Ministar Šustar o reformi kurikuluma, financiranju znanosti, vjeronauku, evoluciji…

08/05/2016

(Tportal) Šef resora znanosti, obrazovanja i sporta Predrag Šustar jedan je od ministara koji je privukao popriličnu pažnju javnosti u prvih 100 dana Vlade. Donekle atipičan HDZ-ovac, Riječanin i filozof, dobio je u zadaću upravljanje Ministarstvom koje je prepuno problema i izazova – od provođenja kurikularne reforme, kontinuiranog trenda pada financiranja znanosti i istraživanja, preko vječnih prijepora oko vjeronauka u školama pa sve do bure koju su izazvali ministrovi stavovi o teoriji evolucije – sve to potaklo nas je da zamolimo Šustara za opširan intervju, na koji je u konačnici pristao.

Sa Šustarom smo pričali čak sat i pol vremena, a u razgovoru smo pokušali pokriti sve relevantne teme vezane uz njegov resor. Ministar je pred sobom svo to vrijeme imao tek komad papira na kojem bi tek povremeno zapisao riječ ili dvije, a jednu od njih nekoliko je puta zaokružio – riječ ‘rasprava’. I zaista, Šustarovo inzistiranje na raspravi moglo bi se označiti kao jedna od ideja od koje nikako ne odstupa. Ako se priča o reformi kurikuluma, za njega je ključna javna i stručna rasprava i ono što će iznjedriti. I kad se priča o teoriji evolucije, Šustar tematici pristupa filozofski – sve je otvoreno i sve je na stolu, pa i jedna od najpotvrđenijih teorija u povijesti znanosti.

Evo kako je tekao razgovor.

Više puta ste ponovili da podržavate Cjelovitu kurikularnu reformu bez zadrške. No, također ste upozoravali da treba vidjeti kako će završiti stručna i javna rasprava. Na što točno mislite pod time? Vjerujete li da bi ona stvarno mogla eksperimentalno krenuti ove jeseni?

Ja se stvarno nadam da će krenuti i jako zagovaram da se ispoštuje ta dinamika. Neki kažu da to nije realno, a drugi ‘pričekajmo kraj javne rasprave, pa ćemo vidjeti’. Mislim da su sve to realni stavovi, no ja zagovaram da ona krene od sljedeće školske godine jer se bojim da bi entuzijazam, koji većina ima za reformu, u protivnom mogao splasnuti. Želim vjerovati da su svi za reformu bez fige u džepu, ja ju sigurno nemam. Razgovarao sam s mnogim ljudima koji su apolitični, a većina je u procesu takva, i svi smatraju da su reforme potrebne. Drugo je pitanje u kojem će se opsegu provesti – hoće li to biti u 60 škola ili manje, vidjet ćemo.

U slučaju da reforma ide, što će biti s novcem? Sredstva za nju nisu previđena u proračunu MZOS-a, a za povlačenje novca iz EU treba vremena.

Kada se radi plan koji zahtijeva sredstva iz europskih fondova i proračuna, obično postoje neka osigurana sredstva. Govorili smo prvo o nekih 12 milijuna, a potom o 7, ali to je samo dio – za tekuće troškove. U Ministarstvu imamo službe ustrojene za povlačenje sredstava iz europskih socijalnih fondova za provođenje reforme, a one to mogu učiniti do jeseni. Mada za sada nismo predvidjeli sredstva iz tih fondova, to se uvijek može, a također se može izdvojiti veći dio iz proračuna. Sasvim sigurno ćemo imati dovoljno za eksperimentalnu provedbu sljedeće školske godine. Novac neće biti problem ako se stigne pripremiti implementacija. Broj škola u kojima bi se ona provela nije toliko važan koliko da roditelji i djeca pristanu i da ona bude raspoređena po cijeloj Hrvatskoj po velikim i malim, urbanim i ruralnim školama.

Financiranje kurikularne reforme?

