piše: Žukov!
Sjećam se, ima tome neko vrijeme, svojedobne izjave jednog bivšeg splitskog gradonačelnika, junaka privatizacijskih ostavinskih rasprava, kamena temeljca establišmenta, koji je u jednog prigodi vizionarski zaključio kako su ljudi, političari nadasve, redovito jeftini; kupiš ih za sitan kusur. Nikad ne bih rekao da ću dotičnoga citirati u bilo kakvoj prigodi koja ima veze s obrazovnim sustavom, iako bi zapravo baš on i njemu slični mogli biti trademark ovoga čemu svjedočimo zadnjih dana – otkrivanju financijske konstrukcije Škole za život. Iako su iznosi koji su se okrenuli, barem za prosvjetarske prilike, astronomski, to je ujedno i jedina poveznica sa zvjezdanim nebom – sve ostalo djeluje nadasve pozemljarski, blatno, jeftino i prostački; ako je ovo škola za život, nije ni čudno da život u Hrvatskoj umire naočigled.
Riječ je, razumije se, o članku koji je ovih dana objavljen na portalu Srednja.hr, i koji pokazuje na koji način se provodi reforma koje nema – kao kad naručite zidare, pa sve gledate u strahu hoće li prije nalit sebe ili terasu. Vjerniji čitatelj sjetit će se kako od početka upozoravam da se reforma gradi bez vaservage i elementarnog osjećaja za dobar ukus, ali izgleda kako cilj i nije bio nalit temelje jednog produktivnijeg i modernijeg obrazovnog sustava nego naliti, odnosno, preliti džepove pojedinaca uključenih u ovu priču. Upozoravalo se kako reforma sustava koji se ističe kao strateški ne može biti svedena na predizbornu kampanju stranke koja skupa sa svojim članovima stane u lift, kako se s reformom brza i uvodi je se navrat-nanos u škole, kako se ulaže u ekrane umjesto u ljude, ocean tinte potrošen je kako bi se ukazalo na Marijansku brazdu do koje smo se spustili ako se loomen smatra ozbiljnim usavršavanjem. U više kolumni pisao sam kako je priča o administrativnom rasterećenju nastavnika lažna i promašena, Školske su novine u nekoliko brojeva (br.25, od 4.rujna 2018. i br.39, od 11.prosinca 2018.) centralne članke posvetile štetnosti digitalizacije po učenike, upozoravalo se kako svo znanje svijeta ne znači ništa ako su glave prazne, a glave se ne pune preko kabla ili WiFi-ja, nego čitanjem, pamćenjem, pisanjem; PR resornog ministarstva odgovarao je na kritike na razini braće Grimm, ukoliko je uopće odgovarao. Upozoravalo se već tada na indicije da se cijeli projekt financira krajnje upitno, spominjali su se iznosi koje pojedini mentori navodno fasuju, ali (ne)odgovorni za ovo više su se bojali javnog prikaza troškova nego erektilne disfunkcije. S visinom kisika je sve manje, pa u obrazovnoj stratosferi kojekakvih agencija i ministarstava mozak stvarnost percipira na sebi svojstven način. Baza koja je čvrsto na tlu, u glibu učionice, stvarne, a ne virtualne, znala je svo vrijeme da se u nas reforme provode radi forme, dok je sadržaj uglavnom šupalj kao šupalj zub i otprilike jednako toliko truo i neupotrebljiv; bitno je samo reći – eto, proveli smo reformu, a pustoš i havariju koja ostane nakon takvih reformi školstva ionako sanirate vi, poput rudara u odličnoj seriji Černobil koju pratimo ovih dana (svaka sličnost sa stvarnim događajima namjerna je i nije plod slučajnosti). Malo tko je, međutim, mogao pretpostaviti razmjere grabeža koji se svo to vrijeme zbivao u pozadini.
