O novcu i topovskom mesu

02/06/2019

piše: Snježana Mostarkić

Već mjesecima jasno vidimo, a ono što ne vidimo jednako snažno slutimo: dodirnuli gotovo sve, zagrebali u sve, čačkali, brljali, gurali pod nos, nametali, tepali, milozborili, prijetili… napravili apsolutno ništa osim velike štete u svemu što su taknuli i po svakoga koga su zapleli, upetljali, namamili, neke, na određene načine, i prisilili. Jer takvo zbrljano, tko će odsad nadalje i pogledati… Kako vratiti dostojanstvo ne samo ljudima, nego, recimo, jednom običnom – tabletu? Nakon što se povlačio po raznoraznim kontekstima, od nemila do nedraga, u službi nečije samoopčinjenosti… tko će mu vratiti jednostavnost onoga što prvobitno jest i čemu temeljno služi.

Reći će da su radili pošteno i hrabro, ali da se u ovoj zemlji ne može uopće raditi, a kamoli što napraviti, i to još pošteno i hrabro. Istina je da se u ovoj zemlji mnogo toga i prije početka potkopa, ali ovi nisu radili ni pošteno, ni hrabro, ni transparentno, a najmanje sa znanjem, i to se vidjelo na svakom koraku, to je bilo vidljivo u tolikoj mjeri da je i onom tko mirno gleda, bez potrebe da se žali, kuka ili optužuje, bilo neshvatljivo što vidi… (cibonluk je samo onaj krajnji mračni bljesak prethodno nakupljanoga zastranjenja na svim poljima).

Čitam u tekstu, prije koji dan objavljenom, koji me i potaknuo da ovo pišem, a i prešao je preko učiteljske javnosti kao onaj niski požar, pržeći svaku preostalu odanost i nadu da to “ipak nešto vrijedi, samo mi ne razumijemo točno što…”, čitam, dakle, da je i u toj posvećenoj kasti odabranih postojala (odnosno postoji) superkasta, ili suprakasta, njih dvadesetak, tu negdje.

Zamolila sam link na popis tih supermentora. Ne da bih likovala, što će mi sad još i to, nego želim vidjeti o kojim je imenima riječ, zanima me, iz najjednostavnije profesionalne znatiželje; ali i zato što, gledajući malo i izvan tog osobnog okvira, ne priznajem da se skrivaju, da raspršuju odgovornost po svima i svakom za svoje remek-djelo. Zar nije u redu stati iza onoga u što vjeruješ, i reći: radio sam po savjesti… stojim iza toga jer je moje.

Ali zašto uopće pitam? Pa nikad nisu stali ni iza čega, štoviše, sakrili su se u virtualne mrakove i nedostupnosti, a nisu stali jer nikad ničega nije ni bilo, pa kako očekivati da će stati sad kad se kula od pijeska počela raspadati… Iako, šteta usporedbe s takvom kulom; te su kule realne i lijepe, iako u pravilu kratkotrajne, ali barem ostave onaj užitak stvaranja i trenutak divljenja; a ovo što je pred očima javnosti upravo tropnulo, nije bilo ni lijepo, ni vrijedno baš ni u jednom zrncu. Nije bilo ni stvarno, nisi mogao dotaknuti rukom, kao što možeš kulu od pijeska. Osim ako ne dotičeš zaslon; eh, da… zato su i inzistirali na zaslonima svih vrsta; to će donijeti nov pristup učenju i znanju; dok sve razvijene zemlje i sva razvojna psihologija tvrdi upravo suprotno.

Sajam puke taštine od prvog do zadnjeg poteza. Uz interese koji nemaju veze s obrazovanjem, s djecom, ili učiteljima.

Pisala sam i pisali smo poprilično o svemu tome, bez gledanja izravno u same događaje; dolazili su prikriveno, na kapaljku, zamućeni blještavim besmislicama, ali moglo ih se jasno razabrati; barem neki jesu; a neki, eto, i nisu; neki tek sad razabiru i padaju u nesvijest kakve su – kažu – budale bili.

A onda čitam to izravno svjedočenje anonimnog mentora ili mentorice (“izvora”). Mnogo toga bi se moglo izdvojiti iz objavljenoga, odlučila sam se za jedan ulomak; jer sam, iako nikad nisam pristupila velecijenjenoj i istodobno veleismijavanoj novogovorno-obrazovnoj platformi, na temelju drugih jasnih naznaka mogla zaključiti: Dopuštate da vas poučavaju priučeni, oni koji ne znaju ni što bi sami sa sobom, a kamoli s vama.

