Kaplar Mihalinec, govor mržnje i mentalitet svinjskih polovica

Ponovilo se već nekoliko puta i kažu da, kad jednom netko kaže neku glupost, ne treba reagirati, osušit će se i ljudi će zaboraviti, ali kad taj netko tu glupost krene ponavljati i izigravati Jehovinog svjedoka i svakom usputnom prolazniku nabijati na nos svoju verziju istine, onda je ipak potrebno razjasniti neke nejasnoće i ispraviti neke mitove koje bi, eventualno, neki četverogodišjnak mogao progutati, ali mi smo u ovom trenutku siti svega pa preskačemo i puno slasnije zalogaje.

A mit je, zapravo, da je Branimir Mihalinec sindikalist koji se bori za radnička prava, da je postigao neki dogovor s Vladom i da su, zahvaljujući njemu, učiteljima podignute plaće.

Istina je da je Branimir Mihalinec, zajedno sa Sanjom Šprem i ostatkom njihovih sindikata, samo statist, vršitelj dužnosti postavljen na tu poziciju da poput nekog kaplara – jer to je ionako njegov krajnji domet – izvršava naređenja koja se donose na drugim mjestima, da ubire članarine i ponekad ostavi dojam da je, je l’ te, “sindikalist koji se bori za radnička prava…” 

Ono što je također istina je da na društvenim mrežama vlada revolt postignutim sporazumom koji je, zapravo, pogrešno adresiran. Ovaj konkretni štrajk i nije mogao bogznakako bolje završiti, s obzirom na početne zahtjeve dobiveno je puno, tako da je pravi problem upravo u tim početnim zahtjevima. Ovaj štrajk nije bio niti zamišljen kao štrajk koji je trebao bogznašto postići. Tko zna, valjda je bio taj trenutak u desetljeću kad je Branimir Mihalinec trebao pustiti svoj kaplarski glas i podsjetiti javnost i članstvo da ima razlog za postojanje, od Vlade zatražiti neke rutinske zahtjeve, onda Vlada simbolično odbije, pa učitelji malo štrajkaju, onda Vlada ponudi neki kompromis, onda se, kao, malo pregovara i na kraju sve završi lijepo i sretno, jedni mogu nastaviti s predsjedničkom kampanjom, s dodatnim političkim bodovima, drugi u životopis mogu upisati još jednu “uspješno odrađenu sindikalnu akciju”, i gotovo.

A onda smo se pojavili mi.

I, zapravo, nije kvaka da smo se “pojavili mi”. “Mi”, zapravo, nismo (bili) bogznakako koherentna skupina, ono, “društvene mreže”, što to zapravo znači? To znači okupljalište, mjesto razmjene ideja, informacija, tračeva, mjesto za gubljenje vremena. 

Problem je što su se na tom mjestu okupile tisuće prosvjetara nezadovoljne višedesetljetnim zanemarivanjem, manipuliranjem, ignoriranjem, represijom, što od strane vlasti, što od strane sindikata koji već desetljećima kontinuirano gube članstvo, ma tko zna zašto! A kad se na jednom mjestu okupi veća količina nezadovoljnika, onda, prirodno i spontano, nastane bunt.

I ono što se dogodilo je da je bunt eksplodirao i od jednog sasvim rutinskog i redovnog štrajka s nimalo posebnim, čak i pomalo jadnim zahtjevima – jer kaplar Mihalinec i pratnja i nisu bogznakako sposobni za više – pretvorio u općenarodnu revoluciju kakvu nisu očekivali ni vlast, a bogami ni sindikati. Jer za to nisu bili pripremljeni. Jer to uopće nije bilo u planu.

To se najbolje vidjelo s jadnim “sindikalnim akcijama” gdje se pjevao i zazivao Škoro, gdje su prosvjetari poput prosjaka hodočastili Markov trg, a treba svakako reći da je jedan od najspektakularnijih trenutaka štrajka bio potpuno slučajan i, iako je glavni akter bio upravo Branimir Mihalinec, nije da je nešto posebno zaslužan, jednostavno se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme i, sva sreća, nije upropastio priliku kao što je upropastio toliko drugih stvari. Dogodilo se dizanje transparenta pred nosom Andreju Plenkoviću.

A što se zapravo dogodilo: namjerio se kaplar na kaplara, samo što je onaj drugi bio obučen u fino odjelce, imao je funkciju i sluge koje su za njega raščistile put, pa si je umislio da je nešto više od prolaznog lokalnog štemera koji će biti zaboravljen nekoliko trenutka nakon što padne s vlasti, pa je scena utoliko više imala osjećaj krležijanske borbe za pravicu. Eto, Ivica Kičmanović je napravio puni krug, od njive se odmaknuo, ali njiva mu je došla pred prozor i natjerala  ga da se podvijenog repa vrati nazad u ured. Nismo to baš često čitali u lektiri pa je bilo zabavno i originalno. 

Što se tiče Mihalinca, on si je, pak, umislio da je nekakav lider koji je zaslužan za nešto, umjesto da shvati da se sve ovo dogodilo ne zahvaljujući, nego usprkos njemu. U situaciji kad su prosvjetari imali sveopću podršku SVIH – drugih sindikata, roditelja, čak su se i neki HDZ-ovci počeli svrstavati na našu stranu – Branimir je Mihalinec sazvao prosvjed u najbezveznije moguće vrijeme: ponedjeljak u podne, kad ogromna većina onih koji bi inače došli jednostavno nisu mogli – jer su bili na poslu. No, i ovako se napunio cijeli cjelcati Trg bana Jelačića, s 50.000 građana od kojih dobar dio sigurno nisu prosvjetari. Da se prosvjed dogodio poslijepodne, bio bi to najveći prosvjed u hrvatskoj povijesti. 