Sasvim sigurno ćemo imati dovoljno novca za eksperimentalnu provedbu sljedeće školske godine. Novac neće biti problem ako se stigne pripremiti implementacija.

Pobornici reforme kažu da ne treba čekati da se svi slože oko svih detalja reforme jer to nećemo dočekati, da je bolje da se detalji mijenjaju u hodu. No ako ipak dođe do odgode, koji vam je plan da ne dođe do odumiranja reforme?

Kada se pogleda nedavna povijest, gotovo svaka vlada probala je provesti neku reformu. Bila bi golema frustracija za naše društvo da ovaj pokušaj završi kao prethodni, a to bi bilo neozbiljno i prema našim europskim partnerima koji gledaju što se kod nas događa. Dakle, nije ista situacija sada kao što je bila prije ulaska u EU. Sada imamo dodatnu obvezu, a povučena su i sredstva. Ne bi trebalo ići s figom u džepu i ne treba se bojati reforme. To su stvari koje spadaju u dugoročnu politiku, u kojoj treba ostaviti partikularne političke interese po strani. Mislim da obrazovanje djece ne smije biti kratkoročna politika jer bi se mogla razbiti o glavu budućim naraštajima. Mislim da je ova reforma u ovoj godini ključna i ogroman test za hrvatsko društvo. Bilo bi dobro da taj imperativ shvate i ostali, ne samo ovo ministarstvo.

Ovim proračunom smanjena su ionako mala izdvajanja za znanost. To je u našoj zemlji trend, neovisno o vlasti. S druge strane, zemlje koje bi nam trebale biti uzor iz krize su se izvukle dobrim dijelom zahvaljujući povećanju ulaganja u znanost. Koji su vaši konkretni planovi da se taj trend okrene?

Naša izdvajanja za istraživanja i razvoj (R&D) kreću se od 0,79 do 0,81 posto BDP-a. Nacionalni cilj do 2020. je da to bude 1,4 posto. No, i to je još uvijek značajno ispod europskog prosjeka koji je trenutno 2,03 posto. Lisabonska strategija predviđa tri posto, dakle nacionalna komponenta mora biti jača. No, i tu ima nekih pomaka. Primjer je Nacionalna zaklada za znanost, koja ima proračun oko 79 milijuna kuna. On je povećan za nekih 9 milijuna kuna plus 17 milijuna iz Fonda za zaštitu okoliša. Dakle, on je ove godine veći nego što je bio prošle. Naravno, time ne možemo biti zadovoljni jer je to još uvijek daleko od standarda u EU. I gle vraga, ako pogledamo zemlje poput Norveške ili Njemačke, koje su u krizi išle kontra mjerama, koje nisu smanjivale nego povećale izdvajanja, one su najbolje prošle. Kada govorimo o javnim sveučilištima, najprimjenjiviji dio rješenja su programski ugovori. Vaučerizacija bi po meni bila preradikalna, tu ne trebamo izmišljati toplu vodu. Slovenska ministrica nam je u gostima lijepo predstavila kako su oni primijenili programske ugovore. Hrvatska je jedina u EU koja još uvijek odgađa neizbježno. Taj dio reforme, mada je trenutno ispod radara, je vrlo važan i mora ići zajedno s kurikularnom. Ona bi trebala racionalizirati poslovanje, ustroj i kulturu na sveučilištima koja bi trebala biti više meritokratska. Također, omjer ulaganja privatnog i javnog sektora u R&D u Europi je 2:1. To je standard prema kojem trebamo težiti. Kod nas je 1:1.

Spomenuli ste Sloveniju. Oni u svoju Zakladu za znanost izdvajaju 110 milijuna eura, a mi oko 10 puta manja. Kako to komentirate
?

