Početak kraja ili kraj početka?

Pouzdan poput Wartburga, SHU je godinama, zahvaljujući najbrojnijem članstvu, imao u osnovnoškolskom sektoru monopol na pregovore s vladajućima i priliku da niže podvig za podvigom, a čega svi skupa postajemo bolno svjesni permanentno svakog 10. u mjesecu. Međutim, članstvu kojem ni „betonski“ dokazi godinama nisu bili dovoljni da progleda, napokon je postalo jasno koga svojim članarinama servisira. Otpor je krenuo s juga.

piše: Žukov

Jedna od nebrojenih blagodati života u Hrvatskoj za ljude koji se, umjesto u čekaonici kakove provincijske ambulante ili na šanku (obično, istina, obrnutim redoslijedom) nastoje izraziti mozgom i tipkovnicom jest činjenica kako je ovdašnji život propisno inspirativan, gotovo na dnevnoj bazi. Dva – tri redikula pripuštena u javnost, i eto ti kolumne. Tako, priznajem, pišući ovaj tekst bio sam u nezavidnoj situaciji – u nas je, na svim razinama odlučivanja, toliko prodavača magle da je društvena situacija mutna kao u pijančevoj glavi; teško je odlučiti odakle krenuti. Od aktualne reforme zdravstva, koja se suštinski svodi na to da će medicinske sestre na Hitnoj pozive, ukoliko nemate kuna, automatski prebacivati na mrtvozornika? Nije, međutim, lišena svake logike činjenica da su uštede počele upravo u zdravstvu; ovu zemlju, naime, već godinama najviše koštaju najteži bolesnici i njihove odluke, međutim, takvi se, po defaultu, liječe u inozemstvu. Ili, budući da se bavimo obrazovnim sustavom, analizirati trenutnu situaciji oko kurikularne reforme? Napose reforme kurikula povijesti – mi naime, kao društvo, očito težimo tome da nam djeca ne samo znaju prošlost, već i da žive u njoj! Međutim, o aktualnoj reformi obrazovnog sustava svoje su mišljenje ponudili valjda svi relevantni faktori, od udruge poslodavaca, preko biskupske konferencije do pojedinih notornih predstavnika katoličkih udruga; još samo čekam da čujem polazište don Kaćunka pa da svi skupa možemo reći – amen! Možda ne bi bilo naodmet analizirati stanje u hrvatskom pravosuđu, budući da je sasvim izgledno da nas čekaju tužbe zbog jubilarnih nagrada, oduzetih dodataka ili ovogodišnjeg regresa. Međutim, tu je odavna sve rečeno – na ovim prostorima vrijede plemenski zakoni i običajno pravo; polako ali sigurno vračamo se na nivo prvobitne zajednice. Ukoliko vam sve dosad navedeno nije dovoljno retro, poreze uvijek možete plaćati u nekoj kulturnijoj zemlji, recimo, Uzbekistanu ili Kiribatiju!

Ne mogu se, kakogod, oteti dojmu da je za budućnost hrvatskog obrazovnog sustava i prosvjetarske sindikalne scene daleko važnije nešto drugo što se zbiva ovih dana, a promiče ispod radara većini hrvatskih medija. Odavna je već prijeko potrebno navedenu sindikalnu scenu svojski provjetriti, a prozori su otvoreni upravo kod nas na jugu, u Dubrovačko – neretvanskoj županiji. Zapuhali su neki novi vjetrovi, koji promjene nose i u druge dijelove zemlje, a sve u skladu s onom narodnom – možeš kako hoćeš, ali nećeš dokle hoćeš! Riječ je, razumije se, o djelovanju Sindikata hrvatskih učitelja, kojem je napokon ispostavljen račun za svu štetu počinjenu u zadnja dva desetljeća u sustavu osnovnog školstva. Svo to vrijeme navedeni je sindikat u svom djelovanju bio naglašeno nebaždaren. Ugoditi ga je odlučilo vlastito članstvo i to na najbolji mogući način – istupanjem i prelaskom u Preporod. Istim sam se instrumentarijem prije više godina poslužio i sam, i mogu vam otvoreno reći – nikad nikome u životu nisam s više veselja dao košaricu nego ekipi iz SHU – a!

