(Slobodna Dalmacija) Å to o vojnom roku kažu mladi Splićani: ‘Nas ćete uÄiti kako Äasno poginuti, a svoju djecu sa zlatnom žlicom u ustima skloniti na sigurno? E, ne može!’
Oni su mali, ali su veliki, a opet nisu dovoljno veliki jer su mali. Zaplete se Äovjek u ovakvu reÄenicu, a, opet, upravo tako izgleda razgovor s maturantima. Neki od njih su dosegnuli magiÄnu granicu 18. roÄ‘endana, neki joÅ¡ uvijek Äekaju, a svi se trude biti ono s poÄetka – veliki, ozbiljni ljudi.
I premda imate želju reći im da priÄekaju, da su im te godine najslaÄ‘e – oni se ne daju i s njima razgovarati o problemima pravi je praznik za uÅ¡i.
Ovoga puta smo razglabali o potrebi uvoÄ‘enja obveznog vojnog roka. PolitiÄari smatraju kako bi bio red uvesti red meÄ‘u njih, na naÄin da ih u posljednjem ljetu pred poÄetak studija i/ili stvarnoga života odvedemo negdje gdje bi u trideset dana savladali vjeÅ¡tinu ratovanja (Äuj – vjeÅ¡tinu!), a oni, pak, drže da je takvo Å¡to ne samo bespotrebno, već i suviÅ¡no. ÄŒemu se spremati za rat, kada samo o miru maÅ¡taju i mir priželjkuju.
– Ne možeÅ¡ žlicom dobiti rat – veli nam Josip, jedan od troje budućih medijskih tehniÄara i web-dizajnera, koji je stao na stranu PRO, dok je poziciju CONTRA zauzelo Äak dvadesetak njegovih kolega iz razreda.
– Bili bismo nakon obuke spremniji za neke izazove, za neke druge stvari na koje nismo navikli – dodaje Vedran, takoÄ‘er pobornik uvoÄ‘enja obuke.
– Svi smo razliÄiti, drugaÄije odgojeni, možda bi ovo bio naÄin da na jednome mjestu barem nakratko budemo svi isti – dodaje jedina dama meÄ‘u PRO timom – Andrea joj je ime.
Å to sve Äovjek može nauÄiti u Äetiri tjedna, pitamo se, možda napraviti krevet? To izaziva salve smijeha, taj su dio, kažu, redom već odradili. Možda – rukovanje oružjem?
– ÄŒemu oružje?! Nama treba reforma Å¡kolstva, a ne priprema za rat – ozbiljan je Dario dok kontrira kolegama.
– ZaÅ¡to bi itko od nas bio marioneta u rukama NATO-a? Za koga bismo se borili? ZaÅ¡to bismo ginuli za one koji u isto vrijeme piju Å¡ampanjac i svoju djecu sklanjaju na sigurno? – sva nas tako zasipa pitanjima maleni, a veliki Äovjek.
Ljeto nakon mature najduže je i najljepÅ¡e ljeto u životu… Naravno, sve ti je lijepo kad imaÅ¡ 18! Ali – nastava zavrÅ¡ava u svibnju, akademska godina poÄinje u listopadu, i to su jedini, a vjerojatno i posljednji mjeseci u životu mladog Äovjeka gdje ga neće brinuti problemi i gaziti obveze. Ili se varamo?
– Nije sve samo cvijeće! Mnogi bi od nas to ljeto iskoristili za rad, da zaradimo koju kunu za nastavak Å¡kolovanja – ozbiljan je Petar.
Pa se nekako zajedniÄkim snagama sjećamo generacije maturanata iz 1991. godine, koji su veseli i poletni, umjesto u život, uletjeli u – rat. Koliko je realno oÄekivati da bi nas takvo zlo moglo pogoditi, ne dao Bog, opet?
– Nema kod nas mira! Eto ti rata prije negoli deset godina proÄ‘e – veli nam Alessandro (moramo paziti da mu pravilno napiÅ¡emo ime!).
I eto razloga da se porjeÄkamo, onako, baÅ¡ drugarski. Neće biti rata, bit će, neće. Kakva su oni uopće generacija? Koliko ima istine u Krulinim rijeÄima: Ubit će nas silnim selfiejima s kalaÅ¡njikovom!
– Ma dajte, koliko je uopće realno da ikoga možeÅ¡ preodgojiti u mjesec dana?!
Roditelji znaju da to nije moguće ni u godinu, ali maturant M.R. (bez imena, molim!) sve nedoumice i prepirke i razliÄita miÅ¡ljenja svojih kolega sublimira u jednu reÄenicu:
– Ako me poÅ¡alju – idem, ako ne – odliÄno!
