Smrt dobre nade

(N1) piše: Boris Dežulović

Prije koji dan, gotovo u minutu istodobno s globalnim MarÅ¡em za znanost povodom Dana planeta Zemlje, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti zajedno sa SveučiliÅ¡tem u Zagrebu organizirala je okrugli stol pod nazivom „Dan planeta Zemlje – prirodna i kulturna dobra, znanstveni i stvaralački pristup“, s kojega je ministar znanosti i obrazovanja Pavo BariÅ¡ić u druÅ¡tvu predsjednika HAZU Zvonka Kusića poručio kako „zadaća znanstvenika nije marÅ¡irati za znanost, već promiÅ¡ljati o važnim pitanjima za naÅ¡e druÅ¡tvo i naÅ¡u zemlju, i nuditi svoja rjeÅ¡enja za ta pitanja“.

Na taj je način i izrijekom – jer „zadaća znanstvenika nije marÅ¡irati za znanost“ – Akademijin okrugli stol s najviÅ¡eg javnobilježničkog mjesta u hrvatskoj znanstvenoj zajednici registriran kao svojevrsni antimarÅ¡ za znanost, a mudre sijede glave iz Strossmayerove palače izravno su se kvalificirale u klerikalnu alternativno-desničarsku koordinaciju na čelu s glasovitim Johnom Vicom Batarelom, koji je sudionike bezbožnog MarÅ¡a za znanost čekao u zasjedi naoružan tezom kako je „cijeli taj pokret od početka ‘debelo’ u taboru lijevih liberala“, čime „nestaje ozbiljna i zajednička podrÅ¡ka promiÅ¡ljanju o važnosti znanosti, i ostaje samo mala radikalna klika sa svojim dnevno-političkim redom“.

Odnosno – kako je to lijepo rekao ministar hrvatske pameti – „zadaća znanstvenika nije marÅ¡irati za znanost, već promiÅ¡ljati o važnim pitanjima za naÅ¡e druÅ¡tvo i naÅ¡u zemlju, i nuditi svoja rjeÅ¡enja za ta pitanja“.

Istog časa sjetio sam se zajedničkog intervjua Å¡to su ga Jutarnjem listu prije par godina dala tri ugledna hrvatska akademika, sama reprezentacija slavne Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na čelu s predsjednikom Zvonkom Kusićem, upravo „promiÅ¡ljajući o važnim pitanjima za naÅ¡e druÅ¡tvo i naÅ¡u zemlju“, te „nudeći svoja rjeÅ¡enja za ta pitanja“, gotove dakle recepte za – kako se to u malograÄ‘anskoj bulevarskoj Å¡tampi običava kazati – „bolju Hrvatsku“. Rijetko se umne sijede glave iz HAZU objavljuju smrtnicima u novinama, joÅ¡ rjeÄ‘e nude gotova, triput empirijski provjerena znanstvena rjeÅ¡enja za nacionalne krize – nije se dotad, u svih dvadeset pet godina mlade hrvatske države, čuo mudrorijek s Trga Nikole Å ubića Zrinskog – pa je cijela nacija s nestrpljenjem čerupala jutarnje lišće dok nije doÅ¡la do intervjua na duplerici.

I što su nam poručile tri hodajuće biste iz aule akademije znanosti, kako su „promislile važna pitanja za naše društvo i našu državu“, što su tri mušketira hrvatske pameti i znanja ponudila kao „rješenje za ta pitanja“ i put prema izlazu iz sveopće krize hrvatskog društva i države?

Trgovačku mornaricu!

Uopće se ne zajebavam, a uopće se zajebavali bogami nisu ni učenjaci i druidi iz palače Akademije. Najozbiljnije, da im kapci pod gustim bijelim obrvama nisu ni trepnuli, najveći su znanstveni autoriteti u Hrvata predložili Vladi snažnu trgovačku mornaricu koja bi pokorila Mediteran i svjetske oceane, te ucrtala malu, ali moćnu pomorsku Hrvatsku u atlase svjetske ekonomije. U vrijeme kad njihove kolege sa svjetskih instituta, akademija i sveučilišta otkrivaju tajne ljudskih i svemirskih genoma, gravitacijske valove, fotonske molekule, Higgsove bozone, egzotične hadrone i druga subatomska čudesa, a svijet se suočava s historijskom promjenom svake pojedinačne društvene, kulturne i ekonomske paradigme, skorup hrvatske pameti učahuren u bidermajerskim kancelarijama Akademije pravi nacrte za škune i galijune s jedrima na crveno-bijele kvadratiće i pulenama u obliku Rajske Djeve Kraljice Hrvata, na kojima će Ministarstvo za prekomorske kolonije zaposliti dvjesto hiljada Hrvata, poništiti trgovinski deficit s ostatkom svijeta i otploviti u ružičasti horizont!