Ali kaplar Mihalinec nema osjećaj za povijest, on je tražio 6,11% jer veće brojke i veće ideje ionako ne može pojmiti.

No, pravo lice Branimira Mihalinca se pokazalo krajem tog tjedna, u danu održavanja referenduma. Nismo imali informacije, ali smo imali iskustvo iz prethodnog “sindikalnog referenduma”, održanog prije nekoliko godina, u kojemu se nezadovoljstvo također prelijevalo na sve strane, a onda je referendum u “većinskim sindikatima” dao rezultat od oko 60% glasova “za” sporazum. Nismo mogli doći do dokaza o prijevari i namještanju, sustav je bio hermetičan, strukture su bile zatvorene, a mi nismo imali veze ni logistiku da išta napravimo oko toga, pa smo mogli samo tiho škrgutati zubima i sumnjati.

Međutim, u četvrtak nam je naletio na volej. I kakav je to volej bio! Sigurno ni šamarčina narednika dok je bio u JNA nije toliko odjeknula kao naše pravodobno objavljivanje rezultata referenduma prije nego se vertikalna Matica uopće probudila i korigirala rezultate kako bi krenula suzbijati štrajk koji im je, to su sada već svi znali, izmaknuo kontroli i prijetio da pomete i njih.

Da su se neke manipulacije spremale, sada je potpuno jasno. Vjerojatno ovakav plebiscitarni rezultat ne bi bilo moguće potpuno falsificirati, ali da su uspjeli, reimo, smanjiti postotak na nekih 60%, to bi bio značajan udarac gromoglasnom entuzijazmu koji je vladao među štrajkašima i u javnosti. Pretpostavljamo da bi daljnje vatrgasne mjere, koordinirane od Vlade i sindikata nastavile suzbijati pokret dio po dio, dok se ne bi dogodio, khm, “kompromis”. Međutim, pozvali smo ljude, ljudi su odgovorili i 21. stoljeće, koje nikad nije bio sposoban shvatiti, je, nakon onog narednika u JNA, odvalilo drugu životnu pljusku Branimiru Mihalinecu kojemu je preostalo samo da se pjeni i da šalje panične pozive sindikalnim povjerenicima da se mora zaustaviti odljev podataka jer rezultati referenduma predstavljaju “sindikalnu tajnu”. No, bilo je kasno, duh je izašao iz boce, brojke su bile jasne i nedvosmislene i sve što su kaplar i kaplari mogli bilo je čekati sljedeću rundu.

Što se nas tiče, odluku da se o novoj ponudi Vlade ne održi referendum smatramo potvrdom da je namjera “većinskih” sindikata bila “korekcija” brojki kao što sumnjamo da su radili i prije. Kad su shvatili da ni referendum neće moći izmanipulirati niti da će sve ići u skladu s planom, jednostavno su ga otkazali. Uostalom, što je to “sindikalna tajna” i zašto bi sindikat tajio podatke koji, kao, idu u prilog cilju za koji se zalaže, ako im to zapravo nije išlo u prilog i ako je cijelo vrijeme plan bio potpuno drugačiji?

Branimir Mihalinec, kaplar koji će ostati upamćen kao sindikalist koji je htio zatajiti podatke referenduma koji je dobio i koji je zbog toga drugi referendum – otkazao.

Na kraju je sve moralo završiti tako da gazda pozove svoje vlasteline i naredi im da dovedu kmetove u red jer je stvar izmakla nadzoru. Sve se to moglo iščitati iz fotografije nakon pregovora u nedjelju navečer: Plenković s izrazom lica Velikog Vođe Koji Nije Zadovoljan, Sanja Šprem i Branimir Mihalinec uplašeni i iscrpljeni batrganjem po bujici koja ih već tjedan dana nosi bez kontrole, u pozadini Željko Stipić revoltirano gleda u stranu jer, realno, ne može napraviti apsolutno ništa. Plenković daje izjavu, Mihalinec pokušava izvrdati novinarska pitanja jer mu je naređeno da šuti, a kad kaplaru nešto narediš, kaplar ne preispituje. Naređenje – izvršenje.

I, na kraju, zaključak je da nismo prevareni jučer, s danom postizanja ne sporazuma, nego pogodbe, jer ortaci ne sklapaju sporazume nego pogodbe, nego najkasnije danom početka štrajka, a zapravo puno, puno prije, kad smo uvjeravani da će se sindikati boriti za svoje članove i za struku, a ne ostati beznadežno zaglavljeni u vremenu kad je glavni modus njihovog djelovanja bila raspodjela svinjskih polovica i raspoređivanje u radnička odmarališta. I očito je da je u tom vremenu ostao zaglavljen i Mihalinec koji ne razumije što su društvene mreže, a kritike i napade, u skladu sa svojim kaplarskim mentalitetom svinjske polovice, proglašava “govorom mržnje” (eto termina 21. stoljeća, još samo kad bi ga znao koristiti) i poziva nezadovoljnike da “otvore neke svoje mreže”. Da nije tužno bilo bi smiješno, rekli bi u prošlom stoljeću, ali moramo priznati da je ipak bar malo i smiješno, pa makar istovremeno bilo i tužno što jedan takav izvršitelj naredbi vodi najveći srednjoškolski sindikat u državi. 

Što, opet, govori i o stanju cijele prosvjete i o posljedicama višedesetljetnog zanemarivanja. 

No, to je već druga priča.

Post a Comment

Podijelite ovo

Podijelite ovaj članak sa svojim prijateljima!