Podržavamo “Å¡trajk učenika” i pozivamo učitelje: opravdajte SVE!

piše: Gavran

U nekoliko proteklih dana intenzivirale su se “prijetnje”, Å¡to učenika, Å¡to roditelja, o nedolasku/neslanju djece na nastavu ili nadoknadu nastave, da bi sve kulminiralo “viralnim” pismom “učenice iz Osijeka” (“podaci poznati redakciji”, pa vi vidite) koja je javno pozvala učenike nekih županija na “Å¡trajk u ponedjeljak”.
Bez sarkazma, ironije, elitizma, gledanja s visoka, dakle čisto funkcionalno, ovu inicijativu želimo svesrdno podržati.

Prije svega, podržavamo svaku inicijativu koja vodi ka boljem ureÄ‘enju odnosa u druÅ¡tvu, a na prvi pogled apsurdna ideja o “Å¡trajku učenika” svakako vuče u tom smjeru. Naime, ideja je besmislena isključivo ukoliko se promatra kao “Å¡trajk” u smislu “obustave rada”. Jer, naravno, učenici nisu u radnom odnosu, ne primaju plaću, njihova obustava dolaska na nastavu ne utječe ni na koga (a najmanje na nastavnike) osim na njih same.

MeÄ‘utim, ako ovo promatramo kao izraz graÄ‘anskog neposluha, stvar definitivno dobiva svoj smisao. Ovaj “Å¡trajk učenika” je, zapravo, ekvivalentan “Å¡trajku glaÄ‘u” koji se obično radi iz moralnih razloga, kako bi se skrenula pažnja javnosti na neki problem i prikazala moralna i psiholoÅ¡ka čvrstoća onoga koji ga provodi, a ne, kao kod pravog Å¡trajka, kako bi se nekoga silom, tj. nanoÅ¡enjem Å¡tete, natjeralo na popuÅ¡tanje.

Å to bi se točno htjelo ukazati ovim “Å¡trajkom učenika”, naravno, trebaju odlučiti sami “Å¡trajkaÅ¡i”. Ali i s druge strane, one obrazovne, druÅ¡tveno-korisne, ovo ima odreÄ‘enog smisla. Naravno, ne onakvog kakvog bi “Å¡trajkaÅ¡i” htjeli, ali to je, zapravo, njihov problem.

Ono što je definitivno istina je da mnogi danas obrazovanje shvaćaju kao obavezu i prisilu, dok je zapravo obrazovanje pravo i privilegija koju društvo plaća svojim članovima kako bi od njih imalo neke koristi. I, naravno, kao i svako pravo i privilegija, tako se i ovoga svaki član društva ima pravo svojevoljno odreći.

O realnoj situaciji na terenu govore podaci je da je prošle godine 145.000 srednjoškolaca izostalo s nastave 13,5 milijuna sati, dok je 320.000 osmoškolaca izostalo s nastave ukupno 17 milijuna sati. To znači otprilike 90 sati po srednjoškolcu i oko 55 sati po osmoškolcu. Ovisno koliko računate da učenik ima sati dnevno, uzmimo vrlo aproksimativnu brojku, to znači da je Prosječni Osmoškolac iz škole izostao deset, a Prosječni Srednjoškolac 15 radnih dana. Dakle, dva odnosno tri tjedna.

U svakom slučaju viÅ¡e nego Å¡to je dosad izgubio nastave zbog Å¡trajka učitelja i vjerojatno viÅ¡e nego Å¡to bi bilo izgubljeno “Å¡trajkom učenika”. Zapravo, realno, učenici na ovaj način “Å¡trajkaju” oduvijek, neki viÅ¡e, neki manje, tako da, s te strane, u prosvjeti niÅ¡ta novo.

I, nekim čudom, sve je izgubljeno gradivo uspjeÅ¡no nadoknaÄ‘eno (ili “nadoknaÄ‘eno”) i nitko od toga nije dizao narodnu bunu. MeÄ‘utim, sada se od “izgubljenih dana” radi afera, slučaj, Å¡kandal! A zapravo ne bi trebalo, jer, od svega, neodraÄ‘en posao, neodržana nastava, neispredavano gradivo, najmanji su problem u svemu ovome. I upravo je to ono Å¡to Vladu najviÅ¡e pogaÄ‘a: nije problem nastava, gradivo, znanje, nego to Å¡to se viÅ¡e ne održava iluzija da obrazovni sustav funkcionira, a jedini njegov aspekt koji funkcionira viÅ¡e-manje besprijekorno je nastava i njezino evidentiranje.

Vlada – i to ne samo ova aktualna, nego i sve redom dosad – kaže da joj je “stalo do obrazovanja”. Naravno, kao i sve dosad, laže. Mi znamo da laže. Vi znate da laže. I oni znaju da lažu. Å toviÅ¡e, oni znaju da mi znamo da lažu i nije ih briga. I mi znamo da oni znaju da lažu. Svi znamo da svi znaju da lažu.

