Čovjek može preživjeti sve. Može preživjeti siromaštvo, nepravdu, bol, jad i bijedu, neimaštinu, opresiju, udarce i maltretiranje. Može preživjeti usamljenost, šikaniranje, neprijateljstvo, ropstvo, može preživjeti sve dok god postoji neka naznaka da bi se to jednog dana moglo promijeniti. Ali ako postane jasno da će čak i pokušaji da se nešto napravi za budućnost završiti zarobljeni u mrežu privatnih i partikularnih interesa i ideologije, onda je i posljednje utočište, ta mitska Nada koja umire posljednja, nepovratno izgubljeno i na kraju, zaista, ne ostaje više ništa. A to se ovih dana događa s kurikularnom reformom koja je, uz sve eventualne nedoumice, nejasnoće i suprotna mišljenja, kod povelikog broja ljudi predstavljala posljednji tračak nade.
Ovu reformu kao takvu ne treba kovati u zvijezde. Sigurno je da u kurikulumskim tekstovima ima loših točaka, konceptualnih pogrešaka, slijepih ulica, promašenih ideja, neuspjelih rješenja. Na kraju, reforma se radila pod vremenskim presingom upravo zato jer politika u Hrvatskoj ima tendenciju da sve uništi pa, ako se nešto razvuče na predugi rok, velike su šanse da će stvar propasti. Konkretno, sama ideja ishodovne dogme mnogim kolegama nije najbolje sjela; jedni su protiv takvog okvira, drugi su za, treći su skeptični, četvrti se slažu da je sve moguće i da treba pokušati. No, za sve to treba vremena: diskusija, argumentirana rasprava, pauze za razmišljanje, predomišljanje, razmjena i izmjena mišljenja postupci su koji ne bi trebali biti strani nijednom obrazovanom pojedincu čiji je konačni cilj dolazak do najboljeg, ili makar najmanje lošeg rješenja. Također, u prirodi je obrazovnog sustava da se neprestano mora mijenjati jer se mijenja i društvo. Zbog toga nijedan od ovih dokumenata nije uklesan u kamen i sve se može mijenjati, o svemu se može raspraviti, neke stvari se mogu isprobati i nakon toga prihvatiti ili odbaciti i sve bi to moralo biti dio standardnog stručnog procesa; nekome se možda takav pristup neće svidjeti jer je riječ, kao, o “eksperimentiranju s djecom”, ali, kao prvo, drugi način jednostavno ne postoji (a tko misli da postoji, kratko i jasno rečeno: nema pojma), a kao drugo, i takav pristup je sigurno bolji od toga da se ništa ne promijeni.
Dakle, za reformu reforme postoji nekoliko načina: pravi, pogrešni, a postoji i potpuno besmisleno, diktatorsko, cenzorsko oktroiranje političkih i ideoloških rješenja u čijoj su pozadini osobni i grupni interesni motivi uz potpunu nezaintresiranost za dobrobit zajednice.
Na žalost, u proteklih četvrt stoljeća takvi motivi vladaju Hrvatskom i svi pokušaji da se taj mentalni sklop ukloni nisu uspjeli i, kao rezultat, voda je došla do grla (kao i svašta što pliva u toj vodi). I nakon čevtrt stoljeća tonjenja sve dublje, bez obzira na to koliko je zbilja ovaj konačni kurikularni proizvod kvalitetan, sama činjenica da se nešto počelo raditi po principima stručnosti i transparentnosti, bez povlačenja rođačko-političkih žnora, pobudila je tračak optimizma da bi se nešto negdje moglo početi mijenjati. I to, ako već ne u sadašnjosti, a onda bar u budućnosti, dajući nadu da mrak i blato ipak neće trajati vječno i da postoji bar neka šansa, mala, ali ipak šansa, da će Hrvatska jednom, u nekom budućem trenutku, možda postati normalna država.
I sada, nakon svega što se, politici hvala, izdogađalo, i ta nada polako odlazi u nepovrat tako da se sada svaki normalni hrvatski građanin mora zapitati: što je ostalo? Koji je razlog za život u ovoj nepotističko-korupcionaško-uhljebničkoj tvorevini ako se nada da će jednom u budućnosti biti bolje tako ustrajno zatire?
Odgovor na ovo pitanje je, na žalost, negativan.
Gotovo je.
Čak ni fraza “zadnji neka ugasi svjetlo” više nema smisla jer svjetlo je već ugašeno, žarulja je pregorjela od muke, ne mogavši izdržati količinu gluposti kojom je obasuta. I zato možemo samo preporučiti sljedeće:
Roditeljima: ako volite svoju djecu i želite da izrastu u normalne osobe 21. stoljeća, spašavajte ih. Putovnice, koferi, internet, oglasi. Ako možete, idite. Idite i ne okrećite se. Ako ostanete, vaša djeca će postati bezlični nemaštoviti dronovi ubijene kreativnosti. Nastavnika koje pogone ideali sve je manje, programi su sve besmisleniji, propisi su sve birokratskiji, prostora za inventivnost je sve manje. Među nastavničkim kadrom entuzijaste se gazi, a poltroni i pisari prosperiraju. Postoje izuzeci, ali močvara se širi i od isušivanja očito nema ništa. Kontinuitet je jasan, trend je nedvosmislen.
Učiteljima: Više nemate nikakvih obaveza prema bunaru besmisla u koji se pretvorilo hrvatski obrazovni sustav. Vaš rad i ponašanje po pravilima znači suradnju i prihvaćanje sustava. Kolaboraciju. Ako ništa drugo, svojim učenicima dugujete poštenje i rad onako kako vi mislite da treba. Sve ostalo nosi rizik da vas jednog dana izvuku na glavni gradski trg i javno ošišaju, iz kojeg god razloga, nešto će se već naći, poltroni i glupani lako će pronaći izgovor. Možete misliti da se pasivnim plutanjem (a znamo što pluta) možete “sačuvati od neugodnosti”. Međutim, sudbina je svakog otirača da se prije ili kasnije potroši i baci; gutanje smeća je ionako nešto što se od njega očekuje. Očekivati zahvalnost Autoriteta za tako nešto je toliko naivno da zaslužujete sve što vas snalazi.
