piše: Žukov!
Jamačno ste već čuli kako je ovih dana domovina uzduž i poprijeko, kud je ravna i kuda je planina, bila zametena snijegom; pojedini dijelovi bili su odsječeni od civilizacije (s čim smo se već pomirili, neovisno o atmosferskim prilikama), škole nisu radile, a Hrvatske je željeznice, poslovično, iznenadio snijeg u jeku zime. Čitava je stvar medijski bila popraćena kao da je Armagedon pred vratima, kao da su posljednji dani, ili da je, štajaznam, presuda protiv HDZ–a postala pravomoćna. Umjesto da se uvidi kako dolaskom snijega stvari u Hrvatskoj napokon nisu tako crne. Uostalom, snijeg je valjda jedino u nas što se spusti s brda, a ne postane direktor i ne zabije slamku u financijski krvotok ove zemlje. Polarna studen primorat će, moglo se čuti ovih dana, čak i vladajuću koaliciju da ruke uvuče u vlastite džepove. Što da vam kažem – ne prestaju se rađati budale. Hrvati nikako da shvate da se neke stvari ne mogu promijeniti i da su tu i prirodne sile nemoćne. Tuđim je KU…om lako mlatiti po trnju, kao što to pokazuju i nedavno završeni pregovori za Temeljni KU, a i oni oko granskih KU–ova za osnovno i srednje školstvo mjesečarskom sigurnošću kreću se ka istom epilogu. Izdogađalo se još toga ovih dana, direktno ili indirektno povezano s obrazovnim sustavom, o čemu vam želim reći koju očinsku.
(Za one Trnoružice koje ni oštar ubod u udređeni dio anatomije nije uspio probuditi iz tisućljetnog sna, napomenimo samo da “KU” ovdje, naravno, znači “kolektivni ugovor”, a ne ono što ste mislili, perverznjaci!)
Kultura u tamnicama naroda
Kad sam, dakle, bio još vrtićke dobi, silno sam želio jednog dana voziti mrtvačka kola po sprovodima. Život je, međutim, htio drugačije, pa sam tako kao maturant uvidio kako u meni čuči poslovni genij – naumio sam proizvoditi omče za vješanje (s posebnim popustom za kolektivne narudžbe), dočim sam u studentskim danima, uviđajući kud Japa vodi domovinu, postao svjestan nužnosti osnivanja prosvjedničke tvrtke. Kako građanske akcije u Hrvata uglavnom ne dosežu dalje od vlastita kauča, odlučio sam povući desetak tisuća rulje s biroa, i dalje posao ide sam – vi lijepo zalegnete u dnevnom boravku, odlučite protiv čega se bunite, naručite prosvjed, i precizirate – kakve transparente želite, mirne ili agresivne demonstracije, sukobe s organima reda ili ne, platite i mi radimo za vas. Na kraju, budući da mi nikad nije išla matematika, postao sam povjesničar.
Nema tu čemu da se čudite – ta kad vidite hrvatske povjesničare, napose desne provenijencije, bude vam jasno da su nikakvi matematičari; eto, još broje kosti po kojekakvim jamama, i nikako da im se računica poklopi s očekivanim. Jasno je stoga zašto su vladajući osnovali na ho – ruk nekakvo Povjerenstvo da se suoči s avetima prošlosti; budućnosti ionako nemamo. Svrha je tog tijela bila samo jedna – da posluži vlasti kao smokvin list jer, pogađate već, lako je tuđim … po gloginjama udarati. Zaključci vijeća mudraca objavljeni su ovih dana i otad se ne stišavaju panel–diskusije po kvartovskim krčmama. Vrli domovinski muževi, čiji je vokal i politički više nego čista misao izgubila na jasnoći, koji toliko vole ovu zemlju da je, jadna, ostala bez daha, nesumnjivo bi, nakon objave odluke Povjerenstva, već bili u ratničkoj ognjici, ali je, izgleda, dolaskom desne koalicije na vlast istekao atest za plinske boce. Šalu nastranu; preporuke vrlih mislioca nisu ni mogle biti drugačije nego šumaste obzirom da su u startu krenuli s pogrešnog polazišta da je sve nedemokratsko nužno loše i pogrešno, a sve demokratsko pod mus besprijekorno i pozitivno. Objasnit ću to na primjeru naše struke – jedan je izrazito nedemokratski režim, onaj habzburški, dao Hrvatima osnovne i srednje škole, Zagrebačko sveučilište, akademiju, Hrvatsko narodno kazalište, oslobodio školstvo crkvenog nadzora (reformama bana Mažuranića) i stavio ga pod ingerenciju školskih odbora, odnosno države, dočim je demokracija u Hrvata u samo četvrt stoljeća uspjela obrazovni sustav devastirati do te mjere da ekipa danas ne čita ništa duže od etikete Žuje, u kazališna vijeća pripušta raznorazne ciciban–fašiste, svojski se trudi vratiti školstvo pod crkvene skute, a o Zagrebačkom sveučilištu i akademiji, iz pristojnosti, neću ni govoriti. Nedemokratski je Khuenov režim ministrom obrazovanja imenovao jednog Isu Kršnjavog; jedan drugi nakon Khuenovog i Stjepana Radića, dok je nama naša borba dala Ljilju Vokić ili Barišića za ministran…pardon, za ministre obrazovanja. Ljudi kojima su besmislene tablice, obrasci i formulari očito fetiš pretvorili su nekad cijenjeno i nadasve kreativno zanimanje u robiju na kojoj sve više piskarate, a sve manje podučavate, uz sasvim solidne šanse da vas kojekakvi no name roditelji tužakaju na tjednoj bazi; ta, kako ste rekli, kultura, očito je puno bolje kotirala u tamnicama naroda nego u demokratskoj nam Hrvatskoj. Uostalom, s tamnicama barem znate na čemu ste – nije problem ući; problem je izaći.
