Laž ponovljena tisuću puta postat će istina, a put od tisuću laži počinje upravo onom jubilarnom prvom. Naravno, nema načina da doznamo koja je od višedesetljetnih laži bila prva kojom su tzv. “većinski” sindikati započeli svoj put, ali upravo smo počašćeni onom prvom koja je bačena izravno u našem smjeru.
Naime, ovih dana Ana Tuškan, glavna tajnica Sindikata hrvatskih učitelja, svojim je sindikalnim povjerenicima poslala pismo naslova “Druga strana priče o štrajku – kako su pobjedu pokušali pretvoriti u izdaju”. (Za početak, smatramo svojom pobjedom to što je “njihova” strana priče druga, što valjda znači da je “naša” strana ona prva.) Pismo je lijepo sjevernokorejski intonirano, uzvisuju se zasluge vlastitog sindikata, a pokušava se poniziti sve druge, sve u stilu: naši uspjesi su veliki, ali neprijatelj nikad ne spava, posljednji je put viđen u tri sata ujutro kako u dežurnoj apoteci kupuje mast za podočnjake.
U pismu od tri i pol strane, zanimljivo, ali ne iznenađujuće, otprilike polovicu prostora zauzima analiza i nabrajanje nešto manje lika, ali puno više djela Željka Stipića, šefa, nije pretjerano reći, neprijateljskog sindikata Preporod (bar neprijateljskog u percepciji Druge Strane Ane Tuškan). Tako se ime Ane Tuškan u njenom pismu spominje jednom, ime Branimira Mihalineca također jednom, Sanje Šprem dvaput, ali je zato Stipić apsolutna zvijezda večeri sa sedam spominjanja. No, dakle, nije to iznenađujuće, pažljiviji će se sjetiti da je Vilim Ribić, formalno, tajnik neštrajkaškog sindikata, ali neformalno Veliki Vođa “obrazovne vertikale sindikata”, negdje na polovici štrajka, kad su svi normalni pozivali na jedinstvo i aktivno se trudili ne skakati jedni drugima za vratove, optužio Stipića da šuruje s Vladom i “pokušava sabotirati štrajk”. Svatko tko je imalo pratio sindikalnu scenu proteklih godina znat će da to nije ništa novo, da je količina laži, gnjeva i žuči koja se iz “vertikale” slijeva prema Preporodu, najtočnije je reći: nevjerojatna. Ono, da staneš, gledaš i zaboraviš zatvoriti usta, toliko nevjerojatna. No, iz razgovora s mnogim članovima SHU i NSZSŠH postalo je očito da te laži padaju na plodno tlo, jednostavno zato jer su toliko drske, direktne i nevjerojatne. Svatko normalan će, naime, prvo pomisliti, “pa kad bi lagali, ne bi valjda izmislili nešto toliko direktno, valjda bi pokušali nekako zamaskirati”. U svakoj laži, zaključio bi naš nepoznavatelj sindikalnih prilika, pola je istine, gdje ima dima, ima i vatre, pa s obzirom na to koliko se riga vatra na taj Preporod, sigurno je bar nešto od toga istina.
Pa čak ni mi nismo bili sigurni. Ima Željko Stipić taj profesorski docirajući ton (čudno za profesora hrvatskog jezika, zar ne?), kad razgovaraš s njim, ne možeš ga baš prečesto uvjeriti u nešto ako on ne želi da ga se uvjeri, možda i ako on nema interesa da ga se u to uvjeri. Pa dobro, kad je već tako tvrdoglav, kad mu se neke stvari ne daju dokazati i kad tako sebično pokušava ne podilaziti sugovornicima, čisto na nekoj primordijalnoj razini lakše je povjerovati da je tu riječ o raznim interesima i ne uvijek otvorenom kartama. Dakle, kad netko optuži Stipića za neiskrenost, laži, podmuklost, bilo što što napada na povjerenje, putniku-neupućeniku neće u to biti baš nemoguće u to povjerovati. Jer, još jednom, “gdje ima dima, ima i vatre, istina je uvijek na pola puta, tko rano rani, dvije sreće grabi, tko pod drugim jamu kopa…” Kad znaš malo, a čuješ različite stvari, što ćeš drugo nego pretpostaviti da istina mora biti negdje na pola puta?