Četvrt stoljeća neovisnosti. Jedna reforma koja je, možda, imala šansu nešto promijeniti. Možda šansa ne bi bila iskorištena, tko zna? Možda bi završilo u kvazipedagoškom orgijanju po sadržajima koji bi bili izgaženi do neprepoznatljivosti. Možda bi se reforma prometnula u krvavi rat između onih koji žele da djeca nešto nauče i onih koji samo žele da posao bude uredno dokumentiran. Možda.
No, “politika”, birokracija, ideologija i, najviše od svega, glupost i nesposobnost dokinule su i tu mogućnost. Čak i ako u ovoj rundi nešto uspije preživjeti, obesmišljujuća birokratska mašinerija koja se u Ministarstvu skupljala desetljećima će to uspjeti samljeti do neprepoznatljivosti. Svi dosadašnji ministri su se pobrinuli za to. Ovaj novi zapravo nije novi, riječ je samo o novoj reinkarnaciji; jedina je razlika što je ovaj donio svoju kanticu boje. Sabotiranje reforme zato je ne samo očekivano, nego i prirodno i logično. U sadašnjim hrvatskim okolnostima sve drugo bio bi sustavni šok.
I zato bježite dok još možete i dok imate zašto. Mi stariji ćemo se zadržati još neko vrijeme, zabavljati se, guslati i pleasti dok gledamo kako Rim gori, a onda možda pokušavati uspostaviti neki pokret otpora ili bar u katakombama, ispod spaljenih ruševina, pokušavati uspostaviti zametak nekog novog svijeta. Ionako nemamo pametnijeg posla. Ali vi koji imate neposrednu odgovornost, radite po toj odgovornosti. Mislite na svoju budućnost i budućnost vaše djece.
Idite u miru.
Bogu hvala.
Amen.
Svaka cast, trebao je netko reci.
Dosta je bilo kurvinog pira raskalasenih lezilebovica desne orijentacije
Sramotan članak odnosno pamflet u protudrzavnom tonu. Molim, škola bez ideologije. Kako se ovaj pamflet našao na oglasnim pločama u zbornicama. Velik dio mojih kolega iznenađen i uznemiren.
Hvala na informaciji. Uvijek volimo iznenađivati, a posebno uznemiravati. A ideologije ovdje nema. ÄŒista praksa i opstanak.
A posebno nam je drag komentar “Sramotan članak odnosno pamflet u protudrzavnom tonu”. Pokazuje da Neka Druga Vremena i dalje traju i da ih propagiraju upravo oni koji su nominalno najviše protiv njih.
Ako odete služičete tuđinu,ako ostanete boleče vas nečisto u svojemu,možda je lakše sada tuđinu pa da znate da ste plačeni rob,ali vam neče biti žao jer je tuđ;kad u svome vidite loše,počinjete da prezirete sebe!Zadržite gde god bili vjeru i molite se kao internacionalni građani svijeta za Hrista,sve ostalo nije važno!Srečno!
Draga moja mi več i sada služimo tuđincima.
Malo je reči – izvanredan tekst!
Bi li se to moglo, kao očitovanje, reakcija, poslati redakcijama dnevnih novina? Televiziji?
Kukavice jedne, sram vas bilo, šaljete djecu da idu čistit wc-e njemcima i ircima. Ako si dobar nastavnik sam možeš poticat kreativnost, ne treba ti papir da ti to omoguči. Sam možeš izbacit nepotrebne informacije, sam možeš inzistirat na kritičkom mišljenju.
Problem nije u papiru, nego su nam mladi letargični i ne žele stjecat nikakvo znanje, što je slučaj i na Zapadu. Motivirat ih se sigurno ne če forsiranjem ”kreativnosti” pravljenje cirkusa od nastave.
Vi ste jednako ideološki obojeni kao i oni koje prozivate, samo eto kao vaše su vrijednosti ”civilizacijske” pa kao imate pravo na to.
A nekako nismo baš toliko sramežljivi da bismo osječali sram zbog tuđe nesposobnosti, neznanja i kriminala. Oni koji bi se trebali sramiti odavna su imuni na taj osječaj!
Ili Vi držite da je blaženije ribati zahode po Hrvatskoj?
Da radite u školstvu, znali biste kako danas prolaze kreativni nastavnici!
I recite – kakvu Vi ideologiju iščitavate u gornjem tekstu???
Ako vec pitate ja cu odgovoriti. Ideologija koju iznose autori tekstova na ovom portalu je lijeve orjentacije samo na drugaciji nacin. Poe glumi intelektualca. Zukov je zastrasivac koji samo svojim tekstovima plasi i najavljuje propast,ne nudi nikakvo rjesenje. Zapravo su obicni prodavaci magle. Sramotno je da netko tko sebe naziva nastavnikom moze predlagati roditeljima i djeci odlazak. Sve to zbog toga sto se odmah nije uveo nedoreceni kurikulum ili zbog nekih drugih razloga. Pravi nastavnici koje Vi stalno spominjete sve to sto se predvida vec rade. U svom predmetu imaju i gradanski i zdravstveni odgoj i sami prilagodavaju teme i nacin obrade. Tko vam brani da naucite svoje ucenike razmisljati i bez kurikuluma. Najlakse je kukati i sve druge kriviti,a vrlo ste sposobni u etiketiranji i prozivanju.
