao i najmanji detalj. O vođenju administracije ovisi i procjena inspektora jesi li ti dobar ili loš učitelj. Uglavnom si loš administrator. Ma moram ti još i ovo reć, jedan od velikih problema je nedostatak roditeljske pažnje i kućni odgoj. Sve više je djece sa poteškoćama u učenju i ozbiljnih poremećaja u ponašanju, a svi oni moraju školu završiti. U svakom razredu imaš po jednog do dva takva učenika. Nastavnicima je skinuta svaka mogućnost izlaženja na kraj s takvim učenicima, a potražiš li pomać proglase te nesposobnim za rad.
Aj se ti smiješi na ovakvu situaciju
Ne znam kako je, recimo, učiteljima u Zagrebu, da li oni možda imaju savršene uvjete za rad? Pri tom mislim na mali broj učenika u razredu i opremljene učionice. U ostatku Hrvatske nije tako. Ne mogu reći da se ne ulaže u kadar. Bila sam na nekoliko kvalitetnih, višednevnih seminara koje mi je škola omogućila. Učila sam, vjerovala ili ne, kako bih naučeno primijenila u nastavi. Većina učitelja nije imala dobrog ravnatelja, jer koga će poslati na seminar ovisi o dogovoru i sredstvima koje škola ima. Ako želiš, moraš to sam platiti. Seminari i dodatne edukacije uglavnom su za vrijeme učeničkih praznika, jer učiteljima godišnji odmor traje kao i drugim zaposlenicima.”
Na koji način se egzistencijalno srozavanje struke odražava na rad profesora i učitelja?
“Kreativan učitelj može se snaći i sa ono malo što ima, ali pitanje je ima li volje i motiva izmišljati i osmišljavati svaki nastavni sat, kad ga nitko ne cijeni. To je onaj dio rada koji javnost ne poznaje. Ono što nastavnik radi u školi je produkt njegova intelektualnog rada. On mora iznaći metode i postupke za rad. Napraviti mali igrokaz i pripremiti sredstva za rad. Sve to treba zapisati i na taj način pripremiti se za nastavu. Ako pritom ima sastavljati kontrolne ( moraš ih sam napisati jer roditelji nabavljaju ili kupuju duple kontrolne) i ispravljati iste, to ti je još nekoliko dodatnih sati rada dnevno, a nerijetko tako radno provedem i vikend. Još moraš učenicima omogućiti radnu atmosferu i biti vješt u motiviranju nemotiviranih i obavezno sakriti bilo koje osobne probleme jer nastavnik uvijek mora bit nasmiješen, a aj se ti smiješi na ovakvu situaciju.”
Sram
Kako se osjećaš slušajući izjave ministra Jovanovića? (imaš li kakvu poruku za njega?)
“Nisam sklona proglasiti ga glavnim krivcem i sasuti na njega drvlje i kamenje. Netko prije njega dobro se i sustavno potrudio zaglupiti hrvatsku mladost. Po svemu ovome, vidi se da su u tome i uspjeli.
Mi učitelji smo školovani prije sustavnog zaglupljivanja i valjda smo sposobni misliti svojom glavom. Čula sam da nam je poručio da se sramimo, pa eto i moje poruke, sramim se, stvarno se sramim što sam hrvatska učiteljica.”
Kako je to, u stvari, danas biti prosvjetni radnik u Hrvatskoj?
“Umjesto odgovora opisat ću ti crticu iz učiteljskog života.
Usred sata, za vrijeme dok su učenici prepisivali sa ploče, a ja sjedila za katedrom i ispunjavala dnevnik, digne se moj mali trećašić, dođe do mene, zagrli me i kaže: Učiteljice, jesam li vam rekao koliko vas volim? A ja se rasplakala! Eto. To mi nitko ne može platit.”