Štrajk upozorenja najavljen za 29. studenoga prvi je takav događaj nakon dugo vremena koji se događa u bar elementarnoj suradnji svih prosvjetnih sindikata bez izuzetka. Upravo zato začuđuju stavovi pojedinih kolega koji se (i dalje) zgražaju nad pojedinim sindikalnim čelnicima i izjavljuju da su, u najboljem slučaju, skeptični prema svemu, a u najgorem, da neće štrajkati jer “ne žele slijediti takve lidere”. (O onima koji se neće odazvati štrajku zato jer im je generalno glava zabijena duboko u pijesak, a možda i još nekamo, koji ne primjećuju svijet oko sebe i grčevito se drže tog ostvarenja hrvatskog sna – državne službe i plaćice koja je mala, ali sigurna – ovom prilikom nećemo; njih smo otpisali već odavno jer je riječ o mrtvom balastu kojim obiluje svaki sektor ljudske djelatnosti. Kad odu, nećemo se čak ni veseliti jer jednostavno nećemo ni primijetiti da ih više nema.)
No, kolege koje se ne žele priključiti iz protesta možda bi bilo dobro podsjetiti na neke elementarne činjenice iz prosvjetarskog života:
– danas poslovi učitelja i nastavnika, uz vlastitu struku (dakle stručna znanja i vještine koje učenicima treba prenijeti) obuhvaćaju: pedagogiju, psihologiju, defektologiju, kriminalistiku, stražarenje, administraciju, posao turističkog vodiča, povremeno 24-satno dadiljanje po inozemstvu te izlaganje riziku drakonskim tužbama i sudskim kaznama
– glas nastavnika se u cijelosti (dakle, 100,00%) ignorira u donošenju odluka vezanih uz obrazovni sustav
– u proteklih šest mjeseci, Vladinim rezovima, prosvjetari su najviše izgubili; zapravo, izgubili su više nego svi ostali zajedno
– i prije ovih gubitaka plaća učitelja i nastavnika bila je 10 posto ispod državnog prosjeka plaće, dok istovremeno prosvjetari čine najmanje petinu visokoobrazovane radne snage u Hrvatskoj; drugim riječima, svaki peti Hrvat koji je završio fakultet je učitelj ili nastavnik
Moglo bi se ovako nabrajati dok na internetu ne nestane prostora, ali i ovo je dovoljno da se zakuca poanta: u situaciji kad nas se toliko gazi i ponižava, kad smo postali otirač nacije, svačija kasica-prasica koju će svaka vlast razbiti kad joj usfail sitniša, reći da nećemo štrajkati “zato jer nam neki sindikalni čelnik ne miriši” spada u kategoriju daleko s druge strane gluposti. Da, štrajk je organizirana akcija, ali štrajk je, isto tako, i duboko individualna akcija. U štrajku smo svi zajedno, ali i svatko za sebe, svatko sa svojim interesima i ciljevima, i samo ako svi ti ciljevi i interesi pronađu zajednički nazivnik sve skupa može biti izvedeno kako treba.
Ideja da se ne želi štrajkati jer se time “ne želi dodavati vjetar u jedra nekim sindikalnim čelnicima” je ekvivalentna ideji da je loše ako meni crkne krava, a dobro ako crkne susjedu. Naravno, može susjed biti zao i pokvaren, ali opet, znamo kakva logika stoji iza ovoga i kamo nas na kraju jedino može dovesti. Što, nećemo pomoći sebi zato da ne bismo istovremeno pomogli i korumpiranim sindikalcima?
A alternativa je… što točno?
Stara izreka postaje sve aktualnija: tko se ne bori za svoja prava nije ih ni zaslužio. Ako ćete biti vlastiti neprijatelji, to je vaša stvar. Svatko ima pravo izigravati dobroćudnog kamikazu i zabijati se u zid kako bi napravio što manje štete, a i smislu svega toga razmislite sami. Međutim, svojim postupcima i podrškom Vladi, koja je, nakon svega, krenula i u antiintelektualnu medijsku kampanju do sada neviđenu u Hrvatskoj, postajete neprijatelji i vlastitih kolega koji izlažu svoju kožu i vratove, između ostalog, kako bi i vama bilo bolje.
A, kao što najbolje pamtimo prijatelje koji su nam pomogli kad nam je najviše trebalo, jednako tako pamtimo i one koji su nas nagazili kad nam je bilo najteže. U svakom slučaju, bit ćete zapamćeni. Na vama je da odlučite po čemu.
Pridružite se štrajku, borite se za druge kao što se drugi bore za vas. Svaka inicijativa do sada je propala zbog nesloge i izdaje. Idite naprijed, ali pamtite izdajnike. Svaki račun će na kraju doći na naplatu.
U četvrtak, 29. studenog, zakazan je jednodnevni štrajk upozorenja. Vladi, premijeru, ministrima, političarima, društvu. Pridružite se i budite dio onih koji upozoravaju, a ne dio onih koje treba upozoravati.
Jer dok se osvijestite, možda će biti kasno.
Ne bih zamjerio onima koji vode računa tko vodi štrajk i koji su ciljevi štrajka. Pozivu na štrajk od Ribiča se ne bih odazvao. Zar nemam pravo pamtiti kako nas je izigrao 2006. (Idite naprijed, ali pamtite izdajnike) i kako to da uz njegove štrajkove naše plaće ne da rastu nego se smanjuju. Kako sam zaposlen u području obrazovanja to me prije svega zanimaju i brnu problemi i plaće u obrazovanju. Jest da smo i mi dio javnih službi ali smo i u toj grupaciji najpotplaćeniji i sad da ja štrajkam za plaće zaposlenih u javnim službama, a na što nas poziva Ribić. Sindikat Preporod poziva na štrajk iz jasnog razloga, smanjenje plaća u osnovnim i srednjim školama. Ovom štrajku ću se svakako odazvati. U dijelu svojih zahtjeva ovaj razlog navode i ostali sindikati Matice pa ćemo u tom dijelu zajedno provesti štrajk. I to je dobro. Pridružujem se pozivu da se štrajku odazovemo u što većm broju
Sudjelovanje u predstojećem štrajku nije pitanje izbora i eventualno slobodnog dana već DUŽNOST svakog zaposlenog u prosvjeti!
Tako je.
Dodala bih da za vrijeme štrajka nismo DUŽNI čuvati ničiju djecu. Neću čuvati niti svoju jer ćemo taj dan provesti u školi, na radnom mjestu.