Maturanti: “Treba nam reforma Å¡kolstva, a ne vojni rok”

(Slobodna Dalmacija) Å to o vojnom roku kažu mladi Splićani: ‘Nas ćete učiti kako časno poginuti, a svoju djecu sa zlatnom žlicom u ustima skloniti na sigurno? E, ne može!’

Oni su mali, ali su veliki, a opet nisu dovoljno veliki jer su mali. Zaplete se čovjek u ovakvu rečenicu, a, opet, upravo tako izgleda razgovor s maturantima. Neki od njih su dosegnuli magičnu granicu 18. rođendana, neki još uvijek čekaju, a svi se trude biti ono s početka – veliki, ozbiljni ljudi.

I premda imate želju reći im da pričekaju, da su im te godine najslađe – oni se ne daju i s njima razgovarati o problemima pravi je praznik za uši.

Ovoga puta smo razglabali o potrebi uvođenja obveznog vojnog roka. Političari smatraju kako bi bio red uvesti red među njih, na način da ih u posljednjem ljetu pred početak studija i/ili stvarnoga života odvedemo negdje gdje bi u trideset dana savladali vještinu ratovanja (čuj – vještinu!), a oni, pak, drže da je takvo što ne samo bespotrebno, već i suvišno. Čemu se spremati za rat, kada samo o miru maštaju i mir priželjkuju.

– Ne možeÅ¡ žlicom dobiti rat – veli nam Josip, jedan od troje budućih medijskih tehničara i web-dizajnera, koji je stao na stranu PRO, dok je poziciju CONTRA zauzelo čak dvadesetak njegovih kolega iz razreda.

– Bili bismo nakon obuke spremniji za neke izazove, za neke druge stvari na koje nismo navikli – dodaje Vedran, takoÄ‘er pobornik uvoÄ‘enja obuke.

– Svi smo različiti, drugačije odgojeni, možda bi ovo bio način da na jednome mjestu barem nakratko budemo svi isti – dodaje jedina dama meÄ‘u PRO timom – Andrea joj je ime.

Što sve čovjek može naučiti u četiri tjedna, pitamo se, možda napraviti krevet? To izaziva salve smijeha, taj su dio, kažu, redom već odradili. Možda – rukovanje oružjem?

– ÄŒemu oružje?! Nama treba reforma Å¡kolstva, a ne priprema za rat – ozbiljan je Dario dok kontrira kolegama.

– ZaÅ¡to bi itko od nas bio marioneta u rukama NATO-a? Za koga bismo se borili? ZaÅ¡to bismo ginuli za one koji u isto vrijeme piju Å¡ampanjac i svoju djecu sklanjaju na sigurno? – sva nas tako zasipa pitanjima maleni, a veliki čovjek.

Ljeto nakon mature najduže je i najljepÅ¡e ljeto u životu… Naravno, sve ti je lijepo kad imaÅ¡ 18! Ali – nastava zavrÅ¡ava u svibnju, akademska godina počinje u listopadu, i to su jedini, a vjerojatno i posljednji mjeseci u životu mladog čovjeka gdje ga neće brinuti problemi i gaziti obveze. Ili se varamo?

– Nije sve samo cvijeće! Mnogi bi od nas to ljeto iskoristili za rad, da zaradimo koju kunu za nastavak Å¡kolovanja – ozbiljan je Petar.

Pa se nekako zajedničkim snagama sjećamo generacije maturanata iz 1991. godine, koji su veseli i poletni, umjesto u život, uletjeli u – rat. Koliko je realno očekivati da bi nas takvo zlo moglo pogoditi, ne dao Bog, opet?

– Nema kod nas mira! Eto ti rata prije negoli deset godina proÄ‘e – veli nam Alessandro (moramo paziti da mu pravilno napiÅ¡emo ime!).

I eto razloga da se porječkamo, onako, baš drugarski. Neće biti rata, bit će, neće. Kakva su oni uopće generacija? Koliko ima istine u Krulinim riječima: Ubit će nas silnim selfiejima s kalašnjikovom!

– Ma dajte, koliko je uopće realno da ikoga možeÅ¡ preodgojiti u mjesec dana?!