S ocima hrvatske demokracije nikad ne znate na čemu su, a domovina je danas toliko slobodna i prosperitetna da se odlazi masovno. To je, ljudi moji, za neizdržat! Nenadoknadiva je šteta da mitsko Povjerenstvo nije i o tome dalo svoj učeni pravorijek.
Kad imate političare s posebnim potrebama, onda imate i državu s teškoćama u razvoju
Idemo dalje. Još su stari Latini govorili kako se o ukusima ne raspravlja. Pretpostavljam da o neukusu onda možemo, a plafon neukusa bila su zbivanja u vrijeme i nakon potpisivanja Temeljnog KU..a za javne službe. Sindikalni su neimari danima uvjeravali svoje gojence kako valja prihvatiti TKU jer, eto, ništa nismo izgubili (!). Tek su rijetki vikali istinu na sve četiri strane svijeta, ali, dakako, uzalud; na svom otoku ja sam sasvim jasno vidio kako će ta stvar završiti. I nije trebalo dugo čekati; nakon kojih mjesec dana iz ministarstva je stigao povijesni „stav“ o modusu isplate troškova prijevoza. U uređenom bi društvu institucije pravne države promptno dale svoj stav o njihovu „stavu“, ali RH i pravna država ne stanuju u istoj rečenici. U Hrvatskoj se ovom čemernom problemu nastoji doskočiti, pogađate – osnivanjem Povjerenstva! Za tumačenje Temeljnog KU..a, odnosno stavke prijevoza.
Iste one koja je u tom dokumentu toliko jasno rastumačena (definicija pojma „organizirani prijevoz“) da neupitno postaje kako odgovorni ne razumiju ku..a od KU..a.
Vrhunac neukusa predstavlja činjenica kako je predsjednik Povjerenstva upravo jedan sindikalni lider koji pak nikako da sazove sjednicu i pokrene stvar. Zašto bi se čovjeku i žurilo kad sve to plaćate vi? A sve zato jer političari smatraju kako je upravo hohštaplerski plaćati profesorima kunu po kilometru, dok sebi ciklički kupuju nove aute ili mobitele, poput djece kojoj treba tu i tamo kupiti novu igračku da se smire. Ja veću niskost nisam vidio još od dana kad je Johann Austrijski ubijen otrovanom hostijom!
To je, međutim, naprosto tako – kad imate političare s posebnim potrebama, onda posljedično imate i državu s teškoćama u razvoju.
Svakako je utješno znati da i obrazovni sustav i njegove sindikate vode ljudi koji vam više ne mogu ponuditi ništa osim vlastitih ostavki, ali još je utješnija spoznaja kako je pamćenje onih koji ih biraju kraće nego best before bijelog kruha. Ništa manje utješno nije ni saznanje kako su prekinuti pregovori oko granskih KU..ova koji definiraju sijaset materijalnih prava u osnovnom i srednjem školstvu iz očekivanog razloga – sindikalni se lideri, poput ovaca, prebrojavaju koliko tko ima članova, i parniče se po sudovima! Ne zna čovjek košta li nas više kad vode parnice ili pregovore s Ministarstvom. Međutim, nemoguće je ne primijetiti kako se inače sveprisutni Vilim ovaj puta uklonio u stranu; po svemu sudeći, i on se drži one narodne kako je lakše tuđim KU..ovima (osnovnoškolskim i srednjoškolskim u ovom slučaju) naokolo mlatiti, umjesto primiti se vlastitog i konačno napraviti nešto korisno za ovo društvo!
U međuvremenu, Nastavnici.org lijepo su se zaokružili; stigosmo do desettisućitog člana. Drago mi je zbog svih onih koji su sretni zbog toga, a još više zbog onih koji su izrazito nesretni. A nije da ih nema. Ponosan sam biti dio takve ekipe, dio tima koji je sad već javno prepoznat kao kvalitetna zajednica koja pozitivno djeluje na razvoj hrvatske prosvjete. Taj sustav, kao što sam i nedavno naglasio, teško je bolestan, ali Nastavnici.org su penicilin za domaće školstvo. Činjenica da su mnogi alergični na penicilin najbolje govori da smo na pravom putu!