Posljednje Å¡to su gospoda akademici čuli – javio im maloprije jedan mletački zvjezdoznanac u prolazu – jest da su Portugalci izgleda obiÅ¡li Afriku i otkrili pomorski put za Indiju, pa u razredima HAZU-a stali sanjati nadaleko čuvene hrvatske jedrenjake kako pod trobojkama sijeku oceane, i u bučnim, prljavim istočnim lukama – „Land ho, land ho, za narod svoj!“, odjekuje Indijskim oceanom – ukrcavaju sanduke slonovače i jutene vreće s paprom, klinčićima, tamjanom, cimetom, muÅ¡katnim oraščićima i ostalim čudesima za europske dvorove. Uz dobro promiÅ¡ljenu strategiju i malo povijesne sreće, snažna bi trgovačka mornarica, nadaju se akademici, Hrvatsku mogla učiniti „Republikom u kojoj sunce nikad ne zalazi“.

Čak su najjužniju točku Afrike – ideja je, čini se, ministra Barišića – nazvali Rtom dobre nade.

Nije, naime, Godina Gospodnja 1514. ili 1517., nisu hrvatski akademici trgovačku mornaricu kao rješenje Hrvatima predložili prije petsto godina, kad su se nova kopna otkrivala kao danas bozoni i hadroni: nisu ni prije stotinu pedeset godina, kad je kroz Suez probijena prečica do Indije, ni prije stotinu godina, kad su parne mornarice crtale karte svjetskih utjecaja, pa čak ni prije pedeset, kad je supertankerskim i kontejnerskim transportom započela revolucija u pomorskoj trgovini, već prije dvije-tri godine, u jeku globalnog ekonomskog kolapsa i vjerojatno najveće krize u povijesti svjetske pomorske trgovine, dok korejski brodarski giganti zbrajaju gubitke veličine hrvatskog budžeta i pucaju kao Agrokor.

Slavna pomorska Hrvatska nije pritom u stanju trajektima pohvatati ni vlastite otoke, a hrvatski akademici kao jedinu nadu i spas „za društvo i državu“ vide hrvatsku trgovačku mornaricu, snažni valjda nacionalni pomorsko-trgovački konzorcij, nešto kao Croatian West India Company, ili – ovo je samo moj radni prijedlog, valja ga još malo doraditi – Hidrokor.

Još ako onaj mali Rimac otkrije parni stroj, kao što se priča po hodnicima Akademije, neće Španjolci i Englezi imati nikakve šanse.

Te sam se, eto, rijetko uspjele akademske zajebancije sjetio sluÅ¡ajući ministra Pavu BariÅ¡ića kako u druÅ¡tvu druida s Å ubićeva trga docira nadobudnim studentima i naučnim hereticima kako „zadaća znanstvenika nije marÅ¡irati za znanost, već promiÅ¡ljati o važnim pitanjima za naÅ¡e druÅ¡tvo i naÅ¡u zemlju, i nuditi svoja rjeÅ¡enja za ta pitanja“. TeÅ¡ko, naime, da je bilo plastičnije ilustracije beznadne historijske izgubljenosti hrvatskog druÅ¡tva od činjenice da mu u vrijeme ključnih globalnih promjena – dok na svakom pojedinačnom povijesnom raskršću arbitriraju Crkva i njeni krezubi ministranti – znanost vode ljudi kojima se „promiÅ¡ljajući o važnim pitanjima za naÅ¡e druÅ¡tvo i naÅ¡u zemlju“ priviÄ‘aju trgovački brodovi. Nasukani u dubokoj proÅ¡losti, bez ikakva kontakta sa stvarnim svijetom pod prozorima svoje palače, oni su točno ono Å¡to takvo „naÅ¡e druÅ¡tvo i naÅ¡a zemlja“ od njih i očekuju.

Ta pamet, eto, kao antimarÅ¡ za znanost organizira okrugli stol „Dan planeta Zemlje – prirodna i kulturna dobra, znanstveni i stvaralački pristup“: znanstveno bi dakle i stvaralački oni spaÅ¡avali cijeli planet, a najbolje Å¡to su domislili za spas malene, patuljaste Hrvatske jesu dubrovačke karake preraÄ‘ene za kontejnerski transport. Sunce ti jebem geocentrično, strah me i pomisliti Å¡to su iz svog predindustrijskog suvremena domislili promiÅ¡ljajući na okruglom stolu o važnim pitanjima za naÅ¡ svijet i naÅ¡ planet. Izgradnju divovskih čeličana čiji će futuristički moćni dimnjaci ugrijati Zemlju i spasiti je ledenog doba?

Okrugli stol Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Sveučilišta u Zagrebu kao antimarš za znanost model je tako svijeta kakvoga ga vidi hrvatska naučna elita: taj okrugli stol, to zna svaki ministar s dva razreda srednje škole, za početak uopće nije okrugao, već je dokazano ravna ploča. Da je, uostalom, stol okrugao – razmislite malo i sami – ministar Pavo Barišić na njegovu bi drugom kraju pao u bezdan.

Zajedno s hrabrim hrvatskim mornarima na Rtu dobre nade.