Pouzdan poput Wartburga, SHU je godinama, zahvaljujući najbrojnijem članstvu, imao u osnovnoškolskom sektoru monopol na pregovore s vladajućima i priliku da niže podvig za podvigom, a čega svi skupa postajemo bolno svjesni permanentno svakog 10. u mjesecu. Imali su zahvaljujući istom tom članstvu i najviše sredstava. Imali su i prilično nekorektan odnos prema drugim sindikatima, prvenstveno prema Preporodu (kao što bi rekao moj omiljeni kantautor – duplikati prvi će znati tko je unikat)! Koje razmjere je poprimila ta fiksacija manjinskim sindikatom uvidio sam u vlastitoj školi. Imali su i onu iluziju, tipičnu za monopoliste, da su nedodirljivi. Imali su, na kraju krajeva, i iznimno sposobne ljude na čelu sindikata; treba to otvoreno reći – tamo je bilo mozgova. Većinom su čak bili i oprani. Uzevši u obzir sve navedeno imali su, treba li to reći, i respektabilne rezultate – dovoljno je zaviriti u važeći Kolektivni ugovor da bi se čovjek uvjerio koliko su držali do vlastitog članstva. Izgubili smo sijaset materijalnih prava i dodataka, dobili nepovoljniji modus izračuna putnih troškova, izgubili normu iz KU – a, a sve samo u ime jednog svetog cilja – zadržavanja komisija za tehnološke viškove. Naprosto, korupciji u Hrvatskoj nemoguće je stati na kraj – od nje sve počinje!

Međutim, članstvu kojem ni „betonski“ dokazi  godinama nisu bili dovoljni da progleda, napokon je postalo jasno koga svojim članarinama servisira. Otpor je krenuo s juga; prvo se pokušalo legalnim putem, preko tijela Sindikata hrvatskih učitelja, stvar mijenjati. Pridružile su se podružnice u desetak županija, ali nedovoljno da se stvari promijene iznutra. Pojedini sastanci, poglavito Skupština SHU – a, nalikovali su pravoj oazi testosterona; spominjale su se određene sume novca koji je, navodno, po dobrom starom hrvatskom običaju, nestao, podizale se kaznene prijave, spominjali se obavijesni razgovori, blokirali računi podružnica, optužbe i uvrede letjele su na sve strane kao štikle u narodnjačkom klubu, a na tom nivou bila je i diskusija. Rastanak ko i svaki rastanak – malo toga lijepog na kraju ostane. U životu, međutim, možete biti ili igrač ili igračka, a velikom dijelu južnih podružnica očito je dozlogrdilo da se netko njima poigrava. I tako, kad su se iscrpile sve druge mogućnosti, rodila se ideja o izlasku iz Sindikata hrvatskih učitelja. Osobno sam svjedočio fascinantnoj pojavi, tako čestoj u našem narodu, da su ljudi koji su do jučer najviše pljuvali po Preporodu preko noći postali pretendenti na mjesto povjerenika u istom tom Preporodu. No dobro; to je tako – kad bismo imali isto mišljenje kao i prije pet godina, naše mišljenje bilo bi naš tiranin. A to, jasno ko dan, nikako ne želimo.

Ubrzo je, treba li uopće spominjati, uslijedila reakcija. Pobunjene se podružnice nastojalo zastrašiti i spriječiti osipanje članstva. Pritom se, kako obično biva, nisu birala sredstva. Predstavnica splitske ekspoziture SHU – a, neizbježna poput usuda, stala je hodočastiti po školama diljem Dalmacije, ukazujući se poput Gospe iz Međugorja – kratko, ali snažno. Međutim, utjecaj na vidioce oslabio je. Prijetnje ukidanjem dodataka na otežane uvjete rada školama koje su prešle u Preporod prilikom pregovora za novi KU, ucjene vezane za sudske troškove oko tužbi za jubilarne nagrade za 2013. kojima su bili izloženi bivši članovi, blokiranje sredstava na računima neposlušnih podružnica, sve to polučilo je slabe ili nikakve rezultate. Operativni i idejni začetnici ovog pokreta otpora koji je zadesio SHU locirani su; uhapšeni i transferirani nisu još!

Sve u svemu, dogodilo se ono što se dogoditi moralo. Ljudi su slobodni u životu izabrati svoj put, ali treba preuzeti i posljedice svojih postupaka. Nažalost, neki to nauče na bolniji način. Ali, nauče. Ukoliko SHU iz svega izvuče pouku i promijeni modus operandi na sindikalnoj sceni onda će i za njih ovo biti pozitivan moment. Bolan, ali pozitivan. Nužan u svakom slučaju. Preporod je, pak, u kratkom vremenu dobio 13 novih podružnica, a vjerujemo da to nije i konačni broj u najjužnijoj županiji. U međuvremenu se prelazak članstva u Preporod događa i u nekim drugim županijama. Za očekivati je da će taj sindikat dobiti potreban broj članova kako bi postao reprezentativan, a što naročito važno postaje obzirom na činjenicu da nam krajem kalendarske godine prestaje važiti osnovnoškolski KU i da slijede pregovori oko novog. Nadamo se da je monopolističko svojatanje prava na pregovaranje s ministarstvom stvar prošlosti.

Ipak se krećemo! Malim koracima, ali u pravom smjeru!