S obzirom da je došlo – i još uvijek nije prošlo – ono doba godine, na učiteljsko-nastavničkim komunikacijskim kanalima aktualna je tema zaključivanja ocjena i upisa u srednju školu. Iako je nastava upravo završena, tema još uvijek nije iscrpljena jer sad dolazi kvantitativno manji, ali kvalitativno veći stres i cirkus s produžnom nastavom i “ispravljanjem” jedinica. S tim u vezi, na jednoj od najvećih obrazovnih Facebook grupa postavljena je anketa na koju je do ovog trenutka odgovorilo gotovo 450 članova, o kojemu se ispituje mišljenje o uvođenju male mature.
Rezultati su (u trenutku pisanja ovog teksta): 412 “za” i 19 “protiv”.
Iako je ova tema već nekoliko puta apsolvirana i iako se gluha i nezainteresirana mreža u nadležnom ministarstvu i agencijama pokazala neosjetljivom na sve kriterije zdravog razuma, ponovimo još jednom argumente za uvođenje nekog oblika unificiranih testova koji bi bili uvjet za upisivanje srednje škole.
1. Upisivanje u srednje škole na osnovu ocjene govori da je važnije imati službenu potvrdu nego sadržaj koji bi trebao stajati iza nje. Drugim riječima, s obzirom da je za nastavak školovanja potrebno imati formular, a ne znanje, poruka koja se šalje učenicima i roditeljima je da škola postoji kako bi se u njoj dijelile ocjene, a ne kako bi djeca nešto naučila.
2. Učenik koji je u nekom razredu imao loše ocjene iz bilo kojeg predmeta tih se loših ocjena ne može otarasiti nikad više. One ga prate na svim upisima bez obzira na napredak koji je taj učenik mogao postići u međuvremenu. Loš uspjeh u 5. razredu pratit će ga zauvijek, bez ikakve mogućnosti ispravka.
3. S obzirom da je glavni subjekt koji učenicima daje ocjene učitelj, sve – želje i ambicije roditelja i učenika te odgovornost za budućnost djeteta – se prelama upravo preko učitelja. Kao posljedica, događaju se pritisci, ucjene, maltretiranje, mobbing i sve ostalo kako bi se na protupravan način povisile ocjene.
4. Ma koliko bili profesionalni, različiti učitelji će neminovno uvijek imati različite kriterije te će zbog toga učenici po definiciji biti ocijenjeni nejednako. U takvoj situaciji donošenje bilo kakvoh odluka na temelju umjetnog i neujednačenog sustava je nepravedno.
Mitovi i floskule kojima se pokušava opravdati sadašnji sustav
1. “Mala matura ili prijemni ispit su ‘ispiti visokog rizika’. ‘Sve ovisi o tome kako se učenik osjeća taj dan’.”
Uz pažljivu pripremu i dobru organizaciju, ovaj se problem može riješiti. Učenike treba navikavati na odgovornost i u njmia razvijati svijest da su sami odgovorni za svoju budućnost, kao i to da u životu neće uvijek sve biti idealno. Tokom školovanja taj “ispit visokog rizika” se može simulirati i vježbati situacija kako bi se smanjio stres. Ispit se može protegnuti i na više dana kako bi se smanjili efekti trenutne treme. U najgorem slučaju, ukoliko je došlo do potpunog raspada, ukoliko je riječ o zaista neprihvatljivom rezultatu, učenik taj ispit može i ponoviti sljedeće godine ili se, uz ponovno pisanje, naknadno prebaciti u željenu školu.
2. “Neki učenici su skloniji usmenom odgovaranju i pisani ispiti im ne odgovaraju.”
Cijela moderna civilizacija je sazdana na pismenosti i prenošenju riječi pisanim putem. Zbog toga je logično da jedan od glavnih uvjeta – i jedan od glavnih zahtjeva prema učenicima – bude savladavanje pisanog izražavanja i rješavanja problema.
3. “Mala matura i prijemni ispiti izazavat će učenje za ispit.”
Nijedan sustav nije idealan, ali svaki je dobar u nekoj drugoj situaciji. Čak i “učenje za ispit” je učenje, a jedan od glavnih ciljeva odgoja i obrazovanja je učenje kako učiti te stjecanje radnih navika. U nekim zapadnim zemljama ovaj argument je realističan, ali te zemlje su davno prošle fazu koja Hrvatskoj tek predstoji, a to je da se shvati da je cilj obrazovanja znanje u glavi, a ne ocjena na papiru. Jednom kad to postane jasno, slobodno se mogu ukinuti svi ispiti i ocjenjivanje. Međutim, do tada, unificirano ispitivanje je najmanje loš način motivacije i razlikovanja onih koji znaju i onih koji ne znaju.
4. “Jednokratni ispit na kraju školovanja je veća korist onima koji se pripremaju kampanjski nego onima koji su kontinuirano radili sve četiri godine.”
Onaj tko je kontinuirano radio i učio četiri godine morat će se puno manje pripremati za završni ispit nego netko tko se toga sjetio u posljednjem polugodištu. Ako bi se pokazalo da nije tako, onda to govori da je većina rada u osnovnoj školi beskorisna i da se može zamijeniti ubrzanim tečajem. Također, osnovno obrazovanje bi trebalo biti strukturirano izgrađivanje slike svijeta od temelja prema višim konceptima. Nekome tko nije savladao temelje onda kad je trebalo, bit će iznimno teško to nadoknaditi u nekoliko proteklih mjeseci. A ako je učenik uspio u finišu nadoknaditi višegodišnji trud, onda je on i zaslužio dobar rezultat na ispitu.
5. “Mala matura je stres za učenika”
U sadašnjoj situaciji, šok prilikom ulijetanja u srednju školu za koju je učenik pogrešno uvjeren da je pripremljen je daleko veći od bilo kakvog stresa koji se može pojaviti na ispitu što, izgleda, zagovornici držanja djece pod staklenim zvonom nikako da shvate. Također, život kao takav je pun stresa i djeca se na njega moraju učiti i navikavati. No, pripremanjem, vježbanjem i objašnjavanjem značaja završnog ispita taj se stres može smanjiti i djeca se – što je valjda i jedan od ciljeva školovanja – mogu naučiti kako se nositi sa stresnim situacijama.