Antologija hrvatske gluposti već je pozamašna, ali iznenađuje kako nas svaki put novi izljev uspije toliko iznenaditi. Tako smo u relativno kratkom govoru premijera Plenkovića mogli doznati toliko kontradiktornih informacija da svakome tko to pokuša raspetljati prijeti veći rizik od izljeva krvi u mozak nego od aktualnog virusa.
Dakle, udahnite duboko:
Škole se zatvaraju, ali učitelji moraju doći držati on-line nastavu, a istovremeno roditelji koji nemaju kamo s djecom, mogu dovesti djecu u školu, ne na nastavu, nego na čuvanje, a čuvat će ih isti oni oni učitelji koji će raditi i na on-line nastavi. Također, vrtići se zatvaraju, ali će roditelji i dalje moći dovesti djecu ako slučajno nemaju kamo s njima. Jer poznato je da u vrtić generalno idu djeca koja inače imaju kamo. Zato, uostalom, vrtići i postoje, da čuvaju djecu koju nije potrebno čuvati.
Sad možete izdahnuti, a možete i držati zrak koliko izdržite. Možda padnete u nesvijest, odvezu vas u bolnicu, tamo se zarazite i umrete i spasite se ovosvjetske muke trpljenja ovakvih gluposti kakve servira jedna legalna i legitimna državna vlast. (Iako, po najnovijim vijestima, još smo dobro i prošli; naime, britanski premijer navodno planira zaustaviti epidemiju tako da pusti da se cijela populacija zarazi kako bi prirodni imunitet riješio stvar. Molimo vas, nemojte reći Plenkoviću jer će dobiti ideje.)
No, pošto bar netko u ovoj zemlji treba bar ostaviti dojam prisebnosti i normalnosti, pokušajmo bar mi ovdje pokušati objasniti koja je poanta u zatvaranju škola. Ne, nije riječ o “čuvanju života djece”, kako je rekao premijer. Djeca su u cijelom ovom slučaju najmanje ugrožena, pokazalo se da, što je orgaizam mlađi, Covid-19 ima manje šanse napraviti išta, i kao rezultat, među 5000 žrtava epidemije ima NULA mlađih od 10 godina.
Također, sama činjenica da je jedna konkretna osoba pokupila virus ne mora biti alarmantna. Koliko vidimo, šanse za preživljavanje su, ovisno o raznim faktorima, između 95 i 99,9%.
Ono zbog čega je potrebno smanjiti broj kontakata među populacijom je prenošenje virusa. Svaka zaražena osoba ima dobre šanse preživjeti, ali i apsolutnu sigurnost da će, ako je se ne detektira na vrijeme, prenijeti virus dalje, u prosjeku na dvije nove osobe.
Dakle, širenje virusa na jednu osobu više u prvom koraku možda i ne znači puno, ali zato dva tjedna kasnije vrlo vjerojatno može značiti jednu ili dvije, a mjesec dana kasnije i do pet dodatnih smrti!
U toj situaciji, djeca u školama i vrtićima nisu tolika neposredna opasnost za sebe ili učitelje, ali su idealni vektori daljnje transmisije virusa: nestašna su, manje disciplinirana, rjeđe peru ruke, jednostavno zato što su djeca. I u toj situaciji jedno zaraženo dijete će, puno lakše i vjerojatnije nego odrasla osoba u tramvaju, zaraziti nekoliko bliskih kontakata, koji će onda to odnijeti kući, u svoje obitelji. I potpuno je nebitno hoće li dijete u školi biti na nastavi ili na “čuvanju”. Kontakt je kontakt. Ako su djeca u školi, škola nije zatvorena. Škola koja je otvorena služi kao rasadnik. Eksponencijalni rast može se nastaviti.
Dakle, nezatvaranje škola ovdje nije toliko stvar osobne sigurnosti za nastavnike (iako, ponovimo, dosta njih je i u kritičnim godinama), koliko društvene odgovornosti i strateške aktivnosti na suzbijanju epidemije.
Ako netko želi znati više o epidemijama, eksponencijalnom rastu i zašto je dobro napraviti totalni shutdown PRIJE nego što se krenu detektirati novi slučajevi, ovdje je tekst koji sve to objašnjava na razumljiv način (klik).
Posebno oduševljenje među učiteljskom populacijom izazvala je komesarska naredba da svi učitelji moraju nastaviti dolaziti na svoja radna mjesta kako bi 1. buljili u ekran i 2. čuvali djecu (u školi koja je, je l’ te, zatvorena). Oduševljenje je nastalo ne toliko zbog straha za svoje zdravlje – iako, treba jako imati na umu da se među prosvjetarima nalazi natprosječni postotak starije populacije, dakle onaj ugroženiji dio – nego, prije svega, jer je to NEPOTREBNO. Može se očekivati da će prerevni ravnatelji koji su na svoje mjesto došli po partijskoj liniji prerevno obavljati svoju partijsku dužnost i inzistirati da se Plenkovićeva komesarska direktiva poštuje doslovno i narediti da učitelji imaju biti na svom radnom mjestu, bilo to potrebno ili ne. Čast izuzecima, ali znamo za najcrnje primjere za koje nitko ne može vjerovati da su se našle na ravnateljskoj poziciji pa je ovo sasvim realan scenarij. Naravno, postoje izuzeci i među učiteljima, i neki će sigurno radije otići u školu ako kod kuće nemaju dobar internet ili uvjete za rad. Međutim, isto tako će biti i onih koji u školi nemaju dobar internet, a morat će dolaziti po direktivi, a onda dodatno kod kuće odrađivati posao.
Dakle, u situciji epidemije, kad treba smanjiti broj kontakata i kad se zabranjuju okupljanja, dogodit će se to da će pedeset tisuća ljudi raspoređenih u 1500 grupa biti prisiljeno okupiti se kako bi… bili na internetu i čuvali djecu koja uopće ne bi trebala biti tamo.
I cveba za kraj: “on-line nastava” još nije ni počela, a na sve strane se već javljaju informacije da su sustavi preko kojih bi se to trebalo raditi u kolapsu. Naravno, snalažljiviji prosvjetari će se snaći, tu su e-mail, YouTube i Google disk, ali sve skupa ocrtava krajnju nesposobnost i izgubljenost vodstva na svim razinama, kojemu je jedini cilj da na prvi pogled ispadne kompetentno, dok svojim odlukama samo pogoršava stvari.