Svima su nam poznati oni struÄnjaci za nastavu, koji su toliko voljeli uÄenike i nastavu da su jedva doÄekali pobjeći od njih, a onda, joÅ¡ se ni vrata uÄionice nisu pravo zatvorila za njima, spustiti pozadinu u meku i toplu fotelju i postati najpametniji i imati miÅ¡ljenje o svemu Å¡to se dogaÄ‘a u struci koju su napustili Kornijevim korakom.
Jedna od najpoznatijih takvih aveti koje opsjedaju uÄiteljsku struku godinama nakon Å¡to su iz nje zbrisali je bivÅ¡a ministrica, bivÅ¡a ravnateljica, a sadaÅ¡nje zabadalo, Ljilja Vokić. Å to god se dogodi u prosvjeti, gospoÄ‘a ministarka ima miÅ¡ljenje o tome. Koje je relevantno koliko i mudro – Å¡to će reći, nimalo. Ali to je nikad, u njezinoj (pre)dugoj karijeri, nije spreÄavalo da ga iznese vrlo glasno i autoritativno.
Uvijek će se naći netko tko će njeno kokodakanje posluÅ¡ati, neki novinar, tiskovina, portal. Valjda po principu “good news – no news” – treba podići tiražu, tiražu podižu jake emocija, a najjaÄa emocija je gaÄ‘enje. Dame i gospodo, drugarice i drugovi – Ljilja Vokić, i eto, klikovi rastu u nebo! Tema – raspela u Å¡kolama? Pitajmo Ljilju. Nasilje nad uÄiteljima- Ljilja diže ruku. Državna matura? E, baÅ¡ je fasovao Primorac. Jokić? Ne brinite, i o njemu ima miÅ¡ljenje. Å kola za život? Ementaler reforma, lakonski odgovara. Å trajk nastavnika? Ne bih im ja platila ni sat Å¡trajka, rezolutno će ona.
Nastavnici koji su radili za njezina mandata dobro se sjećaju ‘maćehe Ljilje’, ministrice koja se hvalila svojim drill metodama prema uÄiteljima, ulizivaÄice roditeljima i uÄenicima koja je na kraju, uvidjevÅ¡i da osim besplatnih udžbenika nema viÅ¡e niÅ¡ta za dodati u curriculum vitae, a ni u novÄanik, ubrzo dala otkaz.
A prava istina je sljedeća. Ako se i za koga može reći da je spremio lijes hrvatskom Å¡kolstvu i u njega, kao uvod, zabio prve Äavle, onda je to Ljilja Vokić. Ova Josipa Manolić (iako bi bilo puno toÄnije reći Margaret Thatcher) hrvatskog Å¡kolstva uporno odbija medijski umrijeti ma koliko glogovih kolaca zabijali u nju i koja, ma koliko je zalijevali svetom vodicom, svejedno opet i opet izlazi iz groba i opsjeda medijski prostor, dok deseci tisuća uÄitelja na sam njen spomen osjećaju zadah grobnice, iskonskih užasa i predcivilizacijskog bezumlja koje je teÅ¡ko doÄarati nekome tko ga nije doživio i iskusio.
UvoÄ‘enje zloglasnog pravilnika o ocjenjivanju, smanjivanje satnice kljuÄnim predmetima, izjava o suknjama i ustajanju kada muÅ¡karac uÄ‘e u prostoriju kao i ona antologijska, da je “prepisivanje u tradiciji hrvatskog naroda”, niÅ¡ta od toga nije rezultiralo njenim politiÄkim upokojenjem. Vjerojatno joj je Äak i pomoglo jer, ako se sjetimo i sluÄaja kad je uživo, pred kamerama, s Bandićem pregovarala o neÄijem zapoÅ¡ljavanju preko veze, postaje jasno da je Ljilja Vokić zapravo jedna od vrhovnih stanovnika hrvatskog svijeta nemrtvih, beskonaÄnog i sveprisutnog bala vampira koji uporno siÅ¡e krv obrazovanju i državi i da kao takva niti ne može umrijeti, bar dok je nacija beznadežno uronjena u blato mentalnog srednjeg vijeka.
I tako i sada, u svom karakteristiÄnom vlastelinskom stilu daje izjavu kako bi uÄiteljima trebalo podići tjednu normu i povećati razrede, trideset sati, trideset uÄenika, pa bi onda i plaće bile veće, jer sada ionako ne rade niÅ¡ta.
Drugim rijeÄima, kmetovi su neposluÅ¡ni i treba ih najprije zaplaÅ¡iti, pa malo izbiÄevati, a ako ni to ne upali, pa, vidjet ćemo. Kad padne noć i lijesovi se poÄnu otvarati, neka se Äuvaju neposluÅ¡ni! Od cijele plejade tragikomiÄnih ministara obrazovanja, zapravo je jasno po kojim je to referencama upravo Ljilja Vokić relevantan sugovornik za sve Å¡to se dogaÄ‘a u obrazovanju. Upravo je ona personifikacija užasa u koji se pretvorila hrvatska prosvjeta, a i druÅ¡tvo općenito: zadah grobnice, raspadanja, beznaÄ‘a i vjeÄitog padanja dublje i dublje i dublje, dok Gospodari iz svojih uzviÅ¡enih loža smiÅ¡ljaju strategiju kako neposluÅ¡ne ovce vratiti nazad u tor, koju kombinaciju mrkve i batine upotrijebiti, ili jednostavno priÄekati da se stvar ispuÅ¡e, da strah od noći spontano uÄini svoje. A ako ovce, nakon toliko bezuspjeÅ¡nih pokuÅ¡aja, joÅ¡ jednom popuste i povinuju se prijetnjama i gospodarskom biÄu, zaista ni za Å¡to Å¡to ih je snaÅ¡lo ili će ih tek snaći ne mogu kriviti nikoga osim samih sebe.