piše: Žukov!
Ne, ne namjeravam vam uvaliti ništa što ima veze s prostatom, niti što vam obično, s pravom dozom osjećaja za tajming, reklamiraju u vrijeme ručka; nije riječ ni o afričkoj šljivi ni o laksativima iako likovi koji se amo spominju mogu djelovati prilično blagotvorno u slučaju opstipacije. Naprosto, riječi su oduvijek bile moje igračke, znao sam s njima kudikamo bolje nego s brojkama, što je, vjerujte, itekako prolazilo kod cura. Jedan moj kolega iz zadarskih studentskih dana nije, međutim, bio te sreće; čovjek je, naprosto, za nježniji spol bio talentiran koliko i Ladislav Ilčić. Nakon tko zna koje po redu košarice, sazvao je kući sjednicu užeg vodstva studentskog zbora s jedinom točkom dnevnog reda – tekuća problematika. Taman kad je rasprava bila na vrhuncu, nakon ne znam više koje runde (iza desete smo prestali brojiti), u sobu je uletjela njegova baba, užasnuta što se njene zalihe rakije desetkuju brže nego u wigwamu Đure Glogoškog.
– Za ime Isusovo, sinko, ostavite mi se rakije, znaš da mi je to za obloge, reuma, kako ću sad, jadna ti sam – prošušljeta žrtva posljednjim atomima snage.
-Prođi se, baba, vidiš da je i nama za obloge. Upravo oblažemo unutarnje organe – začuje se glas prozvanog unuka odnekud ispod stola… Stvar se, dakako, nije riješila, kolega je ostao stari dečko, ali, ako ništa, lijepo je znati da uvijek imaš ekipu koja je spremna s tobom podijeliti preteško breme života!
Zašto vam ovo pričam? Zato jer, osim ako ovo ne čitate negdje u Dortmundu ili Corku, i ako još k tome radite u obrazovnom sustavu, okladio bih se jedan kroz jedan kako i vas obuzima poriv da postupite slično kao i moj kolega. Naprosto, tko u hrvatskom školstvu dosad nije poludio, jednostavno nije normalan. Ovih dana kao da se glupost cijelog univerzuma sabila između Drave i Jadrana; klecava koljena prosvjetarskog svijeta sve teže podnose teret polusvijeta. Nedavno je, naime, splitska riva po drugi puta u suvremenoj povijesti postala poprište događanja naroda; nije bez vraga Marx naglašavao kako se povijest ponavlja, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Ekipa koja povijest kao da je učila s kičastih ulja Otona Ivekovića okupila se na rivi uvjerena kako ratifikacija podrazumijeva uvođenje pedofilije u hrvatske škole (iako su bili desetak metara udaljeni od samostana sv. Frane, ali ajde, neću biti zločest) i kako je kurikulum povijesti zadnji čavao u lijesu hrvatstva. Oni, naime, zagovaraju historiografski pristup koji su propisali vodeći hrvatski revizionisti – spalite povijesne knjige, sjetili smo se kako je bilo! Okupljeni u HAZU, ovih su dana kurikulum povijesti poslali na doradu, uvjereni kako prije HDZ–a nije bilo života i kako je domovina nastala Velikim Praskom ’91. Tekst kurikuluma, kao i konvencije, toliko im je loše pao na želudac da im je naprosto pjena izlazila na usta, iako je i sam pogled na fizionomije i transparente govorio sve. Iz svog sam naslonjača zapazio jedan, kojim su savršeno objasnili potrebu uvođenja građanskog odgoja u hrvatske škole; na lošem hrvatskom pisalo je, otprilike, kako su ugrožene obiteljske vrijednosti i kako je žena stvorena da bude supruga i majka (a čemu su okupljene opatice oduševljeno klicale, iako nisu ni supruge ni majke). Njihovo poimanje obiteljskih vrijednosti ne dobacuje dalje od shvaćanja kako članove uže i šire obitelji treba zbrinuti na raznoraznim funkcijama obično obrnuto proporcionalno sposobnostima, ali nejasno pritom ostaje jedno – kako to da se u ovako katoličkoj zemlji i bez Istanbulske konvencije svaki treći brak raspadne, iako su ga zabetonirali u Ustavu? Ne treba čuditi što im Nedjeljko Babić Gangster treba uvoziti udavače iz Trećeg svijeta budući da su uvjereni kako žene ne znaju misliti, parkirati ni išta raditi osim biti supruge i majke (doduše, ne treba čuditi ako njihove stvarno nisu vične parkiranju, budući da im cijeli život krivo tumače što je to 20 centimetara)! Ja, međutim, ipak razumijem krik i bijes sa splitske rive – da su iz povijesti išta naučili, na primjerima Gupca, Dantona, Marata ili nešto modernijih Zinovjeva i Kamenjeva navrijeme bi spoznali kako revolucija jede svoju djecu. Pali su kao ljudi, a podigli su ih kao spomenike, ali bratija s rive uspjela se posvađati i sa spomenicima.
