Piše: Dajana Vidaković
Učenici su se pobunili protiv Škole za život i prosvjedovali pred ministarstvom. Saznala sam to danas iz medija, točnije iz članka jednog portala, pod naslovom: “Učenici održali prosvjed ispred Ministarstva zbog Škole za život. Nijedan nastavnik nije ih došao podržati.”
Prvo mi je bilo žao. Krivo. A onda sam se zapitala, pa kako smo, krede mu u boji, trebali znati da oni prosvjeduju?
Bio je na tom portalu neki stidljivi člančić prije mjesec dana o tome kako najavljuju prosvjed. Halo! Mjesec. Dana. Uz štrajk, potpisivanje sporazuma, rezultate PISA testiranja, rasprave oko nadoknada… zar netko stvarno vjeruje da se osoba koja si nije istog trena umemorirala to u mobitel bila u stanju sjetiti? Osim toga, s obzirom na to da nigdje nisam naišla na dalji spomen toga prosvjeda, da sam ga se i sjetila mjesec dana kasnije, ne bih mogla biti sigurna da ga nisu otkazali, odgodili, dogovorili se…
Tako da, draga djeco, dragi mladi ljudi – evo jedna lekcija, životna škola: kada pripremate prosvjed za koji želite masovnost, trebate ga REKLAMIRATI. Trebate ga oglašavati među svojom ciljanom skupinom, ali i drugim, srodnim skupinama s kojima dijelite interese. Znate, puno učitelja i nastavnika je nezadovoljno školom za život. Da ste pristupili administratorima nastavničkih Facebook grupa, sigurno biste dobili reklamu i oglašavanje među populacijom od dvadesetak tisuća ljudi. Od kojih bi vas vrlo vjerojatno bar neki došli podržati.
Ljudi nisu telepati. Ne čitaju misli. Ne znaju da se neko događanje organizira ako nije oglašeno. To znači da trebate biti dosadni, napasni, in-your-face, i poslužiti se svim dostupnim platformama, pa čak i gerijatrijskim Facebookom.
Za kraj, pozdravila bih novinarku, za koju provjereno znam da je članica bar jedne učiteljske grupe, a koja nije našla za shodno obavijestiti i podsjetiti učitelje i nastavnike u toj grupi na prosvjed, ali je znala rastuženo lamentirati o tome kako su pokazali manjak empatije… ili možda telepatije? I nisu podržali učenički prosvjed.