(tportal.hr) KOMENTAR BORISA JOKIĆA
‘Oprostite, neÅ¡to mi ovdje nije jasno’, pristojno je rekla uÄenica sedmog razreda u uÄionici kemije jedne zagrebaÄke osnovne Å¡kole tijekom provedbe istraživanja o obrazovnim aspiracijama uÄenika. ‘Ne razumijem ovu rijeÄ.’ Pitanje nije neuobiÄajeno. Kao znanstvenici u istraživanjima ponekad koristimo djeci nejasne i nepoznate rijeÄi. ‘Evo, ovu tu. Optimizam. Å to to znaÄi?’ Isto se ponovilo u znaÄajnom broju sedmih razreda u kojima provodimo istraživanje. Problemi su uvijek bili s istom rijeÄi. Okruženi plakatima o izotopima koje su sami izradili, znaÄajan broj trinaestogodiÅ¡njaka nije poznavao pojam optimizam. Izotope poznaju, optimizam ne.
Ova Äinjenica jasno ukazuje na relativno nerazvijen rjeÄnik naÅ¡e djece Äiji bi se razvoj morao potaknuti poticanjem Äitanja i umjetniÄkog izriÄaja od rane dobi, a prije svega odabirom književnih djela bližim njihovim interesima. JoÅ¡ je jasnije da navedeno ukazuje na Äinjenicu da se u hrvatskim Å¡kolama, osim u sluÄaju velikih problema, gotovo uopće ne spominju emocije. Ako i postoji, dio vezan uz osobni i socijalni razvoj izgubljen je u oceanu podataka o skandinavskim kraljevskim obiteljima, dijelovima parobroda i pravilnom naglaÅ¡avanju. Nadi, sreći, strahu, ljutnji, ljubomori, pa i ljubavi, vrata hrvatske Å¡kole gotovo su zatvorena. Tome i o tome uÄi se negdje drugdje.
Cijepljeni od praktiÄnog znanja
Prije tjedan dana djelatnici Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja predstavili su rezultate ispita državne mature. Ukazujući na uspjeh u pojedinim ispitima, iskazali su zabrinutost za trenutna postignuća hrvatskih uÄenika i budućnost Hrvatske prikazom relativno jednostavnog matematiÄkog zadatka. Taj zadatak u kojem se koristi potroÅ¡nja goriva vozila neuspjeÅ¡no je rijeÅ¡ilo preko 12 tisuća pristupnika ispitu osnovne razine matematike. UspjeÅ¡no rjeÅ¡enje zadatka zahtijeva malo logike i koriÅ¡tenje osnovnih raÄunskih operacija.
Sam zadatak predstavlja dio onoga Å¡to se uÄi u osnovnoj Å¡koli i potpada u ono Å¡to bi se moglo nazvati funkcionalnom pismenošću. Sposobnost uspjeÅ¡nog rjeÅ¡enja takvog zadatka mogla bi im jednom koristiti u životu. ÄŒinjenica da toliko uÄenika ne uspijeva rijeÅ¡iti ovakav zadatak na njima najvažnijem ispitu dosadaÅ¡njeg obrazovnog puta nije iznenaÄ‘ujuća. Isto pokazuju sve dosadaÅ¡nje analize rezultata državne mature iz svih predmeta, ne samo matematike.
JoÅ¡ manje treba Äuditi to da se uÄenici ne snalaze u zadacima u kojima se simuliraju životne situacije. Rezultati naÅ¡ih uÄenika na PISA ispitivanjima pokazuju da je hrvatska Å¡kola vrlo uspjeÅ¡no cijepljena od toga. Najmanje pak iznenaÄ‘uje Äinjenica da rezultati i njihov profesionalni vapaj nisu izazvali znaÄajnu reakciju javnosti, posebice politiÄara. Nedostatak je reakcije u potpunosti oÄekivan u druÅ¡tvu izgubljenom u trivijalnom. DruÅ¡tvu i politici opsesivno usmjerenim na razgovore o proÅ¡losti. DruÅ¡tvu i politici nesposobnim iznjedriti sliku budućnosti.
Borbeni avioni, naftne kompanije… A obrazovanje?
ÄŒinjenica da nakon dvanaest godina uÄenja matematike deseci tisuća uÄenika ne pokazuju osnovne sposobnosti koje bi im mogle trebati u životu te da znaÄajan dio trinaestogodiÅ¡njaka uopće ne poznaje pojam optimizam simptomi su istog problema. Å kola je udaljena od životnih iskustava mladih osoba. Što i kako se uÄi i pouÄava, joÅ¡ je udaljenije od znanja, vjeÅ¡tina i stavova koji su mladim ljudima potrebni za danaÅ¡nji život, a u potpunom je neskladu u odnosu na ono Å¡to će im trebati u budućnosti.
Usprkos svemu, ljudi koji rade u naÅ¡im Å¡kolama i vrtićima, sa svim svojim manama i pozitivnim osobinama, predstavljaju rijedak potencijal ovog druÅ¡tva. Gdje i s kim drugim govoriti o optimizmu? Gdje u okolini vidjeti funkcionalno? Recimo, funkcionalno troÅ¡enje proraÄunskih sredstava. JoÅ¡ je problematiÄnije kome reći da je zabrinjavajuće to Å¡to mladi ljudi ne znaju rijeÄ optimizam i nemaju osnovna znanja i vjeÅ¡tine za život i rad.
Koga je u ovom teatru taÅ¡tina, bahatosti i licemjerja uopće briga za to? Å to znaÄi jedan matematiÄki zadatak u zemlji u kojoj prirodna nepogoda postaje atraktivna i zanimljiva tek kad guta kuće i prijeti velikim gradovima? Å to uopće znaÄe odgoj i obrazovanje u zemlji skromnih sredstava, u kojoj se kupuju borbeni avioni i naftne kompanije na Božić preko televizije, a trećina stanovniÅ¡tva živi u siromaÅ¡tvu? Postoje ideje za koje se vrijedi optimistiÄno i do kraja boriti – Hrvatska i bolje obrazovanje za mnogo ljudi sigurno su takve.
SebiÄni i emocionalno nedozreli ljudi, oni koji niÅ¡ta ni za koga nisu u stanju podnijeti, koji znaju uzimati ali ne i davati, i ne mogu stvoriti bolje druÅ¡tvo.
Društvo u kojem je osmjeh događaj ne može ni znati što je to optimizam.