(Varaždinski.hr)
piše: Gordana Foder
Već je bilo govora o tome kako je hiperinflacija odlikaša uzela maha. Epidemija petnulaša se širila polako, prvo u osmim razredima, kad je uspjeh 5,0 bio garancija uspješnog upisa u željenu srednju školu, zatim se proširila i na sedmi razred, kad se počelo pojavljivati previše petnulaša u osmim razredima pa je bilo teško napraviti selekciju u srednjim školama.
Čovjek se na sve brzo navikne pa su i učenici brzo postali, što silom, što milom, petnulaši i u sedmom i u osmom razredu. Onda se počeo računati i prosjek petog i šestog razreda pri upisu u srednje škole, pritisak na učitelje u osnovnim školama je počinjao već od petog razreda, a inflacija odlikaša dovela je do toga da su pojedine razvikane i elitne škole uvele prijemne ispite.
Sam sistem bodovanja za upis u srednju školu je složeniji nego kandidatura za Sabor pa ispada da lakše upadneš u sabor kao saborski zastupnik (često ti je u nekoj mini sredini dovoljno da obitelj, rodbina i susjedi glasaju za tebe pa si sa oko 1000 glasova u Saboru) nego u elitnu srednju školu.
Stres
Prijelaz iz osnovne u srednju školu, kao i sami upisi i odabir srednje škole, stresni su kako za učenike tako i za roditelje. Roditelji imaju svoje vizije budućnosti svog djeteta, dijete možda ima druge vizije, a možda uopće ne zna što želi u životu. Ipak su to samo tinejdžeri u pubertetu kad im se želje i mogućnosti miješaju, a i nije isključena opcija predomišljavanja nakon jedne, dvije ili sve četiri godine srednjoškolskog obrazovanja. Tinejdžer nije siguran ni u ono što želi taj dan odjenuti, a kamoli što želi u životu raditi, tako da su zaista rijetki oni koji jasno vide svoju budućnost i putem koje škole će do toga što žele doći.
Često se događa da se djeca upisuju u onu srednju školu koju im roditelj odabere. Vješti roditelji izmanipuliraju djecu tako da su klinci uvjereni da je roditeljski izbor zapravo njihov izbor. Kad se opamete i dođu k sebi najčešće je prekasno da išta mijenjaju. Tada dolazi do ponovnog stresa i panike ‘A što sad?’ jer natrag nema.
Kako se upisati?
Lako je ako je klinac kao svepetaš samo protrčao kroz cijelu osnovnu školu, ali što ako mu se potkrala od petog do osmog razreda koja četvorka ili nedajbože trojka, a on bi u neku gimnaziju?
Poneki roditelji skopčaju tamo oko sedmog razreda da im dječica nisu baš najblistaviji i najmarljiviji učenici i da neće baš lako sakupiti lijepe ocjene s kojima bi se mogli bezbrižno upisati u željenu srednju školu. Tada se zna krenuti s pritiscima na osnovnoškolske učitelje da dijete dobije individualzirani ili prilagođeni program (smisle im ili nategnu neku poteškoću) te tako olakša upis u neku od srednjih škola.
I dok se ovi s individualiziranim programima provlače i snalaze na sve moguće načine, svepetaši doživljavaju dodatne stresove na prijemnim ispitima ukoliko su se ‘zakvačili’ za baš neku prestižnu školu.
A što poslije?
Kako, zašto, na koji način neka škola stekne reputaciju ‘dobre’, ‘kvalitetne’, ‘prestižne’ ostavljam na lamentiranje zainteresiranima, no, činjenica da nakon bilo koje gimnazije jednostavno moraš završiti neki fakultet stoji.
Koje zanimanje mladi stvor može upisati u radnu knjižicu nakon što završi gimnazijski program? Dakle, ako se netko upisuje u gimnaziju, za pretpostaviti je da će nastaviti školovanje na nekom fakultetu. Nakon završene bilo koje srednje škole, ako se netko želi upisati na fakultet, mora položiti maturu. Ocjene s mature jedan su od važnih faktora pri upisu na željeni fakultet.
E sad dolazimo do ključnog pitanja.
Mala matura
Treba li u hrvatske osnovne škole uvesti malu maturu? Ono, na kraju osmog razreda učenici pišu ispite iz važnih predmeta koji se boduju za upis u srednju školu (Hrvatski jezik, Matematika, prvi strani jezik) te iz predmeta koje sami izaberu, ovisno o školi i programu u koju se žele upisati.
Tako bi se možda smanjio pritisak na učitelje. Možda ne bi bili potrebni prijemni ispiti u srednjim školama. Možda bi se ti svi silni svepetaši iskristalizirali na one koji su zaista zaslužili tih ‘sve pet’ i na one isforsirane, na štrebere koji bubaju bulimički napamet i na one koji uče i znaju što i zašto su naučili.
Uz prosjek ocjena, mala matura bi trebala biti presudna u bodovanju za srednju školu. Pa da vidimo junake s peticama. Koliko im je stvarno znanje.
Čovječe koja bi tu panika nastala. Većina učenika uči za ocjenu, a ne za znanje. Zamislimo da odjednom od njih zatražimo i da nešto na kraju osmog razreda znaju. Na primjer, osnove pravopisa. Ili da posjeduju elementarno znanje pisanog i govornog izražavanja, ono, da znaju sastaviti više od tri suvisle, smislene i povezane rečenice. I pisano i govoreno. Bez poštapalica i zamuckivanja. O užasa, o strahote.
I nagradno pitanje za kraj.
Gdje su usred srpnja srednjoškolski profesori?
Na ferju? Ne! Na godišnjem odmoru? A – a! Na moru? Jok. Prosvjetari koji rade u srednjim školama su u svojim školicama. Odrađuju upise. Dežuraju na upisima. Ispisuju administraciju. Maturanata pogotovo. Imaju zadnje sjednice oko 20. srpnja. I onda mogu na godišnji odmor čak do 20. kolovoza. Zipali su tri mjeseca ferja u trideset dana. Pa će ta famozna ‘tri mjeseca’ ‘odraditi’ ubrzano.
U normalnim okolnostima, mala bi matura već bila tu.
S jasno propisanim zaduženjima učitelja oko poslova koji se uz malu maturu odrađuju (poslovi koji bi ulazili u normu, dakle, bivali plaćeni, a ne u mitske ostale poslove)!
Mala matura trebala bi za cilj imati provjeru usvojenosti znanja učenika i njihove spremnosti za pojedine srednje škole, a ne da za cilj ima deflaciju učenika s 5.00. Za to bi se trebali pobrinuti profesori i bez male mature.
Stres?
Ljudi koji se ne znaju nositi sa stresom ne bi ni trebali raditi ovaj posao. Klinci koji ne mogu izdržati taj stres naprosto nisu za 5.00 i nisu za gimnazije.
Međutim, okolnosti u hrvatskom obrazovnom sustavu daleko su od normalnih. U takvim prilikama, najbolje što ekipa iz ministarstva može napravit je da ne radi ništa.
Tako će bit najmanje štete.
Provjereno!