Maturanti: “Treba nam reforma školstva, a ne vojni rok”

(Slobodna Dalmacija) Što o vojnom roku kažu mladi Splićani: ‘Nas ćete učiti kako časno poginuti, a svoju djecu sa zlatnom žlicom u ustima skloniti na sigurno? E, ne može!’

Oni su mali, ali su veliki, a opet nisu dovoljno veliki jer su mali. Zaplete se čovjek u ovakvu rečenicu, a, opet, upravo tako izgleda razgovor s maturantima. Neki od njih su dosegnuli magičnu granicu 18. rođendana, neki još uvijek čekaju, a svi se trude biti ono s početka – veliki, ozbiljni ljudi.

I premda imate želju reći im da pričekaju, da su im te godine najslađe – oni se ne daju i s njima razgovarati o problemima pravi je praznik za uši.

Ovoga puta smo razglabali o potrebi uvođenja obveznog vojnog roka. Političari smatraju kako bi bio red uvesti red među njih, na način da ih u posljednjem ljetu pred početak studija i/ili stvarnoga života odvedemo negdje gdje bi u trideset dana savladali vještinu ratovanja (čuj – vještinu!), a oni, pak, drže da je takvo što ne samo bespotrebno, već i suvišno. Čemu se spremati za rat, kada samo o miru maštaju i mir priželjkuju.

– Ne možeš žlicom dobiti rat – veli nam Josip, jedan od troje budućih medijskih tehničara i web-dizajnera, koji je stao na stranu PRO, dok je poziciju CONTRA zauzelo čak dvadesetak njegovih kolega iz razreda.

– Bili bismo nakon obuke spremniji za neke izazove, za neke druge stvari na koje nismo navikli – dodaje Vedran, također pobornik uvođenja obuke.

– Svi smo različiti, drugačije odgojeni, možda bi ovo bio način da na jednome mjestu barem nakratko budemo svi isti – dodaje jedina dama među PRO timom – Andrea joj je ime.

Što sve čovjek može naučiti u četiri tjedna, pitamo se, možda napraviti krevet? To izaziva salve smijeha, taj su dio, kažu, redom već odradili. Možda – rukovanje oružjem?

– Čemu oružje?! Nama treba reforma školstva, a ne priprema za rat – ozbiljan je Dario dok kontrira kolegama.

– Zašto bi itko od nas bio marioneta u rukama NATO-a? Za koga bismo se borili? Zašto bismo ginuli za one koji u isto vrijeme piju šampanjac i svoju djecu sklanjaju na sigurno? – sva nas tako zasipa pitanjima maleni, a veliki čovjek.

Ljeto nakon mature najduže je i najljepše ljeto u životu… Naravno, sve ti je lijepo kad imaš 18! Ali – nastava završava u svibnju, akademska godina počinje u listopadu, i to su jedini, a vjerojatno i posljednji mjeseci u životu mladog čovjeka gdje ga neće brinuti problemi i gaziti obveze. Ili se varamo?

– Nije sve samo cvijeće! Mnogi bi od nas to ljeto iskoristili za rad, da zaradimo koju kunu za nastavak školovanja – ozbiljan je Petar.

Pa se nekako zajedničkim snagama sjećamo generacije maturanata iz 1991. godine, koji su veseli i poletni, umjesto u život, uletjeli u – rat. Koliko je realno očekivati da bi nas takvo zlo moglo pogoditi, ne dao Bog, opet?

– Nema kod nas mira! Eto ti rata prije negoli deset godina prođe – veli nam Alessandro (moramo paziti da mu pravilno napišemo ime!).

I eto razloga da se porječkamo, onako, baš drugarski. Neće biti rata, bit će, neće. Kakva su oni uopće generacija? Koliko ima istine u Krulinim riječima: Ubit će nas silnim selfiejima s kalašnjikovom!

– Ma dajte, koliko je uopće realno da ikoga možeš preodgojiti u mjesec dana?!