Rivers, ovaj tekst govori o tome da politika dokida sve čega se prihvatimo. Gotovo nema veze sa sadržajem kurikuluma. Mladi ljudi s kojima se razgovara kažu da bi otišli ne zbog male plače, ne zbog teškog života, ne zbog drugih problema, nego upravo zbog našeg društvenog uređenja APSURDA kojem smo izloženi 25 godina. Svake 4 godine idemo od početka. Mnogi ne vole ove ideološke i svjetonazorske fore, a posebno ne vole da opozicija mora uvijek biti protiv pa čak i protiv najboljeg mogučeg rješenja, jer je to “po prirodi stvari tako”. Ne vole što je politika postala biznis gdje imaš više slobodno nego što radiš, gdje ne dolaziš na posao, gdje spajaš dva vikenda s praznikom i za to imaš plaču iznad prosjeka, a poslije solidnu penziju. I sve to u zamjenu da izdržiš 4 godine biti ideološki i svjetonazorski papak i gnjida. Ovoj državi ne trebaju pametni i obrazovani ljudi, jer takvi su u stanju pročitati sve političke smicalice i misliti svojom glavom. Ovoj državi trebaju glupani kojima če svjetonazor i ideologija biti ispred logike, matematike, i ostalih nepromjenjivih, jer to je jedini način da glasamo za njih. Ovoj političkoj eliti SDP/HDZ trebaju moralni glupani koji če uvijek kad im bude gore vjerovati da im je bolje, a ako shvate da je ipak gore onda je za to kriva uvijek neka “prethodna” vlast. Ako još netko ne vidi da idemo s gorega na gore, onda je baš pravo vrijeme za ono što neki propagiraju “ako ti se ne sviđa – idi nekamo drugamo”. Mislim da če se upravo to početi događati. Ako je prethodna vlast kriva za 100.000 iseljenih, ova če biti za još više, jer nitko se od tih 100.000 sad nije vratio ovoj novoj vlasti spasa koja zapravo uopče ne dolazi na posao. A osim toga opče je poznato da je dijaspora cijenjena ciljna skupina i da više vrijedi jedan dijasporac nego deset domačih krava muzara koje če “domoljubno” prihvatiti da su reforme nešto što če nam uzeti još novaca da bi politici bilo bolje.
Ne, šalju djecu da odu nijemcima i ircima i tamo se obrazuju kao ne bi čistili wc kao oni koji ostanu.
Ako se i ne uspiju obrazovatm, nijemci i irci če ih barem poštenije platitit za taj posao nego naše babe sere.
Jedan od ciljeva reforme je bio i da se olakša potianje kreativnosti. Što je drugo ostalo ljudima koji žele dobro svojoj djeci nego da se odsele i dau im priliku?
Tko če od djece slušati nastavnike, kad im več četvrt stolječa društvo tuvi u glavu da su bezveznjaci? Sve vlasti dosad su se posrale i po nastavnicima i po učenicima. Demotivira se svaki pokušaj te kreativnosti koju zazivate, što je, ponavljam, i bio jedan od ciljeva reforme.
Lijepo li se nabacivati se govnima i emocijama, ne razmišljajuči, zar ne?
Dieses Thema kam heute Mittag in den nachrichten des Bayerischen Rundfunks…
Danke 🙂
Bez učitelja bi svi mi i danas vatru u špiljama pazili da se ne ugasi.
Lakše je reči nego učiniti ali Vi trebate lupiti šakom o stol u svojim zbornicama i prema ministarstvima i reči da je čaša puna.
ÄŒega se bojite? Mraka u onoj špilji?
Zar je moguč dan u kome ste Vas 10 000 učitelja dobili otkaz ili smanjenje plače jer ste nekim Prgometima i ostalim polupismenim i nekompetentnim politikantskim uhljebima glasno i svima jasno rekli DOSTA!
Zaustavite škole na mjesec dana pa makar se vatra na trenutak ugasila!
Moze se covjek samo zacudit na ljudsku pasivnost prema nepravdi i losem. Nakon drugog svjetskog rata svi su govorili “ne ponovilo se”, malo njih je pitalo kako se to uopce moglo dogoditi. Pa odgovor je ovdje u “lijepoj nasoj”, jer jednog dana nasi potomci ce pitati nas: “Kako se to moglo dogoditi?”. Doista me zanima sto ce oni koji prezive glad, bijedu, mafiju i ovo beznadje reci svojoj djeci? “Pa ignorirali smo sve i gledali youbito fun video!”.
“I zato bježite dok još možete i dok imate zašto. Mi stariji čemo se zadržati još neko vrijeme, zabavljati se, guslati i pleasti dok gledamo kako Rim gori, a onda možda pokušavati uspostaviti neki pokret otpora ili bar u katakombama, ispod spaljenih ruševina, pokušavati uspostaviti zametak nekog novog svijeta.”
slobodno i vi mozete put pod noge, drugovi i drugarice. ne zaboravite sa sobom ponijeti “geografiju”.
Možemo!
Iako je jedina istina da biste trebali otiči jedino Vi i Vama slični, i skinuti se više domovini s grbe!
I proračuna!
Ma zanima me gdje bi to točno trebalo iči, gdje je to točno bolje i smislenije? Pada mi na pamet svega nekolicina država na sjeveru Europe i ništa više. Večina država kojih se mogu sjetiti na svijetu ima obrazovni sustav u lošijem stanju od našeg ili u podjednakom.
