Ljudi u crnom – obrazovanje u crnom

piše: Žukov!

Kad biste, na priliku, mogli preskočiti stoljeće – dva i zaviriti u hrvatsku zbilju tamo neke, štajaznam, 2150., vjerujem da se ne biste pretjerano iznenadili. Našli biste, naime, vlakove u kojima ljudima prijeti ozbiljna opasnost da umru od starosti, Joža Manolić nadživio bi samog sebe (upravo sam koliko danas pročitao da daje ljubavni intervju, u 98. godini), ustaše i partizani iskakali bi iz svake rečenice nedjeljne homilije, a prosvjetarski bi krugovi nestrpljivo iščekivali mesijansko tumačenje organiziranog prijevoza iz pera Mihalinčevog Povjerenstva. Ne bi vam dugo trebalo da se prisjetite kako je još Winston Churchill demokraciju definirao kao vrlo loš sustav, ali najbolji mogući, dok je Art Spander istu opisao kao sustav koji svakom glasaču pruža  jednaku mogućnost da napravi glupost. Hrvatskim je glasačima, većini, istina, odavna trebalo suspendirati ne biračko pravo već radnu sposobnost, no kako se to propustilo učiniti, svjedočimo začudnim pojavama kako se, recimo, po zbornicama TKU prihvaća sa 88% glasova, da bi nakon prve plaće barem 90% konzumenata tog dokumenta shvatilo da su iskoristili mogućnost o kojoj je govorio rečeni Spander. Sjetilo bi vas to, dakako, da postoji i domaća inačica definicije politike, koja mudro govori kako je politika, zapravo, kurva. Potvrdu te hipoteze imamo u praksi – ako se sjetite na koji su način vladajući desne provenijencije snubili lijevo orijentiranu Hrvatsku narodnu stranku, složit ćete se da su HDZ i partneri neodoljivo podsjećali na braću koja nastoje povaliti istu ženu. Kad je, pak, o ženama riječ, dakle, većini u obrazovnom sustavu, vjerujem da su kolegice bolno svjesne kako danas nije lako biti žena ni u društvu, ni u školskom sustavu. Postoje, naime, u Hrvatskoj, a postojat će i 2150., neizbježne poput usuda, zdrave, progresivne snage koje žene drže štracama, drugotnim bićima nastalim od rebra Adamova. Jesu, to su isti oni koji se dive starohrvatskim pozdravima, ali ne znaju da je, recimo, ćirilica starohrvatsko pismo.  Iz nekog razloga, hrvatski se vitezovi osjete silno uznemirenima na samu pomisao o ravnopravnosti žena. Govorim vam, dakako, o ratifikaciji Istanbulske konvencije i cirkusu kojem svjedočimo zadnjih tjedana oko pitanja koje bi u 21. stoljeću trebalo predstavljati civilizacijski minimum! Prije tri su me dana učenici na satu razrednika pitali koji je točno problem u toj konvenciji, i što je, zapravo, iza horizonta. Porazno je, vjerujte, kad shvatite da klinci od četrnaest godina materiju razumiju bolje od dijela akademika; da je jedini način na koji bi u diskusiji s tim osmašima pojedini žučni protivnici ratifikacije mogli, eventualno, zvučati pametno taj da se vrati misa na latinskom.

Ove je subote, tako, u Zagrebu osvanuo lijep i sunčan dan, ali na Å¡pici je bila neÅ¡to veća gužva nego inače. Prema procjeni organa reda, okupilo se nekih pet tisuća graÄ‘ana koji se inače vole oblačiti u crno; neupućenom bi se promatraču moglo učiniti da je riječ o nekom skupu pogrebnika, Å¡to, na neki način, i ne bi bilo daleko od istine obzirom da je ta ekipa odlučila sahraniti demokraciju, toleranciju i elementarna ljudska prava u ovoj zemlji; fiksacija su im tuÄ‘e spavaće sobe, tuÄ‘e maternice i hrvatski udžbenici povijesti. Crni ljudi koji su u crno zavili ovu zemlju i njen odgojno – obrazovni sustav. Prateći njihove medijske istupe ubrat ćete da je riječ o mrtvački ukočenoj i ozbiljnoj čeljadi; ako se ponekad i uspiju nasmijati nikad čovjek ne može biti siguran je li riječ o osmjehu, facijalnom grču, posljedici moždanog udara ili im je kamenčić upao u cipelu. Zajednica hrvatskih desno orijentiranih snaga i gurua konzervativne rekonkviste pravi je kadrovski ružičnjak; vladajuća je stranka posadila to cvijeće diljem zemlje, godinama ga uredno zalijevala milijunima iz državnog proračuna, ciklički na izborima brala njihove glasove i omogućila da prerastu u korov koji danas guÅ¡i demokratske standarde i sve ono Å¡to odudara od njihove iščaÅ¡ene i jedino ispravne verzije hrvatstva i domoljublja. Da stvar dovedem do apsurda – joÅ¡ samo čekam da počnu tumačiti kako je, recimo, Pink Panther sotonska, masonskosorosevska gay propaganda koja za cilj ima satrti tradicionalne hrvatske obiteljske vrijednosti i uvjeriti Å¡kolarce kako je poželjno nositi ružičastu robu. Ako mislite da se sprdam, uzvratit ću vam da nikad nisam bio ozbiljniji – nedavno sam čuo, koliko god nevjerojatno zvučalo, teorije kako su i Å trumpfovi (iako su plave, domoljubne boje) zapravo opskurna podvala dežurnih mrzitelja svega hrvatskoga jer promoviraju socijalističke vrijednosti  – svi su jednaki, žive zajedno, sve zajednički dijele, i tako te sheme. Takve konfabulacije ne bi izaÅ¡le ni u župnom listiću u Zmijavcima, ali ipak su se mogle čuti, i joÅ¡ mahnitije, na subotnjem opijelu u Zagrebu.