Roditelji znaju da to nije moguće ni u godinu, ali maturant M.R. (bez imena, molim!) sve nedoumice i prepirke i različita mišljenja svojih kolega sublimira u jednu rečenicu:

– Ako me pošalju – idem, ako ne – odlično!

Poslušna neka djeca. Vraga djeca, slušajte ovo sad:

– Znaš onu “Di si bija deve’s’prve?”, e, to te ja pitam – gdje su svi ti pobornici vraćanja obveznog vojnog roka bili? Koliko je njih odslužilo vojsku? Koliko njih ima djecu koja se školuju izvan Hrvatske, hoće li ti klinci sa zlatnom žlicom u ustima obuti gojzerice? – pitaju nas, a mi nemamo odgovora.

– Obući će nas u štrace i opanke!

– Neki će klaun liječiti komplekse nad mnom mjesec dana, e neće!

I sve se tako dobacuju, i pro i contra, a onda zapnemo oko problema, ali onih stvarnih, životnih. Onih koji nas sustignu bilo rata ili ne.

– Što ćemo nakon mature? Hoće li nas čekati posao ili ćemo pakirati kufere? Hoće li naši roditelji financijski uspjeti izgurati nas na fakultet? E, to su pitanja za te mudre političare – poručuju splitski maturanti.

– Popravite stanje u državi, pa onda razgovarajte o obuci!

– Bilo bi pametnije da nam uvedu obveznu godinu pauze – sad su već i „šaloviti“ naši maturanti.

Sve nas je ovo izmorilo, pa smo polako došli do teme domoljublja. Pokazuje li pravi Hrvat ljubav spram Lijepe naše svojom spremnošću da gine za dom? E, tu su veliki ispljucani na “entu”!

– Ma daj!

– Glupost!

– Ne pitaj što država može uraditi za tebe, već što ti možeš uraditi za nju!

– Ovisi sve o karakteru, a karakter ne formiraju ni država ni ljubav prema njoj!

Gadno je raspravljati s ovim djevojkama i mladićima, mudriji su od naših godina, premda, a svjesni su toga – svi ih drže “meteroseksualnom generacijom”.

Zamjeraju im što se više brinu o svojem izgledu negoli o izgledu svijeta oko sebe. Zamjeraju im što se štite od zvukova zla – slušalicama i glazbom. Zamjeraju im što bježe iz stvarnog u virtualni svijet. Zamjeraju im što ne znaju držati motiku, ali znaju svaku informaciju izvući iz svijeta binoma samo jednim dodirom jagodice.

Sraz generacija ne dovodi nužno do “velikog praska”, hoće li se izroditi novi svijet s ovim novim dušama?

– Mi smo različiti, zašto uporno želite da smo svi isti – pitaju nas.

I, stvarno, zašto?

– Možda misle da nas je tada lakše kontrolirati? – opa, došli smo i do teorija zavjere.

– Do ratova nikada ne bi došlo da nas vode ljudi koji stvarno skrbe o svojoj djeci, koji stvarno vole svoj dom. Ratovi se vode samo i jedino zbog novca!

Ali kad je već rat tu – ljudi se trebaju znati obraniti, zar ne?

– Vraga, ko bi to mogao ubiti čovjeka!

Bingo! Opet nas vode mlađi punoljetnici. A što je s migrantima, izbjeglicama, prognanicima?

– Brini o bližnjem svom!

I za kraj, kad već imaju priliku progovoriti, red je i da poslušate naše buduće vođe (zašto ne), ajmo redom:

– Odgojili su nas roditelji koji su s nama razgovarali, a ne nas udarali, dakle – udarati nas ne smije nitko, pa ni država. Moj život je moj i nitko nema pravo određivati mi gdje ću biti i kako ga provoditi, naravno, ako živim pošteno. Država treba skrbiti o meni, a ne ja o njoj – ja o njoj brinem dokle god radim i plaćam porez. Zatvorite lopove. Otvorite tvornice. Otvorite umove. Amen.