Kako smo sistematski uništeni od idiota

piše: Žukov!

Recite, onako iskreno i po duÅ¡i, i prije nego ste počeli čitati ostatak, ima li prikladnijeg naslova koji bi bolje mogao opisati svakodnevicu hrvatske prosvjete i druÅ¡tva uopće? Parafraziram Å ijana često, znam, ali čovjek je jednostavno bio genij,vizionar; mi kao da živimo pomaknutu situaciju iz kojeg od njegovih filmova. Sjetim se tako ponekad studentskih dana i osobito noći na Alma Mater Iadertina, prije bolonjske reforme i svih inih reformi koje su domaći obrazovni sustav pretvorile u zgariÅ¡te. Sjetim se tu i tamo kolege s geografije, prilično antuntunovskih manira, ali i valjanog cuga; on je skriptirao skripte, uredovao po mjestima gdje su boce pune, a žene prazne, redovito noseći u džepu Peptorane za dan poslije, dočim je lokalnog pipničara, barba Ratka, nazivao drugim ocem. Sjećam se k’o danas dana kad smo polagali latinski – uÅ¡ao je u kabinet gordo poput kakova burgundskog vikonta, da bi izletio koju sekundu potom i zavapio – kako sam, dovraga, pao, pa nisam znao samo A deklinaciju! Nimalo me ne bi začudilo da je kolega danas ugledan član akademske zajednice, pomoćnik ministra ili barem kakav gradski vijećnik s pristojnom državnom apanažom, kako i priliči vikontu, pardon, vitezu hrvatskom. Takovi ne traže funkcije; funkcija pronaÄ‘e njih, i upravo takvi, pametniji od pameti, već frtalj stoljeća mjesečarskom sigurnošću vode ovu zemlju u svjetlu budućnost.

Željezna zavjesa na mozgu

Otad do danas raznorazne reforme, kako rekoh, pretvorile su hrvatsko školstvo u zgarište; ova aktualna, kurikularna, karikatura sustava koji je karikatura sam po sebi, nastoji tek da se oganj ne utrne. Civilizacija i sifilizacija (moralna, duhovna, društvena, obrazovna, vi recite) išle su u hrvatskoj državi ruku pod ruku, rezultirajući sistematskom idiotizacijom društva kojoj danas svjedočimo na svim razinama. Reformu školstva ne lajka nitko osim HNS-ovih on-line hordi, pa je MZO reklamira na način da vam ih dođe bit žao. Ja uistinu ne razumijem kako struka ne uviđa da kurikularnom reformom svi dobivaju – stranka koja polaže autorska prava na nju dobiva predizbornu navlakušu, nastavnici dodatni besmisleni posao i obaveze (tako, naime, u resornom ministarstvu shvaćaju rasterećenje), određeni krugovi involvirani u proces dobivaju materijalnu satisfakciju, učenici dioptriju, a glupost dobiva novi smisao.

A pogodite gdje ste vi u tom hranidbenom lancu.

Eklatantan egzemplar ovoga o čemu vam piÅ¡em jest situacija s, pogaÄ‘ate – kurikulom povijesti. Na svom otoku ja sam sasvim jasno vidio, kad sam iščitao pojedina imena koja o ovom dokumentu odlučuju, kako će stvar zavrÅ¡iti. U pristojnim zemljama, naime, učeći povijest učenici uviÄ‘aju kako su povijesne teorije obojane različitim vrijednosnim tonovima, rasuÄ‘uju kako postoje manipulacije povijesnim činjenicama, kritički propitkuju povijesne izvore i izvlače zaključke; rječju, uče kritički promiÅ¡ljati i biti odgovorni graÄ‘ani koji aktivno sudjeluju u druÅ¡tvenom i političkom životu. Budući da u nas vladajuće strukture od kritičkog promiÅ¡ljanja i bilo kakvog graÄ‘anskog aktivizma bježe k’o vrag od tamjana, dobili smo dokument kojeg se ne bi postidjele historiografske Å¡kole s onu stranu Željezne zavjese; povijesne istine propisane su odozgo, a nastava povijesti u zadanom bi okviru trebala prije svega afirmirati konzervativni narativ političkog hrvatstva koji se ne propitkuje.

