Svima su nam poznati oni stručnjaci za nastavu, koji su toliko voljeli učenike i nastavu da su jedva dočekali pobjeći od njih, a onda, još se ni vrata učionice nisu pravo zatvorila za njima, spustiti pozadinu u meku i toplu fotelju i postati najpametniji i imati mišljenje o svemu što se događa u struci koju su napustili Kornijevim korakom.
Jedna od najpoznatijih takvih aveti koje opsjedaju učiteljsku struku godinama nakon što su iz nje zbrisali je bivša ministrica, bivša ravnateljica, a sadašnje zabadalo, Ljilja Vokić. Što god se dogodi u prosvjeti, gospođa ministarka ima mišljenje o tome. Koje je relevantno koliko i mudro – što će reći, nimalo. Ali to je nikad, u njezinoj (pre)dugoj karijeri, nije sprečavalo da ga iznese vrlo glasno i autoritativno.
Uvijek će se naći netko tko će njeno kokodakanje poslušati, neki novinar, tiskovina, portal. Valjda po principu “good news – no news” – treba podići tiražu, tiražu podižu jake emocija, a najjača emocija je gađenje. Dame i gospodo, drugarice i drugovi – Ljilja Vokić, i eto, klikovi rastu u nebo! Tema – raspela u školama? Pitajmo Ljilju. Nasilje nad učiteljima- Ljilja diže ruku. Državna matura? E, baš je fasovao Primorac. Jokić? Ne brinite, i o njemu ima mišljenje. Škola za život? Ementaler reforma, lakonski odgovara. Štrajk nastavnika? Ne bih im ja platila ni sat štrajka, rezolutno će ona.
Nastavnici koji su radili za njezina mandata dobro se sjećaju ‘maćehe Ljilje’, ministrice koja se hvalila svojim drill metodama prema učiteljima, ulizivačice roditeljima i učenicima koja je na kraju, uvidjevši da osim besplatnih udžbenika nema više ništa za dodati u curriculum vitae, a ni u novčanik, ubrzo dala otkaz.
A prava istina je sljedeća. Ako se i za koga može reći da je spremio lijes hrvatskom školstvu i u njega, kao uvod, zabio prve čavle, onda je to Ljilja Vokić. Ova Josipa Manolić (iako bi bilo puno točnije reći Margaret Thatcher) hrvatskog školstva uporno odbija medijski umrijeti ma koliko glogovih kolaca zabijali u nju i koja, ma koliko je zalijevali svetom vodicom, svejedno opet i opet izlazi iz groba i opsjeda medijski prostor, dok deseci tisuća učitelja na sam njen spomen osjećaju zadah grobnice, iskonskih užasa i predcivilizacijskog bezumlja koje je teško dočarati nekome tko ga nije doživio i iskusio.
Uvođenje zloglasnog pravilnika o ocjenjivanju, smanjivanje satnice ključnim predmetima, izjava o suknjama i ustajanju kada muškarac uđe u prostoriju kao i ona antologijska, da je “prepisivanje u tradiciji hrvatskog naroda”, ništa od toga nije rezultiralo njenim političkim upokojenjem. Vjerojatno joj je čak i pomoglo jer, ako se sjetimo i slučaja kad je uživo, pred kamerama, s Bandićem pregovarala o nečijem zapošljavanju preko veze, postaje jasno da je Ljilja Vokić zapravo jedna od vrhovnih stanovnika hrvatskog svijeta nemrtvih, beskonačnog i sveprisutnog bala vampira koji uporno siše krv obrazovanju i državi i da kao takva niti ne može umrijeti, bar dok je nacija beznadežno uronjena u blato mentalnog srednjeg vijeka.
I tako i sada, u svom karakterističnom vlastelinskom stilu daje izjavu kako bi učiteljima trebalo podići tjednu normu i povećati razrede, trideset sati, trideset učenika, pa bi onda i plaće bile veće, jer sada ionako ne rade ništa.
Drugim riječima, kmetovi su neposlušni i treba ih najprije zaplašiti, pa malo izbičevati, a ako ni to ne upali, pa, vidjet ćemo. Kad padne noć i lijesovi se počnu otvarati, neka se čuvaju neposlušni! Od cijele plejade tragikomičnih ministara obrazovanja, zapravo je jasno po kojim je to referencama upravo Ljilja Vokić relevantan sugovornik za sve što se događa u obrazovanju. Upravo je ona personifikacija užasa u koji se pretvorila hrvatska prosvjeta, a i društvo općenito: zadah grobnice, raspadanja, beznađa i vječitog padanja dublje i dublje i dublje, dok Gospodari iz svojih uzvišenih loža smišljaju strategiju kako neposlušne ovce vratiti nazad u tor, koju kombinaciju mrkve i batine upotrijebiti, ili jednostavno pričekati da se stvar ispuše, da strah od noći spontano učini svoje. A ako ovce, nakon toliko bezuspješnih pokušaja, još jednom popuste i povinuju se prijetnjama i gospodarskom biču, zaista ni za što što ih je snašlo ili će ih tek snaći ne mogu kriviti nikoga osim samih sebe.