Da ovakove pojave u nas nisu izolirani rariteti dokazao je i zagrebački slučaj – na Jelačićevom trgu se, sjetit ćete se, nema tome dugo, postrojila jedna od xy frakcija pravaša (hrvatski se pravaši inače umnožavaju dijeljenjem, poput ameba) pod budnim okom svog notornog predsjednika. Prkoseći ustavu i zdravom razumu, likovi s prostatama većim od mozga, silno zabrinuti za obiteljske vrijednosti, reformu obrazovanja i spas grešnih duša paradirali su trgom sa slikama Trumpa (koji je, kako znamo, utjelovljenje obiteljskih vrijednosti; ta Jenkijima su i bombe pametnije od predsjednika), iskazujući neprikriveno divljenje mađarskom nacionalistu Orbanu (Jelačić, podignut kao kip, jamačno se jedva othrvao porivu da siđe s konja i odšarafi im dvije zidarske). Konzervativni krugovi groze se izbacivanjem liberalizma i sekularizma iz škola, i uopće svih –izama osim idiotizma. I sad, kad vidite tko sve skrbi za dobrobit obrazovnog sustava, ajde recite da ne spavate spokojno? A?
Vidjevši ova hvalevrijedna pregnuća, svoj prijeko potrebni doprinos razvoju hrvatske prosvjete odlučio je dati još jedan erudit s desnice. Sveprisutni je Đuro Glogoški, naime, s pajdašima odlučio organizirati okrugli stol o stanju u obrazovnom sustavu, valjda vođen mišlju da sve elemente cirkusa već imamo pa nam još jedino nedostaje Šator. Tako su hrvatski vitezovi okruglog stola, u suglasju s vitezovima Nadbiskupskog duhovnog stola, zaključili su nakon pomnog razmatranja kako je tretman Domovinskog rata u nastavnim planovima i programima ispod svake kritike. Predsjedavajući ovog učenog skupa je, naime, još dok je bio viteški šegrt, mali od buzdovana, uspio završiti školu za strojobravara, što ga svakako čini relevantnim sugovornikom kad je obrazovna reforma u pitanju. Na ovom summitu hrvatske inteligencije mogle su se čuti i druge oštroumne poruke; neizbježni je Prosperov Novak, tako, plasirao svoju tezu o nužnosti uvođenja hrvatske matematike (Euklidove ili one Lobačevskoga – nije precizirao) u školski sustav. Neupućen netko mogao bi se pitati po čemu bi se to hrvatska matematika imala razlikovati od, štajaznam, islandske matematike, ali znalcima je jasno što je na stvari. Hrvatska matematika viteška je disciplina koja zahtijeva vrsno baratanje barem šesteroznamenkastim ciframa; ukoliko niste u stanju za toliko zajebati poreznu upravu ili napumpati broj branitelja, žalim, ali vi niste istinski hrvatski vitez i domoljub. Pali su kao ljudi na ispitu savjesti, ali sami sebe su podigli kao spomenik hipokrizije i lažnih veličina.
Brojkama su, međutim, itekako vični u obrazovnim sindikatima. Upravo su završili pregovori za srednjoškolski Granski kolektivni ugovor. Ako niste pratili, ne brinite, niste propustili ništa, a to je otprilike i ono što ćete dobiti. Voždovi većinskih sindikata nastavljaju mjesečarskom sigurnošću putem koji im je utrla Providnost, na štetu manjinskog sindikata i sindikalnog članstva uopće. Normalni su danas ionako u manjini; u očima prosvjetara ne može se ne vidjeti gađenje na sam spomen sindikalnih očeva, ali oni to ne vide jer su odavna prestali gledati ljude u oči. Još nisu pali; ni kirurški ih ne biste mogli odvojiti od fotelja, ali odavna su postali živući spomenici nesposobnosti i infantilne nedoraslosti, bijedni robovi vlastitih taština, pozemljari iz biznis – klase.
Da se, međutim, hrvatskoj prosvjeti ipak može dogoditi i nešto lijepo pokazuje i travestija oko izbora voditelja ERS-a za provedbu reforme. Naime, obzirom koga su vladajući namjeravali posaditi na to mjesto, sasvim je prihvatljivo što je natječaj, sukladno našim tradicionalnim vrijednostima, poništen. Novinari su nekoliko dana potom u prvi plan gurali bivšeg ministra Fuchsa, ali u nas su novinari slobodni napisati štogod im se naredi. Da, onog ražalovanog ministra koji je izjavom o učiteljima koji su s predumišljajem srušili maticu kako bi zbrisali na more zaslužio da dospije na UNESCO–vu listu spomeničke baštine. Na kraju je dospio na mjesto posebnog premijerovog savjetnika za provedbu reforme, a prosvjetarski puk Boga moli da mjesto voditelja ERS ostane prazno. Obzirom čega se sve dobri Bog u molitvama nasluša, nije ni čudo da je digao ruke od ove zemlje!