A onda se to klupko konca napokon počelo odmotavati, na užas onih koji su svo vrijeme konce držali u svojim rukama. Pokazalo se da Škola za život nije tek tipična hrvatska priča; ona stara narodna „ne treba pripisivati namjeri ono što se jednostavno može objasniti glupošću“ ovaj put potpuno je zakazala! Portal Srednja.hr objavio je priču osobe direktno involvirane u provedbu reforme, kao i financijsku konstrukciju i iznose honorara koje su njeni vinovnici uprihodili, iz čega je sasvim razvidno kako je namjera itekako postojala. Koja je, primjerice, bila namjera isplaćivanja dodatka na plaću u iznosu od 1200 kuna mjesečno ravnateljima škola koje su sudjelovale u eksperimentalnoj fazi? Nagraditi ravnatelje za dodatni obim poslova vezan uz provedbu reforme ili motivirati ravnatelje da svoje škole pošto-poto uguraju u projekt? Po kojoj osnovi su ravnatelji dobili fiksni iznos, dok je iznos dodatka učiteljima koji su taj projekt odrađivali bio varijabilan i kudikamo manji? Iz ministarstva je, na medijske upite, izašla informacija kako je u Školu za život dosad utrošeno oko dvije milijarde kuna – nije li samo po sebi razumljivo, kad su toliki iznosi u pitanju, da se položi račun i objasni što je sve tim novcem plaćeno, bez obzira dolazi li novac iz EU fondova ili državnog proračuna? Možete li pojmiti što bi netko tko se razumije u sustav i zna što hrvatskom školstvu treba mogao napraviti s dvije milijarde kuna?! Zašto je, ako je sve transparentno, cijela stvar bila toliko misteriozna? Čemu klauzule o tajnosti? Kako objasniti činjenicu da najskuplji metodički priručnik stoji 800 tisuća kuna? Da najviša pojedinačna isplata za rad na reformi iznosi preko 200 tisuća kuna? Da je satnica ljudi uključenih u projekt, ili dijela ljudi, iznosila 1500 kuna po satu? Probajte izračunati svoju satnicu, i zapitajte se – odakle tolika razlika? Toliku satnicu nema vrhunski neurokirurg, iako je jedina operacija o kojoj ovdje možemo govoriti lobotomiziranje svih onih koji su dane i noći provodili na loomenu; da okače sve svoje značke, nalikovali bi na sovjetske narodne heroje, junake rada o kakvima ste nekad mogli čitati u uvodnicima moskovske Pravde.
Cijela ova epizoda podsjeća na onu s bojanjem tunela po xy puta višoj cijeni, samo što ovdje farbaju vas. HNS, prošlost koja još uvijek traje u ministarstvu obrazovanja, naprosto funkcionira na tržišnim principima – sve je na prodaju; svaka roba nađe svog kupca. Ne, ja neću reći da je reforma samo paravan za izvlačenje novca niti da se ovdje radi o pranju love jer za to nemam dokaza; reći ću tek da je obraz prilično teško oprati. Ako vas zanima reakcija većinskih obrazovnih sindikata na članak Srednje.hr i otkrivanje činjenica o kojima je riječ, njihova reakcija bila je sasvim očekivana – izostanak bilo kakve konkretne reakcije. Jedini sindikat koji je javno progovorio o ovoj mračnoj situaciji bio je Preporod; funkcija ostalih je, valjda, jedino ta da uredno pokupe članarinu kao i HRT pretplatu, s tom „razlikom“ da za HRT barem znamo da je režimska televizija.
Ako o ovome pokušate raspravljati s ljudima koji su bili uključeni u projekt i primili izdašne honorare, redovito ćete zamijetiti kako su oni beskompromisno uvjereni da su ih i zaradili, krvavo i do zadnje lipe. Govorit će vam kako su obašli cijelu Hrvatsku širom pa ukrug, održali tuce zapaženih predavanja, izrađivali digitalne materijale, mentorirali loomen, radili po 18 sati dnevno… Ja, naravno, ne mogu tvrditi da to nije istina, iako mi se rad po 16 – 18 sati dnevno i tako mjesecima čini biološki nemogućim – to naprosto znači da su sve ostale fiziološke funkcije bile zanemarene; ta toliko delati može samo Milan Bandić, a toliko je otprilike i transparentan. Pijedestal žrtve očito je jedini pijedestal kojem jedan Hrvat može težiti. Uzmimo, međutim, da je sve ovo ipak istina – zar to opravdava činjenicu da je netko u kratko vrijeme zaradio višegodišnju učiteljsku plaću? Rad treba platiti i to nije sporno, ali zar vi ne radite? Tko svojim entuzijazmom održava sustav koji bi se inače odavna urušio? Tko nosi svoj posao kući i ulaže vlastita sredstva za kupnju pribora za rad jer isti oni koji isplaćuju desetke i stotine tisuća kuna za promociju reforme tvrde kako za vas novca nema? Tko odrađuje maturalce za dodatak od 50 kuna po danu? Tko svoje noći provodi na loomenu nudeći njegovim tvorcima gotova rješenja, a biva honoriran značkama? Treba otvoreno reći – isplaćivati sto pedeset ili dvjesta tisuća kuna honorara u vrijeme dok učitelji rade za plaću manju od prosječne u državi naprosto je nemoralno! Izjava ministrice kako vjeruje da će i povećanje učiteljskih koeficijenata uskoro doći na dnevni red jasna je poruka vama koji reformu morate iznijeti u učionicama – nebitni ste! Upravo zato mogu reći – konac djelo krasi. Otkriće o načinu financiranja Škole za život zadnji je čavao u lijes reforme koja je sahranjena prije nego je i ušla u škole. Puno zvanih, malo odabranih; mnogima se to neće svidjeti, odabranima pogotovo, ali istina nije ni lagana ni bezbolna i ima svoju cijenu. Toleriranje laži, međutim, daleko je skuplje.