A sada se, na veselje Vijeća Revolucionarne Komande mreže Nastavnici organizirano, propagandna mašinerija okrenula u našem smjeru.
Nije to bilo puno, za početak, izazvalo je “preko nekoliko” podizanja obrva, ali i ponešto zadovoljnih trljanja ruku. Jer sad su stvari jasnije, sad smo na otvorenom, sad definitivno znamo tko laže, a tko govori istinu.
Naime, u pismu Ane Tuškan sindikalnim povjerenicima pažnju nam je privukla jedna rečenica:
“Gospodin Stipić u Ovalnom salonu Vlade rekao je nama prisutnima da su se predstavnici nastavničkih grupa našli u njegovim prostorijama te da je D. P. iz grupe Nastavnici organizirano rekao da je cilj u ovom štrajku uništiti sindikate. Čak je i on djelovao zabrinuto što itko može dati takvu izjavu upravo u prostorijama sindikata.”
Okej, dvije rečenice. Evo, već lažemo!
Dakle, ponovimo, ovo pismo je službeni dokument odaslan svim sindikalnim povjerenicima Sindikata hrvatskih učitelja, a pretpostavlja se da će onda ti povjerenici ključne informacije iz tog pisma – ili bar one koje smatraju ključnima – proslijediti svojim članovima.
Ima samo jedna kvaka. Pardon, dvije.
Nikakav D. P. na “sastanku u Preporodu” nije spominjao nikakvo “uništenje sindikata”.
Željko Stipić na sastanku u Vladi nije spominjao nikakvog D. P. niti “uništenje sindikata”.
Prva od gornje dvije informacije je nešto što je apsolutno sigurno. Potvrdilo je to najmanje pet osoba koje su bile prisutne tokom cijelog sastanka (uključujući i ozloglašenog D. P.-a). Ono što se eventualno moglo dogoditi je da su D. P. i Ž. S. (podaci poznati redakciji) u nekom trenutku razgovarali u četiri oka, međutim, i sam je Ž. S., na direktno pitanje, rekao da “D. P. to njemu nije rekao, štoviše, Ž. S. sigurno nije izgovorio tu rečenicu na sastanku u Vladi”. Međutim, kaže Ž. S. (podaci poznati redakciji), na drugim je sastancima s drugim ljudima naveo da je stanoviti M. Š. (podaci, časna riječ, poznati redakciji) spominjao osnivanje novog sindikata jer “ljudi ne vjeruju postojećim sindikatima” pa je moguće da je tako mrežom doušnika i pokvarenih telefona “M. Š.” postalo “D. P.”, a “osnivanje novog sindikata” postalo “uništenje postojećih”, iako je, zapravo Ani T. (podaci poznati redakciji, ali zbilja!) vjerojatno bilo svejedno koje inicijale će iskoristiti kako bi svojim povjerenicima prenijela još jednu u seriji laži koja je postala način postojanja “većinskih” sindikata.
Naravno, postoji tu još jedna mogućnost, a to je ona da je, zapravo, lagao Ž. S., i da on zaista jest, u pauzi između sastanaka, našim vrlim pregateljima u borbi za istinu A. T., B. M. i S. Š. (podaci… znate već) zaista rekao da je “D. P. iz g. N. O. rekao da je cilj u. s.” iz tko zna kojeg razloga, da ih uplaši, isprovocira, zamuti vodu, tko zna.
