Nemam volje!

Piše: Tamara Šoić

Svi koji su napredovali u zvanje mentora i savjetnika (ili barem razmišljali o napredovanju) znaju kakvu su pustu papirologiju, dokazivanje učinjenoga, zbrajanje bodova i printanje svega navedenog, trebali pripremiti nakon što su uopće stekli uvjete za taj sudbonosni korak.

Potom slijedi blagoslov ravnatelja i nastavničkog/učiteljskog vijeća pa pravac AZOO.

Zašto ovo pišem?

Danas sam ispred ljekarne (a gdje drugdje?) srela dragu, dugogodišnju kolegicu.

Ako postoji vrh u mom/našem poslu, onda ovu kolegicu smatram najvišim od svih vrhova.
No, nebitno.
To je samo moj dojam.

Kolegica je već godinama savjetnica.
Radi u gimnaziji više od 30 godina.

Da ne duljim, u razgovoru s njom saznajem kako je nakon prikupljenih bodova i papirologije, Å¡kola zakasnila predati papire za obnovu zvanja.
Jedan dan.
I sada, AZOO – ne želi prihvatiti papire.

Kažu da može “napredovati”, ali ispočetka, dakle ponovno od mentorstva.

Pitam je, zbog čega ne tuži školu i onoga tko je trebao sve to uredno poslati?
Kaže – nemam volje.
Idem za dvije godine u mirovinu.

I to je točno ta nepravda, taj nehumani, činovničko-birokratski odnos prema nama protiv kojega i dižemo glas.

Dok s jedne strane inspekcija i agencija imaju prilično rastezljive okvire tumačenja slova zakona kada treba ići u korist učeniku (a nikad ili rijetko učitelju), s druge strane, osobu koja je u sustavu preko 30 godina, koja ima dovoljno bodova za trostruko savjetniÅ¡tvo, koja je vrijedno odslužila ( niti jedna druga riječ mi ne pada na pamet) svoj radni vijek – kažnjava.

Zbog jednog dana i zbog tuđeg propusta.
Pa čak i ako je riječ o njezinom propustu.
Je li to način?
Je li to način na koji sustav treba nagrađivati najbolje i opraštati se od najboljih?
Moraju li ljudi koji su stasali u najbolje od nas, poučavajući bezbrojne generacije učenika – na ovakav način privoditi kraju svoj radni vijek?

Ne moraju i ne smiju.

Ako se ikome sustav treba pokloniti i zahvaliti, onda je to nastavnik koji je 35 godina proveo u razredu.

Ali izgleda da je jedino nagraÄ‘ivanje koje taj nastavnik na kraju balade priželjkuje – nekažnjavanje.

Otići Å¡to tiÅ¡e, Å¡to brže i Å¡to poniženije – postaje i naÅ¡ cilj i cilj sustava.

A sve je to oslikano u samo jednoj, jedinoj rečenici te divne, drage nastavnice, rečenici izgovorenoj danas, na odlasku ispred ljekarne – nemam volje!