Jedino Å¡to bi ovdje trebalo utvrditi je: koga je od svih nas to zapravo briga.

Pa, za početak, hajde da se više ne lažemo.

I sad dolazimo u paradoksalnu situaciju: Država – kojoj nije stalo do obrazovanja – prisiljava roditelje – kojima takoÄ‘er nije stalo do obrazovanja – da djecu – kojoj je najmanje stalo do obrazovanja – Å¡alju u Å¡kolu da se obrazuju, a u svemu tome svi oni prisiljavaju učitelje da odraÄ‘uju posao do kojeg nikome osim učitelja nije stalo, istovremeno na sve moguće i nemoguće načine bacajući istim tim učiteljima klipove pod noge i otežavajući im taj posao Å¡to je viÅ¡e moguće. Svi glume da im je stalo, a zapravo je najvažnije održavati privid, Potemkinovo selo “obrazovnog sustava koji funkcionira”.

I možda je zato vrijeme da se ova lažna fasada ukloni. Floskula da je “obrazovanje obavezno” ostala je isprazna ljuÅ¡tura: jedino Å¡to je ostalo obavezno je dolazak u Å¡kolu, boravljenje u učionici odreÄ‘en broj sati i, na kraju nastavne godine, dobivanje papira na kojemu neÅ¡to piÅ¡e.

I u takvoj situaciji, gdje se učitelje gura u unakrsnu vatru izmeÄ‘u Države koja prisiljava, a nije je briga, i roditelja koji ne razumiju i ne žele, a sve Å¡to i jedni i drugi žele je samo umiriti savjest i stvoriti dojam “da nisu protiv obrazovanja”, ima li iÅ¡ta prirodnije nego jednostavno se izmaknuti, ne raditi tuÄ‘i prljav posao, prestati glumiti i odraditi onaj nužan dio, onaj za koji znate da ima smisla, a onda se pobrinuti za one učenike, djecu onih roditelja, kojima je zaista stalo do Å¡kole?

Ponovimo joÅ¡ jednom: 30 milijuna Å¡kolskih sati izostanaka. Milijun dana. Gotovo sve opravdano, velika većina od strane roditelja. Možda bi se netko mogao usprotiviti: “to nije u interesu djeteta, roditelji nemaju pravo djetetu uskratiti budućnost, a dijete samostalno ne može odlučivati i zato je tu druÅ¡tvo da uskoči metodama prisile”.

Međutim, još jednom: ako društvu nije stalo, ako roditeljima nije stalo i ako dijete aktivno izbjegava svoje obaveze, zašto izigravati dežurne moraliste i pravovjernike, lupati glavom o zid i boriti se protiv svih kako bi se radilo na svoju štetu, a tuđu korist?

I zbog toga: treba podržati “učenički Å¡trajk”, ali ne samo to! Treba opravdati sve izostanke koje roditelji žele opravdati, bez iznimke, nevezano uz “Å¡trajk”! Roditelj treba biti obavijeÅ¡ten. Sve ostalo je njegova odgovornost, a ne odgovornost učitelja. Učenik je izbjegao ispite? Bit će neocijenjen. Nije bio na nastavi? Postoji razredni ispit. Nije savladao lekcije? Nema veze, roditelji koji su mu napisali ispričnicu će zato platiti instrukcije, a u najgorem slučaju, ni ponavljanje godine nije kraj svijeta. Godinu dana dulje će dijete biti u roditeljskom okrilju, siguran od okrutnog svijeta, dalje od burze rada. Da smo tada znali Å¡to znamo danas, tko ne bi odabrao produljiti “najljepÅ¡e Ä‘ačko doba” makar za godinu, a možda i za dvije? Na kraju, ionako jedino Å¡to ostaje upisano je ocjena, a ne koliko godina je netko proveo u Å¡koli. Uostalom, ponavljanje je majka mudrosti. Da ih je viÅ¡e ponavljalo, možda bi bilo viÅ¡e mudrih.

Možda nekome ovo djeluje radikalno i nasilno. Međutim, istina je da je sustav nakaradan, dijelovi su iščašeni i izgleda da početak popravka ne može ići drugačije nego čekićem. A ako većina kolega za sada nema hrabrosti ili volje za potpuni Bijeli štrajk, možemo početi s jednim njegovim dijelom.

Istina je da nesavjesni roditelji, loÅ¡i Ä‘aci i ono u Å¡to su se bivÅ¡i loÅ¡i Ä‘aci pretvorili, Vlast, zajedničkim snagama sabotiraju obrazovni sustav. Zato im dajmo točno ono Å¡to žele. Posvetimo pažnju dobrim učenicima i savjesnim roditeljima. Tko se odriče prava, treba mu to dopustiti.