Roditelji znaju da to nije moguće ni u godinu, ali maturant M.R. (bez imena, molim!) sve nedoumice i prepirke i različita mišljenja svojih kolega sublimira u jednu rečenicu:

– Ako me poÅ¡alju – idem, ako ne – odlično!

Poslušna neka djeca. Vraga djeca, slušajte ovo sad:

– ZnaÅ¡ onu “Di si bija deve’s’prve?”, e, to te ja pitam – gdje su svi ti pobornici vraćanja obveznog vojnog roka bili? Koliko je njih odslužilo vojsku? Koliko njih ima djecu koja se Å¡koluju izvan Hrvatske, hoće li ti klinci sa zlatnom žlicom u ustima obuti gojzerice? – pitaju nas, a mi nemamo odgovora.

– Obući će nas u Å¡trace i opanke!

– Neki će klaun liječiti komplekse nad mnom mjesec dana, e neće!

I sve se tako dobacuju, i pro i contra, a onda zapnemo oko problema, ali onih stvarnih, životnih. Onih koji nas sustignu bilo rata ili ne.

– Å to ćemo nakon mature? Hoće li nas čekati posao ili ćemo pakirati kufere? Hoće li naÅ¡i roditelji financijski uspjeti izgurati nas na fakultet? E, to su pitanja za te mudre političare – poručuju splitski maturanti.

– Popravite stanje u državi, pa onda razgovarajte o obuci!

– Bilo bi pametnije da nam uvedu obveznu godinu pauze – sad su već i „šaloviti“ naÅ¡i maturanti.

Sve nas je ovo izmorilo, pa smo polako doÅ¡li do teme domoljublja. Pokazuje li pravi Hrvat ljubav spram Lijepe naÅ¡e svojom spremnošću da gine za dom? E, tu su veliki ispljucani na “entu”!

– Ma daj!

– Glupost!

– Ne pitaj Å¡to država može uraditi za tebe, već Å¡to ti možeÅ¡ uraditi za nju!

– Ovisi sve o karakteru, a karakter ne formiraju ni država ni ljubav prema njoj!

Gadno je raspravljati s ovim djevojkama i mladićima, mudriji su od naÅ¡ih godina, premda, a svjesni su toga – svi ih drže “meteroseksualnom generacijom”.

Zamjeraju im što se više brinu o svojem izgledu negoli o izgledu svijeta oko sebe. Zamjeraju im što se štite od zvukova zla – slušalicama i glazbom. Zamjeraju im što bježe iz stvarnog u virtualni svijet. Zamjeraju im što ne znaju držati motiku, ali znaju svaku informaciju izvući iz svijeta binoma samo jednim dodirom jagodice.

Sraz generacija ne dovodi nužno do “velikog praska”, hoće li se izroditi novi svijet s ovim novim duÅ¡ama?

– Mi smo različiti, zaÅ¡to uporno želite da smo svi isti – pitaju nas.

I, stvarno, zašto?

– Možda misle da nas je tada lakÅ¡e kontrolirati? – opa, doÅ¡li smo i do teorija zavjere.

– Do ratova nikada ne bi doÅ¡lo da nas vode ljudi koji stvarno skrbe o svojoj djeci, koji stvarno vole svoj dom. Ratovi se vode samo i jedino zbog novca!

Ali kad je već rat tu – ljudi se trebaju znati obraniti, zar ne?

– Vraga, ko bi to mogao ubiti čovjeka!

Bingo! Opet nas vode mlađi punoljetnici. A što je s migrantima, izbjeglicama, prognanicima?

– Brini o bližnjem svom!

I za kraj, kad već imaju priliku progovoriti, red je i da poslušate naše buduće vođe (zašto ne), ajmo redom:

– Odgojili su nas roditelji koji su s nama razgovarali, a ne nas udarali, dakle – udarati nas ne smije nitko, pa ni država. Moj život je moj i nitko nema pravo odreÄ‘ivati mi gdje ću biti i kako ga provoditi, naravno, ako živim poÅ¡teno. Država treba skrbiti o meni, a ne ja o njoj – ja o njoj brinem dokle god radim i plaćam porez. Zatvorite lopove. Otvorite tvornice. Otvorite umove. Amen.