Osobno znam kako to izgleda biti zamorac. Ja volim tvrditi da je poplava u Gunji posljedica Šuvarove reforme jer imam osječaj da je Šuvar za početak ukinuo osječaj odgovornosti, učenje o dužnostima, dao prednost mediokritetima pred sposobnima i radišnima. Ali činjenica je da Šuvar nije svoju reformu sanjao u nekakvoj noči prosvjetljenja nego ju je isto kopirao negdje sa zapada iz nekog trenda koji je tada vladao u obrazovanju. I nisam sigurna da je reforma kriva što se puno više priča o sve nekakvim silnim pravima koja ljudi imaju, a uopče se ne priča o dužnostima. To je smjer u kojem se kreče društvo i to ne može, a da se ne odrazi i na obrazovni sustav i nastavnike koji su jednostavno dio tog društva.
Prvo sam mislila – treba pratiti što se događa u ovoj reformi, ona je revolucionarna, sada se može napraviti nešto dobro. A onda sam shvatila da su i sva moja djeca bila zamorci. To mi se več čini kao neko stanje redovno, možda je to jednostavno sljedeči korak u evoluciji čovjeka – da postane zamorac. Prigovaramo političarima da se međusobno svađaju, da ne nastavljaju projekte koje su započeli njihovi prethodnici, ali u obrazovanju su nedvojbeno pokazali kontinuitet u neprestanom glasnom uvođenju i tihom odbacivanju reformi. A primijetila sam da je ono što su moja djeca učila u školi ovisilo isključivo o stavu i sposobnostima njihovih nastavnika. Bez obzira na to što je tvrdila reforma, nastavnici su se ponašali u skladu sa svojom savješču i svojim pogledima na svijet. I tako če i ostati, bez obzira na to koja če i kakva reforma biti u kojem trenutku na snazi.
Kurikulum je manje bitan. Bitno je da se djecu nauči odgovornosti, a to nije moguče s inflacijom petica. Onda, zbog inflacije petica, reforma ukida ocjene, umjesto da natjera nastavnike da vrednuju i ocjene od 2 do 4. Treba prozvati povjerenstvo za udžbenike zašto odobrava udžbenike koji su samo ispremješali poglavlja iz prethodnih udžbenika. Trebaju postojati inspekcije koje če obilaziti škole redovito, a ne samo na poziv razmaženih roditelja, i pri tim obilascima savjetovati i poticati nastavnike, a ne ponižavati ih. Za to stvarno nije bitan kurikulum. Za to je potreban stav. I ovakvim stalnim reformama taj se stav samo još dublje zakopava jer svaka od tih reformi daje značaj stvarima koje značajne nisu.
A ovo sada mi se čini samo kao neka predstava koja skriva nešto sasvim drugo, nešto što javnost vjerojatno nikada neče saznati što je to. Ali drago mi je što se događa jer polako se ipak u javnost provlači i uvjerenje da je obrazovanje nešto važno i to mi se čini kao dobra promjena.
Jadna je reforma koja ovisi o desetak ljudi, još je jadnija zemlja koja nema deset puta toliko jednako stručnih ili stručnijih ljudi koji bi mogli nastaviti “reformu”. Doduše, samozatajnih, a ne medijski eksponiranih “zvijezda” s pet minuta slave. Također, bilo bi dobro da, kao preduvjet, poznaju stvarnost, materijalna ograničenja večine naših OŠ i SŠ i važeče zakonske okvire. Možda da započnu s najbanalnijim – pojednostavljivanjem i racionalizacijom programa, tj. sadržaja večine nastavnih predmeta? Možda da, za razliku od eksperata, usvoje i pokoji prijedlog struke? Eksperti, koji su se “razletili” po našim ŽSV-ima, nakon maratonskih sjednica, (u predmetu koji predajem), nisu službeno zabilježili nijedan zajednički prijedlog i zaključak, več smo u zadnji čas obavješteni da ih individualno podnesemo. Možemo li započeti bilo što u vlastitoj kuči, a da prethodno nismo osigurali novac? Potrošeni su milijuni kuna, a da članovi ekspertnih grupa mjesecima nisu plačeni? Jesu li ljudi iz Instituta I. Pilar, nominalni začetnici reforme, godinu i pol dana dobijali plaču za svoj redovni rad unutar svoje ustanove, honorar prema ugovoru o djelu s MZOŠ ili, u skladu s navadom hrvatskih političara, istovremeno bili plačeni za obavljanje obiju funkcija u redovnom radnom vremenu? O tome bi trebalo pitati nočnu moru MZOŠ-a Ž. Jovanoviča, nezainteresiranog Mornara. Šustar je došao na započeti ručak, a glavni kuhar odlazi. Obavljajuči javni posao svjesni smo da smo često izloženi podjednako dobronamjernim i nedobronamjernim, utemeljenim i neutemeljenim kritikama. Stoga je Jokičevo nemušto objašnjenje i pubertetsko durenje neprihvatljivo, a gotovo istovremena SDP-ova konferencija za tisak teško da može biti koincidencija.
ÄŒesto se s pravom ljutimo na uplitanje roditelja i kojekakvih “stručnjakae” MZOŠ-a i AZOO-a u naš rad, a istovremeno pozivamo ove prve da spase djecu odlaskom iz Hrvatske? Znam brojne primjere roditelja koji su, sječajuči se svoje naporne, ali dobre naobrazbe u domovini, vratili iz inozemstva s djecom upravo radi škole. Mnogi od njih, često ni izbliza najbolji učenici, nakon mature su upisali i uspješno završili dobra inozemna sveučilišta. Jadnoj percepciji struke u javnosti svakako pridonosimo “pljuvanjem” po sebi samima. Sami smo to i zaslužili, zar ne?
Jokič je napravio upravo ono što čovjek sa stavom i kičmom i mora napraviti!
A da svi mi malo više držimo do profesije, onda ne bismo dozvolili da reformu ruše marginalci koji bi u svakoj civiliziranoj zemlji imali status redikula!