Povratak u povijest

Ovih je dana, naime, Ekspertna radna skupina s devet glasova za i pet protiv usvojila novi prijedlog kurikula povijesti. Izvorni Jokićev dokument, nastao još 2016. godine, koji je prošao stručnu i javnu raspravu i dobio domaće i međunarodne recenzije istisnut je i u dvadeset je dana napravljen posve novi prijedlog. Umjesto mitskog rasterećenja dobili smo prenatrpani dokument (28 obaveznih i 10 izbornih tema za 70 sati nastave) prema kojem, ako bude prihvaćen, klinci i dalje moraju učiti masu činjenica s vrlo suženim okvirom za analizu i razvoj povijesnog i kritičkog mišljenja. Uz određene početničke greške (renesansa i barok strpani su u srednji vijek), ne mogu se ne zapaziti određene deluzije koje sasvim sigurno nisu plod slučajnosti; riječ je prije svega o ubikaciji i razradi holokausta na području Jugoslavije umjesto na teritoriju NDH. Daleko od toga da konc-logora i strahota holokausta nije bilo i izvan NDH, ali ovdje nije riječ o tome. Ne, kolege, ovdje je riječ o smišljenom državotvornom lupingu koji za cilj ima reviziju povijesti i relativizaciju ustaških zvjerstava jer, kako kaže pjesma …“svako pleme crta granicu, svi bi hteli svoju stranicu“… Ovdje, naime, svatko ima svoju verziju povijesti, ali malo tko ima budućnost, a s ovakvom reformom školstvo budućnosti sasvim sigurno nema. Kad se ovome pridoda i ukidanje povijesti u srednjim strukovnim školama prema dualnom programu, u režiji Gospodarske komore, razvidno postaje kako je aktualna reforma nastavu povijesti vratila u epohu Komenskoga, da ne kažem de Montaignea.

Sve Å¡to imaju su ukrali, samo su diplome kupili

Sve gore opisano ne događa se slučajno; Hrvatska već dugo klizi u klerikalizam, konzervativizam, revizionizam i sve slične –izme koji se mogu svesti pod zajednički nazivnik primitivizacije i društvene degeneracije koja je uzela toliko maha da, kad je stavite u kontekst aktualne reforme obrazovnog sustava teško je više razlučiti što je uzrok, a što posljedica. Kojekakve bitange i probisvjeti koji su nekad krali šarafštuke po tvornicama devedesetih su privatizirali iste te tvornice, spustili se s brda i postali „elita“; sve što imaju su ukrali, samo su diplome kupili. Polusvijet amputiranog ukusa s petka na subotu raširenih ruku pada na koljena oduzet libretom Mile Kitića, da bi u nedjelju u domoljubnoj ognjici progonio po Splitu vaterpoliste s krivim domovnicama. U zemlji vitezova minezinger iz Čavoglava godinama pjeva o mesarima iz kuće Maksove prkoseći i preambuli Ustava i zdravom razumu dok glazbeni ukus definiraju likovi koji ne razlikuju barsku opajdaru od mezzosopranistice iz crkvenog zbora. Kurikul povijesti kao da je rađen po narudžbi bolesnika koji neumorno broje kosti po Jasenovcu licitirajući žrtvama za svoje pozemljarske interese – s jedne strane tvrde kako je riječ o, maltene, radničkom odmaralištu, dok su s druge strane došli do brojke od milijun žrtava iako je znanost zaokružila taj broj na približno 83 tisuće.

Zakoni su, očito, za budale

Kakva sjetva, takva i žetva; odavna sam čitao o ravnatelju neke zadarske škole koji je u ustanovi kojom ravna otvorio kapelicu (!), kao da sveta voda ionako ne teče u potocima po hrvatskim školama, dok ovih dana čitamo o jednoj drugoj školi u istom gradu u kojoj se klinci, iz razbibrige, žigosaju fašističkim simbolima. Ravnatelja koji je sve nastojao minorizirati čeka noga u krmu, za razliku od učenika s žigom koji, valjda, zaslužuje drugu šansu. Dijete je to, reći ćete? Nije to dijete, to je…, rekao bi Šijan, ali nek vam bude. U Vukovaru kolega profesor, u slobodno vrijeme tamošnji gradonačelnik, na službenu gradsku stranicu stavlja fotografije učenika čije domoljublje mu se čini suspektnim, kršeći pritom barem pola tuceta zakona, ali zakoni ionako služe kako bi ih se držale budale.

Tko tebe kamenom ti njega kruhom, međutim u zemlji bogobojaznih kršćana kruha je sve manje, pa je tako ovih dana i fasada jedne splitske osnovne škole osvanula išarana parolama iz junačkih starih oratorija. Nastojeći toj eskalaciji nasilja stati na kraj, resorno je ministarstvo, nema tome dugo, oformilo stručno povjerenstvo za suzbijanje nasilja po školama i kao član povjerenstva umalo se potkrao čovjek svojedobno osumnjičen za, ajde pogodite – nasilje u školi! Kolegica koja je na taj apsurd upozorila i spriječila totalni blam ministarstva u normalnim bi okolnostima umjesto prijetnji tužbom primila pohvale ili barem zahvalu ministrice. Međutim, u normalnim se okolnostima ovo ne bi ni dogodilo. Likovi koji odlučuju u svim segmentima i porama hrvatske zbilje plešu po ivici zakona, umjesto da plešu u marici. Nije, kao što se obično drži u stručnim krugovima, krucijalni problem domovine odljev mozgova – mozgovi bi se rado vratili kad bi idioti otišli.

Nakon svega, dati HNS-u još jedan mandat u ministarstvu znanosti i obrazovanja bilo bi, slikovito rečeno, kao da slona po drugi put pošaljete u staklanu, i to istu. Trinaestogodišnje iskustvo u obrazovnom sustavu govori mi da se to ipak neće dogoditi. Dogodit će se još gore. Ne slažete se? Živi bili, pa vidjeli!