Uistinu, teško je shvatljivo i društveno devijantno da se u glavnom gradu jedne države članice Europske unije skupe tisuće ljudi kojima je neprihvatljiv i suspektan dokument koji promiče zaštitu žena od divljaštva i zlostavljanja, no i to je sastavni dio demokracije (vidi jednu od dvije definicije demokracije u trećoj rečenici, op. a.). Ono čemu, međutim, u demokraciji ne bi smjelo biti mjesta jest svjesno širenje laži i dezinformacija u cilju obmane i skupljanja političkih poena. Riječ je, razumije se, o tvrdnjama kako se Istanbulskom konvencijom na mala vrata u naše društvo uvodi rodna ideologija, koja za cilj ima, sukladno interesima misterioznih vanjskih centara moći, razaranje hrvatskih tradicionalnih vrijednosti, obitelji, braka i vjere. Kao da misteriozni vanjski centri moći nemaju pametnija posla nego razarati društvene strukture države koja je ionako društveno, gospodarski, obrazovno, demografski i kako god želite razorena do temelja, i to zahvaljujući ponajviše takvima koji se iz petnih žila trude minirati ratifikaciju konvencije. Kakvi su im to brakovi ako ih ugrožava jedna Istanbulska konvencija? Kolika je snaga njihove vjere ako joj prijetnju predstavlja jednakopravnost žena s muškarcima? Nije li krajnje licemjerno da na opasnost od rodne ideologije upozoravaju oni koji su u društvu oživotvorili rodijačku ideologiju? Nije li još licemjernije da zabrinutost za uvođenje rodne ideologije u školski sustav iskazuju isti oni koji su pjenili na uvođenje zdravstvenog i građanskog odgoja u škole? Prošli je tjedan uvaženi zastupnik Glasnović dva puta tražio stanku u parlamentu kako bi upozorio na scile i haribde koje prijete prosvjeti; još samo da ništa manje uvaženi zastupnik Culej tiska Povijest Hrvata od doseljenja do iseljenja i pred nama se otvara samo jedan put; u srednji vijek – engage! Jedino dobro od cijele ove harlekinijade  po hrvatsko školstvo moglo bi biti eventualno istupanje Hrasta iz vladajuće koalicije zbog dubinskog neslaganja s procesom ratifikacije; uostalom, hrastu je ionako mjesto u šumi, a ne u ministarstvu znanosti i obrazovanja.

Istina je u nas precijenjena kategorija, ali premijer jest bio u pravu kad je rekao kako konvencija ide u proces ratifikacije ne zbog pritisaka koalicijskih partnera ili nevladinih organizacija, već je takva politička odluka njegove stranke. Ono što je pritom propustio obznaniti jest kako su takvu odluku poslovično promptnog i učinkovitog hrvatskog državnog aparata oblikovali i ubrzali određeni savjeti i smjernice izvana, obzirom da se ipak radi o društvu koje je mjesecima vagalo što napraviti sa županom koji u slobodno vrijeme njeguje tradicionalne vrijednosti mlateći vlastitu ženu, dok im ministrica obitelji na takove pojave odlijepi izjavu tipa „to vam je u braku tako“! Razumije se, stoga, da je svaki čestiti hrvatski nasilnik koji imalo drži do sebe i kojem je jedini način da se osjeti kao muško taj da zašarafi dvije – tri odgojne ženi od šoka zaboravio zatvoriti donju čeljust na vijest da opcija od koje to nikad ne bi očekivao pokreće proces ratifikacije, pa makar i pod pritiskom izvana. Uistinu, gorak je osjećaj kad vas zajednica za koju ste kampirali usred metropole ovako sažvače, iskoristi i ispljune; ne pomažu tu ni must have interpretativne izjave! To je, naprosto, tako; za potpuno razumijevanje problematike vidi treću definiciju politike iz gornjeg teksta (radodajka)!

Ono što je posebna vrijednost Istanbulske konvencije jest činjenica kako je pravno nadređena domaćem pravosuđu (što u hrvatskom slučaju može biti samo pozitivna činjenica), te obvezuje zemlju potpisnicu da financijski obešteti žrtve nasilja u slučaju da to propuste učiniti domaće institucije. Najžešći otpori ratifikaciji i jesu, kao i uvijek, financijske prirode – institucije i pojedinci koji su navikli skupo naplaćivati svoje domoljublje zabrinuti su zbog buduće preraspodjele sredstava iz proračuna. Kako kaže ona stara – ljubav je slijepa, zato se zaljubljeni pipaju! Nadajmo se kako će i ljudi u crnom uspjeti napipati put naprijed – u njihovom slučaju, u 21. stoljeće.