(Telegram) U prva dva dana nove 2018. godine pojavile su se dvije vijesti ili medijske teme, iz kojih se dosta toga može iÅ¡Äitati vezano za odnos prema proÅ¡losti. Jedna je novogodiÅ¡nja Äestitka drugog Äovjeka HDZ-a, Milijana Brkića u kojoj on, pored toga Å¡to pada s Marsa i otkriva sveopće rasulo koje je upravo njegova stranka proizvela, kao formulu uspjeha nudi duhovni povratak u 1990. godinu.
S druge pak strane, njemaÄka novinska agencija (Deutsche Presse Agentur) pozabavila se nastavom povijesti u Hrvatskoj i Srbiji, zakljuÄivÅ¡i kako obje države odgajaju mlade u mržnji prema susjednim narodima, jer ratove iz devedesetih godina promatraju iskljuÄivo kroz prizmu jedne od zaraćenih strana.
Ratni mitološki narativ održava HDZ na vlasti
Prije nego se uopće upustimo u analizu ovih dvaju vijesti, zanimljivo je primijetiti koliki rascjep se nalazi izmeÄ‘u hadezeovskog doživljaja svijeta i onoga pristojnih ljudi iz inozemstva. Dok bi prvi vjeÄno oživljavali rat i atmosferu netrpeljivosti prema manjinama, onu istu koju sam Brkić i dalje Å¡iri svojim izjavama o tome jesu li Novosti srpske novine i o tome kako neće manjine odluÄivati o Hrvatskoj, racionalan pogled iz inozemstva se naivno Äudi zbog Äega ratni narativi joÅ¡ uvijek nisu prevladani.
Ovdje se radi o potpuno identiÄnom nerazumijevanju kakvo je izmeÄ‘u svijeta i ovdaÅ¡nje sve brojnije nacionalistiÄke javnosti, zabilježeno nakon izricanja presude u sluÄaju Herceg-Bosna. Dobro, to da je HDZ u pravilu bio mimo svijeta smo oduvijek znali, no ta Äinjenica postaje problem u momentu kad se Äitavo druÅ¡tvo, na Äelu s državnim institucijama, uvuÄe u takav narativ.
O tome zbog Äega HDZ i njemu bliske organizacije i pokreti ne žele napustiti rat i njegovu mitologiju niti 22 godine po njegovom kraju najiscrpnije je pisao Dejan Jović u svojoj novoj knjizi ‘Rat i mit’, koju smo predstavili i na Telegramu. Pojednostavljeno govoreći, jedino održavanje ratnog mitoloÅ¡kog narativa, održava njih na vlasti.
S tim u vezi je zanimljiva, sad već zaboravljena Plenkovićeva izjava, koju je dao odmah po osvajanju vlasti, o tome kako je njegova zadaća borba protiv populizma i za umjerenu politiku. Ta borba se na kraju svela na praznu frazu, koju premijer nije niti pokrenuo, dok mu drugi Äovjek stranke zagovara izvorni, dubinski Å¡tetan populizam.
Vratimo li se sad na temu udžbenika iz povijesti, teÅ¡ko možemo pobjeći od njihove strukturalne manjkavosti, koja je prisutna kroz Äitavih proteklih sto godina, neovisno o jasnim poboljÅ¡anjima nekih udžbenika nakon 2000. godine, kad je o Hrvatskoj rijeÄ. Temeljni problem nastave povijesti je u tome Å¡to promjenom druÅ¡tvenog ureÄ‘enja 1990. godine novim vlastima nije bilo potrebno mijenjati niÅ¡ta sve do polovice 20. stoljeća.
Oduvijek je u njima bio prisutan narativ naÅ¡eg malog i herojskog naroda ili naroda u množini, koji stoji na vjetrometini povijesti, napadan sa svih strana i od svih mogućih zavojevaÄa. Uvijek osvajan, a nikad pokoren i sl. U takvoj, baziÄno nacionalistiÄkoj, a samim tim i glupoj viziji proÅ¡losti, ona se ocjenjivala iz perspektive danaÅ¡njih druÅ¡tvenih vrijednosti, a ne iz perspektive ondaÅ¡njeg druÅ¡tvenog konteksta.
Tako se Osmansko Carstvo oduvijek smatralo za osvajaÄku imperijalnu silu, koja je predstavljala strano tijelo na ovim prostorima, doÄim je recimo HabsburÅ¡ka Monarhija smatrana neupitnom. Sve iz razloga Å¡to je Monarhija bila katoliÄka, a Osmansko Carstvo islamska sila.
Ovakvo viÄ‘enje povijesti bilo je prisutno i u socijalistiÄkom razdoblju, i to unatoÄ tome Å¡to u ranom novom vijeku nema ni tragova razvijene nacionalne svijesti, Å¡to su na svim stranama granice, na ovdaÅ¡njem Triplex confimiumu suraÄ‘ivali, ali i meÄ‘usobno ratovali ljudi iz istih obitelji, pa Äak i braća i Å¡to je kljuÄni uvjet za izbor zemlje Äiji će netko biti podanik, bio iskljuÄivo materijalni interes.
Sve ove notorne stvari ovdaÅ¡nja historiografija nikad nije željela vidjeti, iako ih je naravno bila svjesna, jer joj se nisu uklapali u utilitarnu potrebu da historiografija ne bude autonomna znanost, nego ideoloÅ¡ki aparat državne vlasti. Samo zahvaljujući takvom pristupu bilo je moguće ozbiljno prodati besmislice o tisućljetnom snu o nezavisnoj državi i sliÄno, u Äemu je TuÄ‘man kao tipiÄan povjesniÄar takvog kova, bio majstor.
Nastava povijesti proizvodi mirne podanike
Kako se joÅ¡ prije stotinu godina poÄelo, tako se danas i nastavilo. Nastava povijesti samoj državi, kao i pretežnoj većini povjesniÄara, ne služi da bi kod uÄenika razvijala kritiÄku svijest, razvijala multiperspektivnost i zauvijek ih cijepila od podložnosti bilo kakvih mitovima, nego upravo suprotno. Njezina intencija je u propagiranju jedine mitoloÅ¡ke istine i u proizvodnji mirnih podanika.
Preciznije govoreći, dobar dio nastave povijesti ide za izgradnjom idealnotipskog graÄ‘anina oportunista, u Äemu, kao Å¡to se možemo osvjedoÄiti, itekako uspijeva. Rijetki glasovi, doduÅ¡e uspjeÅ¡nih i Äitanih povjesniÄara koji povijest vide sasvim suprotno od bilo kakve mitologizacije i kao autonomnu znanost usmjerenu ka razvijanju analitiÄkog aparata i kritiÄke svijesti, proglaÅ¡avaju se izdajniÄkima i neprijateljskima te im se pokuÅ¡ava onemogućiti bilo kakav profesionalni rad i pristup javnosti.
Razlozi zbog kojih to do kraja ne uspijeva je u kvaliteti tih pojedinaca i u nemogućnosti da se u suvremenom digitalnom dobu brojnih medija i druÅ¡tvenih mreža uspostavi totalna cenzura. Samo ta Äinjenica drži demokratsku i ozbiljnu historiografsku javnost na životu.