Poslušna neka djeca. Vraga djeca, slušajte ovo sad:
– ZnaÅ¡ onu “Di si bija deve’s’prve?”, e, to te ja pitam – gdje su svi ti pobornici vraćanja obveznog vojnog roka bili? Koliko je njih odslužilo vojsku? Koliko njih ima djecu koja se Å¡koluju izvan Hrvatske, hoće li ti klinci sa zlatnom žlicom u ustima obuti gojzerice? – pitaju nas, a mi nemamo odgovora.
– Obući će nas u Å¡trace i opanke!
– Neki će klaun lijeÄiti komplekse nad mnom mjesec dana, e neće!
I sve se tako dobacuju, i pro i contra, a onda zapnemo oko problema, ali onih stvarnih, životnih. Onih koji nas sustignu bilo rata ili ne.
– Å to ćemo nakon mature? Hoće li nas Äekati posao ili ćemo pakirati kufere? Hoće li naÅ¡i roditelji financijski uspjeti izgurati nas na fakultet? E, to su pitanja za te mudre politiÄare – poruÄuju splitski maturanti.
– Popravite stanje u državi, pa onda razgovarajte o obuci!
– Bilo bi pametnije da nam uvedu obveznu godinu pauze – sad su već i „šaloviti“ naÅ¡i maturanti.
Sve nas je ovo izmorilo, pa smo polako doÅ¡li do teme domoljublja. Pokazuje li pravi Hrvat ljubav spram Lijepe naÅ¡e svojom spremnošću da gine za dom? E, tu su veliki ispljucani na “entu”!
– Ma daj!
– Glupost!
– Ne pitaj Å¡to država može uraditi za tebe, već Å¡to ti možeÅ¡ uraditi za nju!
– Ovisi sve o karakteru, a karakter ne formiraju ni država ni ljubav prema njoj!
Gadno je raspravljati s ovim djevojkama i mladićima, mudriji su od naÅ¡ih godina, premda, a svjesni su toga – svi ih drže “meteroseksualnom generacijom”.
Zamjeraju im što se više brinu o svojem izgledu negoli o izgledu svijeta oko sebe. Zamjeraju im što se štite od zvukova zla – slušalicama i glazbom. Zamjeraju im što bježe iz stvarnog u virtualni svijet. Zamjeraju im što ne znaju držati motiku, ali znaju svaku informaciju izvući iz svijeta binoma samo jednim dodirom jagodice.
Sraz generacija ne dovodi nužno do “velikog praska”, hoće li se izroditi novi svijet s ovim novim duÅ¡ama?
– Mi smo razliÄiti, zaÅ¡to uporno želite da smo svi isti – pitaju nas.
I, stvarno, zašto?
– Možda misle da nas je tada lakÅ¡e kontrolirati? – opa, doÅ¡li smo i do teorija zavjere.
– Do ratova nikada ne bi doÅ¡lo da nas vode ljudi koji stvarno skrbe o svojoj djeci, koji stvarno vole svoj dom. Ratovi se vode samo i jedino zbog novca!
Ali kad je već rat tu – ljudi se trebaju znati obraniti, zar ne?
– Vraga, ko bi to mogao ubiti Äovjeka!
Bingo! Opet nas vode mlađi punoljetnici. A što je s migrantima, izbjeglicama, prognanicima?
– Brini o bližnjem svom!
I za kraj, kad već imaju priliku progovoriti, red je i da poslušate naše buduće vođe (zašto ne), ajmo redom:
– Odgojili su nas roditelji koji su s nama razgovarali, a ne nas udarali, dakle – udarati nas ne smije nitko, pa ni država. Moj život je moj i nitko nema pravo odreÄ‘ivati mi gdje ću biti i kako ga provoditi, naravno, ako živim poÅ¡teno. Država treba skrbiti o meni, a ne ja o njoj – ja o njoj brinem dokle god radim i plaćam porez. Zatvorite lopove. Otvorite tvornice. Otvorite umove. Amen.
Dobrodošli u Švicarsku!!!
Država od građana ima pravo tražiti taman onoliko koliko im i daje. Oni kojima je dala sve, neka je i brane!
Upravo tako.
A stići će i Reforma, na mala vrata najprije kozmetika http://www.index.hr/vijesti/clanak/djeca-nisu-blesava-uniforme-nece-sakriti-tko-je-bogat-a-tko-siromasan/948957.aspx