Zašto je crnogorsko kopipejstanje kurikularne jedna od zabavnijih stvari

(Telegram.hr) Nevjerovatnom ironijom sudbine, otprilike u isto vrijeme kad je premijer Plenković još jednom pokušavao pomiriti nemoguće, tako što je kraj vlastite ministrice Divjak odlučio javno podržati Dijanu Vican i njezino povjerenstvo za provedbu, bolje govoreći opstrukciju, kurikularne reforme u medijima je izašla priča o tome kako je crnogorsko ministarstvo obrazovanja praktično u potpunosti iskopiralo abortiranu kurikularnu reformu.

Tako smo dobili zabavnu priliku svjedočiti zanimljivom paradoksu po kojem bi Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta trebalo reagirati na krađu intelektualnog vlasništva, nečega što je zapravo bespovratno odbačeno. Zanemarimo li senzacionalizam s kojim se toj temi pristupilo, najsuvisliji stav izrekao je Boris Jokić, zaključivši kako je dobro da će toliki rad barem nekome koristiti, kad već skandalozno neće koristiti hrvatskom obrazovnom sustavu.

Izgledalo bi dosta glupo da su tražili dozvolu

Čitava stvar oko ovog pitanja tako neodoljivo podsjeća na sve snažniji egzodus građana u Irsku i ostale zemlje Europske Unije. Jednako kao što je po pitanju kurikularne reforme ovo društvo ogromnim kreativnim radom stvorilo neko znanje da bi ga potom odbacilo, nakon čega su ga preuzeli drugi, cijeneći njegove kvalitete, tako je i obrazovalo ogroman broj građana, čije znanje je onda odbacilo kao nepotrebno, da bi ga preuzeli drugi. Drugim riječima, radi se o autodestrukciji i degradaciji vlastitih znanja i kapaciteta, kakva se malo gdje može sresti.

Promatramo li stvari s te strane, jasno je da su Crnogorci postupili prilično racionalno, ispravno procijenivši kako od te reforme u Hrvatskoj neće biti ništa. Jer da su doista vjerovali u tu mogućnost, izvjesno je da bi pričekali njezino uvođenje pa onda putem normalnog diplomatskog kontakta zamolili za pomoć i implementaciju hrvatskog iskustva, što im zasigurno ne bi bilo odbijeno. Kako su realno procijenili da je ta mogućnost otpala, nije im preostalo ništa drugo, nego prijedlog reforme naprosto iskopirati, jer bi izgledalo dosta glupo da službeno zamole dozvolu od Vlade da koriste nešto što ta ista Vlada smatra lošim i beskorisnim.

Nojevska strategija ministrice i HNS-a

Sve to vraća nas na temeljno političko pitanje u zemlji. Neovisno o tome što ovdašnja javnost u pravilu pati od sindroma zlatne ribice pa se tako ne sjeća ničega od jučer, a kamoli od prekjučer, teško je zaboraviti činjenicu da je ključno obrazloženje HNS-a za ulazak u koaliciju s HDZ-om bilo upravo na ovom pitanju. Naveli su kako smatraju da se kurikularna reforma mora dovesti do kraja onako kako je zamišljena i da se školstvo konačno mora modernizirati, zbog čega su oni kao stranka spremni podnijeti maksimalnu žrtvu.

Iako je naravno svima bilo jasno da ta priča služi kao paravan nekog već uglavljenog dogovora, ipak je bilo malo previše za očekivati tako temeljitu šutnju po ovom pitanju i izostanak bilo kakve principijelnosti. Unatoč tome što premijerova podrška Dijani Vican ne ostavlja nikakvu sumnju u vezi toga da od reforme neće biti ništa, jer se njezin koncept i onaj ministrice Divjak ne mogu ni u jednom segmentu pomiriti, HNS nije izrekao nikakav stav po ovom pitanju, a kamo li da je odlučio napustiti koaliciju.

Štoviše, ne bismo bili daleko od istine zaključimo li kako su u crnogorskom ministarstvu obrazovanja jedini ispravno reagirali na ovakav razvoj događaja, dok su i ministrica i HNS izabrali nojevsku strategiju, očito uvjereni kako to nitko neće primijetiti. Sve bi to naravno bio manji i unutarkoalicijski problem, koji se ne bi ticao šire javnosti, da nam i na ovom primjeru ne svjedoči kako na vlasti imamo one koji pod krinkom reformi i stabilnosti, rade sve da te reforme onemoguće.

 

Dragan Markovina

Podijelite ovo

Podijelite ovaj članak sa svojim prijateljima!