Možda ima kralježnicu, ali mu nedostaje stručnosti i, evidentno, uvida u materijalno stanje u školama i postoječe zakonske okvire, jer nije nikada radio ni kao nastavnik niti kao sveučilišni profesor, školovao se u inozemstvu. Njegove največe kritičare, poput prof. dr.Prosperova-Novaka, teško da bi se moglo svrstati u nestručnjake i mediokritete. Odbijanje stručnog uvida, uključujuči pohvalu, ali i kritiku, davanje ultimatuma (?) i uopče ideja da bez nas život ne može iči dalje, podsječa na Nietscheovu izrekuo da je veličina nečije taštine obrnuto proporcionalna njegovoj pameti.
Zašto je Jokič bio jedini koji se javio na natječaj za voditelja CKR? Gdje su onda bili svi ti veliki stručnjaci?
RODITELJI, A AKO ŽELITE DA VAM DJECA BUDU DEFORMIRANA ONDA PODRŽITE OVU TKZ. REFORMU KOJA NEMA SPOMENA O DOMOVINSKOM RATU I LJUBAVI PREMA DOMOVINI, A PROFESORI MATEMATIKE I FIZIKE ZAMISLITE SE O SVOJOJ SATNICI U 3. I 4. RAZREDU SREDNJE ŠKOLE GDJE UÄŒENICI SAMI MIGU BIRATI SATNICE PRIRODNIH ILI DRUŠTVENIH PREDMETA. ŽIVI BILI I TO ISKUSILI.
Zasto urlas???
Najbolji su mi oni koji vole komentirati i praviti se pametni, a slova nisu procitali od onog sto kao komentiraju …
Uobicajeno u nasoj voljenoj domovini poharanoj domovinskim ratom, u ratu i poracu …
Kako Vas nije sram? Hrvatica sam, pola familije mi je bilo u Domovinskom ratu, dijete sam branitelja koji nije HDZ-ovac (!?!) pa ipak ne smatram da na svakom komadu koji izađe iz pisača treba pisati Volim svoju domovinu i Neka živi domovinski rat. U ovoj zemlji čak ni strategija e-Hrvatska ne može proči bez domoljubne baraže ako nema nešto kao e-branitelj! Izbacite rat iz svoje glave! Kad bismo ga i htjeli zaboraviti, a ne želimo, ne možemo ga zaboraviti. Nikada neče zaboraviti bol, strah, neizvijesnost, ljubomoru na ptice koje slobodno lete dok nas ljudi granatiraju, slike vukovarske novorođenčadi koju majke ne mogu okupati… O kako bismo to htjeli zaboraviti… Ali moramo ostati zdravi. Okrenimo se budučnosti! Slušajte barem Gotovinu.
Ovaj tekst trebao bi biti alarm svima koji vode ovu državu, koji če je voditi, a bome i onima koji su je vodili do sada jer se smjene vlasti ionako događaju unutar nekoliko interesnih skupina. Mladi odlaze, ne možemo reči da su zadovoljni ovdje, a moramo razumjeti i zašto nisu zadovoljni. Oni jednostavno nezaustavno odlaze. Svi koji trkeljaju da ih “nastavnici organizirano” tjeraju, neka duboko udahnu i zaposle moždane vijuge…i tako meditirajte dok ne shvatite što bulaznite.
Nisam stranački opredjeljena. Nisam čak niti simpatizer neke postoječe opcije u politici. Ne želim da me netko na svoju ruku i prema vlastitoj subjektivnoj procjeni svrstava u komunjare, jugonostalgičare, crvene, zelene ili bordo vragove, lijeve, desne, jugoistočne i sjeverozapadne kalupe.
Ono što je evidentno, to je da su sve vlasti unatrag dvadesetak godina besramno lagale da su im mladi važni, da im je važno obrazovanje, da su važni nastavnici, čak su sami sebe uvjerili da im je to važno, ali sve što su radili pokazivalo je da ih nije briga ni za koga, osim za svoje fotelje.
Kako ču danas stati pred svoje učenike i reči im da je znanje važno kad znaju koliku plaču imam i onda još bezuspješno štrajkam, blamiram se i izvodim bijesne gliste. I trubit ču im – ako završite fakultet, bit čete kao ja, hahahahaha…pa mi smo danas ruglo ove zemlje, predmet ismijavanja, omalovažavanja, mobinga, bulinga i vrijeđanja.
U prosvjeti i zdravstvu radi najviše visokoobrazovanih ljudi, a ta dva sektora upravo proživljavaju svoje traumatične dane.
Vjerujte mi, nitko od mojih učenika ne želi biti učitelj, a bome ni liječnik, rekli su mi to…”moram završiti faks i zafrkavati se s klincima?! Nema šanse! Ili nekome zavirivati u pokvarene zube i upaljene mandule? Dežurstva?”
U zemlji u kojoj se diplome kupuju, prepisuju se i plagiraju diplomski radovi (dno dna), u kojoj polupismeni i nepismeni tajkuni uživaju ugled, slavu i plivaju u novcu, u takvoj zemlji govoriti da je znanje važno?! Pa nisu naši učenici maloumni!