Međutim, zamislimo sad tu realnu situaciju: vaš zakleti Neprijatelj Koji Nikad Ne Spava (i, ako malo bolje pogledate, zaista ćete primijetiti da se na svakoj slici koju možete pronaći na internetu, na licu Ž. S.-a ili naziru podočnjaci ili su dobro prikriveni naočalama; ne, ne, nemojte sad s izgovorima da svaka odrasla osoba ima podočnjake, taj izgovor ne vrijedi; zašto? zato jer mi tako kažemo), dakle, vaš N. K. N. N. S, alias Ž. S., vam kaže da je neki nepoznati ili polupoznati D. P. iz N. O. rekao da je plan uništiti sindikate?
Dakle, netko kome ne vjerujete, netko tko je vaš zakleti neprijatelj, netko koga pljujete već dvadeset godina, vam je dao informaciju na razini glasine.
Hoćete li onda tu njegovu izjavu ići plasirati svojim sindikalnim povjerenicima kao potvrđenu činjenicu?
Uostalom, što znači “uništiti sindikate”? Ono kao kad Chuck Norris uništi periodni sustav elemenata jer Chuck Norris priznaje samo element iznenađenja? Kao kad Joker želi uništiti Batmana? Kao kad L. L. želi uništiti Supermana?
Jer, da, odmaknimo se od svog ovog sarkazma napokon, realno, sve te priče, ne samo o “uništenju sindikata” i “šurovanju s Vladom” i sve što se moglo iz usta i pera “većinskih” sindikalnih čelnika čuti proteklih desetljeća, su direktne i bezobrazne laži, uvijek izvan granica utuživog jer je riječ o profesionalnim lažovima, zapravo, to su laži na razini četverogodišnjaka koji je sposoban razmišljati samo u apsolutnim terminima ili one kojima se obraća može shvaćati kao četverogodišnjake kojima je dovoljno reći neku jednostavnu činjenicu pa da se svrstaju iza njega. I nije problem u tome što RibiČ, Mihalinec, Šprem, Tuškan i svi koji se svrstavaju iza njih proizvode i šire laži, problem je što tisuće tim lažima vjeruju i što ih čak i nadopunjuju i šire dalje, a ponekad čak i sami izmišljaju. I tako, zapravo, potvrđuju da su na mentalnoj razini četverogodišnjaka.
No, dobro, kakva država, takva prosvjeta; višedesetljetna negativna selekcija je učinila svoje, ne možemo svi biti pametni, netko mora i popunjavati papirologiju za inspekciju.
Dakle, ne, istina nije “negdje na pola puta”. Ribić je rekao da Stipić šuruje s vladom. Laž. Stipić ne šuruje s Vladom. Tuškan je u službenom dokumentu napisala da “nastavničke grupe žele uništiti sindikate”. Laž. Nastavničke grupe ne žele uništiti sindikate. Nastavničke grupe žele sindikate koji će biti odgovorni svome članstvu, koji neće lažirati referendume, koji neće prodavati štrajkove za čašu šampanjca. Nastavničke grupe žele sindikalne čelnike koji neće biti nakupina patoloških lažova, koji neće biti toliko kompromitirani da, kad Index ili Telegram ili neki drugi plaćenički portal nešto napišu o njima, sve što možemo je crvenjeti se jer to što su napisali je, zapravo, istina. Ne želimo odgovarati na pitanja tipa “Na temelju čega želite veće plaće, a dozvoljavate da vas ovakvi predstavljaju?”
I u svemu tome, nastavničke grupe koje, po Željku Stipiću, “imaju veliku slobodu, ali malu odgovornost”, su se u svemu ovome pokazale odgovornijima, zrelijima, poštenijima i korisnijima od čelnika “većinskih” sindikata koji već desetljećima gledaju samo svoje guzice, a kad guzicama netko zaprijeti, nisu sposobni odgovoriti drugačije nego lažima.
Jer lažima se služe, u laži su se pretvorili i zbog vlastitih laži će i skončati. Pobrinut ćemo se za to.
Amen i enter.
—
Pismo Ane Tuškan povjerenicima možete preuzeti ovdje.