A izabrani citat baš to potvrđuje. Riječima anonimnog izvora:

Ukratko, od početka nema hodograma – dobijemo uputu za jedno i onda, dok još to radimo, za nešto drugo. Ispada da se sve radi stihijski bez plana i s ciljem da sve bude u sadašnjem mandatu, brzo, naglašava nam Izvor, dodajući da zapravo nikada nisu bili u razredu i vidjeli kako funkcionira sve ono što prenose kolegama da bi trebalo raditi u Školi za život.

Ponavljam: Nikada nisu bili u razredu i vidjeli kako funkcionira sve ono što prenose kolegama da bi trebalo raditi u Školi za život.

Eto, to sam osjetila od samoga početka, da su ušli, autoprocijenjeni i autopozvani, a zapravo najobičnije, nesvjesno, naivno topovsko meso, uz sve to, visoko se držali i docirali (novac im ispravio kralježnice), u nakani da i druge takvima učine, ne uspravnima i novcem namirenima, nego običnim budalama za tuđe svrhe, i na kraju priče, za odstrel javnosti. Sve skupa podupirano imidžem o lažnim diplomama, imidžem o potrebi velike, nikad viđene edukacije učitelja… i svim drugim nevjerojatnim slikama koje je minstrica i njezin visokorezolucijski PR stvarao.

Pojavio se glas da će RH morati vratiti novac jer su napravljeni ozbiljni propusti u dosadašnjoj reformi. Ne znam je li taj glas istinit, a i ne zanima me. Jer, prvo, nema nikakve reforme; i drugo, ima novca… eto, sav novac koji bi trebao ići za plaće učiteljima primjerice. Sav do zadnje kune mogu uzeti da nadoknade štetu. Dok nadoknađuju europskim fondovima, i dalje ću gledati ovu konkretnu stvarnost: što su za svog stolovanja učinili hrvatskom obrazovnom sustavu… Jedna je kolegica danas napisala (pišem po sjećanju): Učitelji bježe iz hrvatskih škola kao štakori s broda koji tone.

Grubo je to rečeno.

Ali istina je da nakon ovoga treninga i šamaranja zdrave pameti, ako se odmah sutra nešto ozbiljno ne promijeni, ako kormilo ne preuzme netko koliko-toliko priseban i stabilan, hrvatske škole i hrvatsko javno obrazovanje – ne će biti isto. Usluga će postati toliko plitka i površna da itko današnji teško to uopće može zamisliti. I ne će odmah sutra postati takva, iako na mnogim mjestima već ide prema tomu; ali prekosutra hoće. Jaz između javnih škola i onih u koje će ići oni koji će moći platiti bolju uslugu postat će ogroman… i nitko, nitko pri zdravoj pameti to ne bi htio ni svom ni tuđem djetetu, a ni ovoj zemlji i društvu uopće. Jer će i to društvo i ta zemlja vrlo precizno odražavati sliku takva pojednostavljena i podijeljena obrazovanja; kao što i u trenutku dok ovo pišem vrlo precizno i vrlo detaljno odražava sliku mjesta hrvatskih učitelja u hrvatskome društvu; koji ipak još uvijek ostaju na brodu. Ne zbog nemogućnosti izbora, jer, kad dođeš do ruba, tek tada vidiš da izbora uvijek ima. Nego zato što ipak nisu štakori, ma koliko i oni bili visoko inteligentna i intuitivna bića koja ni po čemu ne treba podcjenjivati.

Comments are closed.




Osobne stranice s nastavnim sadržajima

  • Antonija Horvatek (matematika)
  • Josip Kličinović (matematika)
  • Saša Peričak (biologija)
  • Dalibor Perković (fizika)
  • Anita Damjanović (engleski)
  • Marijan Biruš (geografija)
  • Nedeljko Begović (fizika)
  • Aleksandra - Maria Vuković (matematika)
  • Miran Novokmet (Računovodstvo - Knjigovodstvo)
  • Antonija Sikavica Joler ("Hrvatski na mreži")
  • Dalibor Joler ("Deutsche Seiten")
  • Željana Mateljan (matematika)
  • Nina Obradović (fizika)
  • Mislav Kolić (povijest)
  • Ivana Šovagović (matematika)
  • Zoran Hercigonja (programiranje, Python)
    Ukoliko znate za još neke nastavnike koji imaju ovakve stranice, javite nam!
  • Sindikati

    Institucije

    Categories

    Banneri

    (225x25) (213x44) (180x156, prozirni) (180x156, bijeli)

    Kolumne