Nadam se da sad malo bolje razumijete poruku ovog teksta…znam, sve je to strahovito žalosno, mi čemo nekako odklimati do svojega kraja u najljepšoj zemlji na svijetu, međutim, nije više važna ljepota, od ljepote se ne živi. Mladi ljudi žele kruha.
ako društvo stvarno želi reformu obrazovanja(u što duboko sunmnjam) onda treba prvo reformirati temelj a to su učitelji. činjenica je da su dobri učitelji najvažniji faktor dobrog obrazovnog sustava a kod nas se več 40 godina provodi politika negativne selekcije kadra putem malih plača, pretjeranog normiranja i birokratiziranja, lažnog promoviranja uspješnih učitelja kroz nakaradni sustav napredovanja i natjecanja. u škole nam dolaze sve lošiji učitelji i naravno da kvaliteta obrazovanja pada. dobar učitelj zna razlikovati važno od nevažnog, bitno od nebitnog, potrebno od nepotrebnog. dobar učitelj je samouvjeren, branit če svoje stavove i kad mu dođu inspekcije. na kraju, iza dobrog učitelja stoje i dobri rezultati. njegovi učenici su u prosjeku bolji od drugih.
ova kurikularna reforma je krenula od krivih premisa da učitelj nema samostalnost, da se u školi ne dozvoljava kreativnost, da se uči mnogo bespotrebnih stvari. istina je da učitelju u prosjeku dođe jednom inspekcija u 40 godina rada i to kad polaže stručni ispit.učitelj može 40 godina raditi loše, sakriti se iza ocjena i upropastiti 40 generacija. na svom satu može biti i kreativan, raditi ono što on smatra da je važno, uvoditi kreativne metode učenja i ostvarivati fenomenalne rezultate. i u prvom i u drugom slučaju neče biti posljedica. time se ni jedna reforma ne bavi. o ovoj posljednjoj su rekli “dozvoliti čemo učiteljima kreativnost i slobodu”. kao da su do sad kreativnost i sloboda bile zabranjene. i dodali su” ali sloboda podrazumijeva i odgovornost”. kao da če netko neodgovoran postati odgovoran bez kontrole.sljedeča lažna premisa je da učenici uče napamet brdo nepotrebnih informacija. da, kod loših učitelja. loš učitelj neče promijeniti svoj način rada. ni sad mu nije zabranjeno da djecu uči misliti i logično zaključivati. to i rade dobri učitelji. sljedeče je da treba realno ocjenjivati. to se ne može narediti dekretom. i danas je obaveza učitelja da realno ocjenjuju. dobri učitelji ne poklanjaju ocjene, javno objave kriterije i drže ih se principijelno. kod njih distribucija ocjena ima oblik gausove krivulje. na intervencije roditelja se ne obaziru jer su svjesni važnosti i odgovornosti svoga posla.rješenje je jednostavno: diči učiteljima plače i za 20-30 godina čemo imati bolju školu jer če učiteljske fakultete upisivati prva i druga klasa srednješkolaca za razliku od danas kad, uz rijetke izuzetke, to čini treča i četvrta. ima i točnih premisa. jedna od njih je da ima previše teoretiziranja a premalo praktičnih aktivnosti, da je preveliki naglasak na društvenim znanostima u odnosu na prirodne, da nema mjesta za slobodne aktivnosti. no to se ne može riješiti dok se ne promijeni struktura satnice. e, to je kisela jabuka koju nitko ne želi zagristi jer to košta a novaca za obrazovanje nema. neče se političari godišnje riješiti 300 milijuna kuna za osobne automobile da bi izgradili tričavih 6 škola u kojima bi učenici radili u jednoj smjeni. stoga je ideja bila da se provede reforma koja ništa ne košta jer onu stvarnu politika ne bi odobrila. ne pada nikome na pamet da provede reformu školskih izleta gdje se pogoduje agencijama i pljačkajuči roditelje uprihodi 350 milijona kuna. neče se provoditi ni reforma nabave udžbenika gdje se opet uzme roditeljima 350 milijona kuna. u sloveniji i austriji škole organiziraju izlete samostalno,bez agencija i izbjegavaju dodatne troškove. ne pada nikome na pamet preokontrolirati koliko se novaca ukrade na izgradnji malih dvorana koje koštaju više nego velike izgrađene u sloveniji. korupciju nečemo dirati, to je prostor u kojem uživa prvenstveno politika i ravnatelji.
sama reforma ima hrpu nedostataka. za mene je najvažniji nejasnoča dokumenata. bloomova taksonomija je možda primjerena za neke predmete no u nekima je neupotrebljiva. inzistiranje na krutosti te taksonomije jest upravo ono što se reformom želi izbječi. kurikularni dokumenti moraju biti jasni učiteljima, roditeljima pa i učenicima. ako su oni nejasni malo tko če ih i pročitati a kamo li provoditi. nije mi jasno zašto se nismo ugledali na susjede slovence čiji su kurikulumi jednostavni i jasni svima. moje je mišljenje da je ovo bio još jedan pokušaj reforme koja je zbog svoje ograničenosti na nebitne stvari bila osuđena na propast. kolegu jokiča cijenim ali dok politika ne postigne konsenzus o boljem obrazovanju njegove dobre ideje nemaju šansu. naša politika je iskvarena, lopovska i kao takva protunarodna a samim time i protuobrazovna.
na kraju, ljudima treba pravednost, poštenje i sustav jednakih mogučnosti za sve. dok tipovi pout crnoje, karamarka,kirina, brkiča jovanoviča ili zmajloviča postaju ministri mladi bježe glavom bez obzira, posebno jer im je tržište rada europske unije postalo otvoreno.
Ma tekst toliko odiše pesimizmom da mi se povrača. Kao da škole nisu preživjele i stresnije “reforme”?
Kotač se okreče i s Jokičem i bez njega. Kad “prisilimo” Milanoviča da ne plače nad sudbinom prosvjete kad su joj se po tko zna koji put smanjila primanja na stotinu različitih načina, kad sadašnji ministar kaže politička odluka je :
– od ove i svake naredne godine sustavno povečavanje plača u prosvjeti neovisno o stanju ekonomije jer če se za to novci nači
– br.učenika u razredu ne više od 15
– nove škole čemo graditi i opremati postoječe
– poticati čemo najbolje nastavnike sukladno jasnim kriterijima večim plačama
– politika ide van iz škola i upravljanje i odgovornost prebacujemo na zbornice koje če izravno birati ravnatelja i viječe roditelja
Mi za neko određeno vrijeme možemo nadati se boljemu, sve ovo ostalo zapjenjeno jesu li “naši” ili “vaši” je doista samo ona kruha i igara a polako dolazimo do toga da nam je taman za kruh i ostalo…
Po čemu se razlikujete od zločinca Broza?? Ne bacate u jame, za sad tjerate i savjetujete odlazak, a onda biste za njima poslali ubojice! U Hrvatskoj ne če reforme raditi Srbi, pa niti drugi, a prvo što treba reformirati je unakaženi kadar školstva, koji nije sposoban niti educiran provesti bilo koju reformu više od članka kolektivnog ugovora koji govori o pravima. O tome što su obvezni i koliko daju jako je velika rasprava!
Dragi gospodine, za ovu hrpu budalaština koje ste ovdje prosuli u svakoj biste normalnoj državi kazneno odgovarali!
Na Vašu sreču, mi u takvoj ne živimo, pa si svaka šlapa daje za pravo docirati o stvarima o kojima ne zna ništa!
Shodno tome, namjesto pravosudnih, Vašim bi se slučajem trebali pozabaviti eksperti medicinskog profila.
Dotad, ljubazno se umoljavate da se vratite u svoj kamenjar, na svoje ognjište!
Hvala!
Sad mi je napokon jasno rušenje reforme. Pa vodi je čovjek imenom BORIS i još JOKIĆ. A u tri prekrasna prikrajka! Dosta što nam je HIMNU SKLADAO SRBIN JOSIFFF JUNJANIN, neče nam valjda i školstvo reformirati? Koji smo mi jad. Dno.
Osvrt na uradak: “Roditelji, ako vam je stalo do vaše djece: emigrirajte !”
Ovo je treča godina od mog umirovljenja i još se živo sječam koliko smo, dok sam radila, uviđali da se s promjenama u društvu moraju brže događati i promjene u našem obrazovnom sustavu. U isto vrijeme nastojali smo raditi pošteno i onako kako smo mislili da treba. Nisam imala osječaj da “pasivno plutamo (a vi ste nam suptilno objasnili što to pluta) kako bi se sačuvali od neugodnosti”. Trudili smo se kroz razna tijela osuvremeniti načine izlaganja i ocjenjivanja očekujuči vrijeme jedne cjelovite reforme koja če se, naravno, velikim dijelom oslanjati i na naš rad. Vjerujte, nismo znali da se nalazimo u “bunaru besmisla” i “plutamo po močvari”. ÄŒudim se samo da nas na to niste pravovremeno upozorili. ÄŒesto smo slušali kritike na naš rad od ljudi koji se nisu u potpunosti razumjeli u našu struku. Mi smo javni djelatnici i ljudi na kritiku imaju pravo. Međutim, ni u snu se nisam nadala da če moja vlastita struka omalovažiti ljude koji su radili ili još rade u sustavu obrazovanja. Radite li i vi, koji ste napisali ovaj tekst, u tom istom sustavu i shvačate li na koji ste način progovorili o svima nama ? Iskreno, mislim da postoji drugi način da se govori o kurikularnoj reformi, ali ste me ‘poučili’ da “ne postoji, a tko misli da postoji, kratko i jasno rečeno: nema pojma”. Kako sam radila u vrijeme dok kurikularna reforme nije bilo, moja vlastita struka ocjenjuje da su svi djelatnici koje ta reforma nije zahvatila nesposobni pobuditi makar iskru kreativnosti kod naših učenika. Divim se hrabrosti autora ovog teksta kad očekuju da ih kolege i kolegice u tome podrže. Posebno se moraju nači ojađeni oni iz čijih su škola učenici postizali zavidne rezultate na raznim natjecanjima kao i sveučilišni profesori čiji su se mladi znanstvenici dokazali kod nas i u svijetu. S obzirom na to da sam u mirovini mislila da nema smisla da se javljam pa sam par puta uzimala olovku i ostavljala je. Presudan je bio poziv jednog od mojih razreda da dođem na obilježavanje pete obljetnice mature. Dok mi oni budu nabrajali koje su fakultete završili (ili završavaju) što mislite hoču li im reči da su “bezlični nemaštoviti dronovi ubijene kreativnosti” ? Naravno da neču iz jednostavnog razloga jer to nije istina. Dakle, kurikularna reforma se treba svakako podržati, ali ne na način da se obezvrijedi rad ljudi koji se trude obaviti svoj posao najbolje što mogu. Ti isti ljudi če morati iznijeti teret ove reforme kada se ona artikulira ili autori ovog teksta misle da to samo oni mogu. Na ovaj način je jedan tekst koji je trebao biti motivirajuči postao docirajuče štivo puno isključivosti i beznađa.
S poštovanjem,
Alma Andabaka
Uvažena gospođo, što to u tekstu ne stoji?
Savršeno je točno opisana realnost u kojoj se domovina nalazi. Ako je ta realnost olovna i besperspektivna, najmanje su krivi autori ovog teksta. Krivi su svi oni koji na ovo mudro i oportunistički šute, koji okreču glavu, gledaju u pod, ili podržavaju ovaj polusvijet koji je uzurpirao vlast!
Gdje su hrvatski intelektualci? Gdje je HAZU? Gdje su ti odgojno – obrazovni neimari koji je zgražaju nad istinom koja je u članku iznesena?
Šokirani ste? Osupnuti?
Dobro jutro, gospođo!
Probudite se i shvatite u kakvoj nakaradi od društva živimo. Jer smo predugo bili tolerantni i fini, i odbijali stvari nazvati pravim imenom.
Dokle više?
Dokle če primitivci koji ni diplomski nisu kadri napisat krojiti budučnost hrvatskoj mladosti?
Što Vi kao uznemireni prosvjetni djelatnik kažete na to?
Koja je Vaša preporuka hrvatskoj mladosti/
Da ostanu?
Da robijaju ovdje dan za danom, dok im domovina i njeni “največi” sinovi ne ubiju i zadnji tračak nade?
Ja ču svom sinu prvi reči da ide tamo gdje če mu biti bolje. Gdje ološ ne može biti čovjek ni čovjek ološ!
Molim te reci mi gdje je ta Nigdjezemska u koju bi poslao sina. Odmah ču ti kupiti kartu u jednom smjeru i idi tamo gdje češ biti sretniji. I možda nas napokon poštediš svojih pesimističkih komentara. Mladi trebaju ostati, ne slušati takve kao ti i one na vlasti. Razmišljati svojom glavom i polako popravljati stanje u Hrvatskoj. Mi smo mlada država i ne ide sve brzo. Samo se sjetimo star izreke: “Ni Rim nije sagrađen preko noči”.
Tko Vam kaže da mladi ne razmišljaju svojom glavom?
Možda baš stoga i napuštaju Hrvatsku?
Recite mi – zašto odlaze? Zašto svoju budučnost ne vide u domovini?
Pitam i Vas, kao i gospođu poviše, kao i svakog kritičara – što u tekstu ne stoji?
Što je netočno?
“I nakon čevtrt stolječa tonjenja sve dublje, bez obzira na to koliko je zbilja ovaj konačni kurikularni proizvod kvalitetan, sama činjenica da se nešto počelo raditi po principima stručnosti i transparentnosti, bez povlačenja rođačko-političkih žnora, pobudila je tračak optimizma da bi se nešto negdje moglo početi mijenjati.” To je netočno. Možda se tako radilu u prirodnim predmetima. I slijepcu je jasno da su kurikulum za društvene predmete, posebno hrvatski jezik i povijest pisali stranački (SDP) ljudi. Znali su da če izazvati polemike i sam SDP ako i dobije izbore imati če opravdanje za ne provesti reformu. Također je netočno da tonemo sve dublje, to pišete vi zloguki proroci i slični vama. Klima se polako mijenja, samo vi to ne vidite jer vam je od cijelog spektra boja samo crna ostala.
Osim toga i ostatak teksta je netočan. Pesimističan je i senzacionalistički (kao da čitam neki žuti list). Kakvu poruku šalje, samo negativnosti (dobro da ne poziva na kolektivno samoubojstvo). Samo negativnosti, a nijedan savjet ili pokušaj rješenja. Pardon, rješenje je odseliti se. Kamo? Kako? Koje su to države gdje je školstvo tako dobro? Govori li autor iz osobnog iskustva života vani ili samo nagađa? Vi mislite da nas vani čekaju raširenih ruku. Od 15 mladih ili obitelji koji su otišli 10 se vrati razočarano, 4 ostane iako im je loše, a samo 1 je zadovoljan. Koliko ih poznajem koji su nasjeli na takve priče, pa se vratili razočarani.
Govori od “četvrt stolječa tonjenja”. Pa poduzmite nešto ako vam to toliko smeta. Osnujte stranku uključiti se u politički život. Ponudite nešto osim pesimizma, poziva na iseljenje ili poziva na prosvjede.
“ÄŒak ni fraza “zadnji neka ugasi svjetlo†više nema smisla jer svjetlo je več ugašeno”. I molim vas nemojte više govoriti o gašenju svjetla, ugasite Vaše računalo i prestanite širiti vaš pesimizam. Sam sam sebi odavno rekao da s pesimistima ne želim rasprvljati. I to je bila jedna od mojih najboljih odluka. Ali vrag mi neda mira, opet sam se dao upecati i počeo čitati takve tekstove i komentirati ih.
Sada ču ugasiti komjuter i prestati dolaziti na ovaj portal i čitati tekstove. Mislim da če mi život biti ljepši, bez obzira što če netko reči da sam ono što pluta u vodi.
Ne možemo svi jednako razmišljati. Mislim da nam je svima jednak cilj samo drugi način kako doči do njega. Bez ljutnje i puno pozdrava.
Odmah do nas. Slovenija. Bas bila za vikend. Mirno. Nakon skandala Mariborske biskupije crkva povukla pipke, ne produbljuje tenzije, ne vadi kosti iz zemlje, ljudi gledaju naprijed, bave se turizmom…
I stranci koji dolaze u Hrvatsku smatraju ju prelijepom i sređenom državom. I Slovenija ispod fasade ima puno svojih problema.
“Mladi trebaju ostati, ne slušati takve kao ti i one na vlasti.”
Zašto bi trebali? Imaju slobodu otiči onamo gdje misle da im je bolje i graditi svoju budučnost. Državi koja se za njih ne brijne nisu ništa dužni (standardni paket socijale ne smatram brigom države. To svi ionako plačaju iz svog džepa)
“Razmišljati svojom glavom i polako popravljati stanje u Hrvatskoj.”
Dio onih koji razmišljaju svojom glavom je več otišao, dio odlazi, a dio koji želi popravljati stvar če podržati prosvjed. Ili ovaj ili onaj.
“Mi smo mlada država i ne ide sve brzo.”
Mlada država? Imamo 25 godina! Da nam je država čovjek, živjela bi na grbači roditelja ili u ustanovi za osobe s mentalnim probeolmaima!
Dakle i medu nastavnicima ima onih koji politiziraju . Smatram to sksndaloznim . Ne smije reforma biti objekt politickih prepucavanja jer tako nikad s mjesta maknut necemo .
Izrazavsm svoju punu potporu Jokicu i reformi a narocito siteu nastavnici.org . Cast mi je da sam doo te struke koja se knacno postsvlja kso predvodnik ozdravljenja ovog drustva.
Cilj je postignut – podijeliti pa vladati.