Slovačka, koja nam je po tradiciji čak i srodnija, izdvaja još i više. U tom segmentu dao bih za pravo Rektorskom zboru koji je rekao da bi optimalan iznos za Zakladu za znanost bio od 150 do 200 milijuna kuna. Dodatno, tu imamo puno prostora za nešto napraviti kroz programske ugovore. Osim toga, nova porezna politika treba ići prema poticanju ulaganja u R&D. Također, do sada su se na natječaje Zaklade uglavnom mogli javljati kandidati iz javnog sektora. Ove godine ćemo ih otvoriti za sve, i profitne i neprofitne organizacije. Ideja nam je da omjer financiranja približimo odnosu 2:1 i da dobijemo najbolje projekte. Zašto bismo diskriminirali neke natjecatelje koji dolaze iz profitabilnog sektora?

Mislite na poduzetnike kao što je primjerice Mate Rimac, koji razvija nove tehnologije?

Da, to je izvrstan primjer. On će sigurno ponuditi nešto maštovitije nego što možda nude neki iz javnog sektora. Time ćemo malo probuditi i javni sektor. To su dakle konkretne mjere za pokretanje suradnje obrazovanja i gospodarstva. Primjer je također i Pliva s kojom je Odsjek za kemiju PMF-a surađivao na poboljšanju određenih procesa. Aplicirali su na europske fondove, a dobili su i novi proizvod. No što je možda najvažnije – mladi su ondje završili svoje diplomske, rade se doktorati, a neki će ostati raditi ondje.

Mate Rimac je izvrstan primjer

Do sada su se na natječaje Zaklade uglavnom mogli javljati kandidati iz javnog sektora. Ove godine ćemo ih otvoriti za sve, i profitne i neprofitne organizacije.

Treba imati na umu da nam je privatni sektor prilično devastiran pretvorbom i krizom, a državni nam je relativno siromašan. I po žigovima i po broju patenata po glavi stanovnika, što su pokazatelji gospodarskog zdravlja, mi smo na zadnjem mjestu u EU. Rekli ste da je cilj da ulaganja privatnog u odnosu na javni sektor budu u omjeru 2:1. Izrael je primjer zemlje koja je uspjela bez puno prirodnih resursa, poticanjem ulaganja, uključujući i ona strana. Oni su za dobre projekte za svaki uloženi dolar davali dolar iz proračuna i od proizvođača naranči postali pravo čudo. Kakve mehanizme poticaja vi planirate?

Izrael je, naravno izvanredan primjer. Njihova izdvajanja za R&D danas su čak preko 5 posto. No, ima tu jedna zanimljivost: Oni nisu postavili 10 prioriteta u R&D-ju, nego dva ili tri. Mi još nemamo ništa slično u mentalnom sklopu. Mi smo u Bruxelles išli s 10 prioriteta u pametnim specijalizacijama. Oni su, kada su to vidjeli, rekli: ‘To ili nisu prioriteti ili ste vi mega zvijezde’. Ipak dokument S3 strategije pametne specijalizacije jest neki pozitivan pomak i uči nas načinu razmišljanja kakav je u Europi i svijetu, a to je i dobra podloga za povlačenje 10,7 milijardi eura dostupnih do 2020. Pola toga može se povući kroz R&D. Drugi inovacijski potencijal o kojem treba voditi računa, kako to čine u Izraelu, su postdoktorska istraživanja. Postdoktorandi imaju najviše inovacijskog potencijala. Jedna od mjera je da se njima izađe u susret posebnim programima. Tu su također i suradnički doktorati gdje se tijekom obrazovanja ostvaruje suradnja s poduzetnicima. Ako njima date jasan signal da ćete ih porezno rasteretiti ako uzmu nekog postdoktoranda, onda otvarate vezu između najkreativnijih ljudi i gospodarstva. I tu imamo niz primjera u svijetu.

Što kažete na koncept sveučilišta poput Cambridgea koja su generatori startupova koji niču oko njih, a u kojima rade bivši i sadašnji studenti, pa i profesori?

Primjera ima svuda. Bilo bi dobro da nam ljudi odlaze u inozemstvo vidjeti kako stvari ondje funkcioniraju. Primjerice, imamo problema u administraciji. Treba organizirati Erasmuse za administraciju, ali i za poduzetnike i za srednjoškolce. Još uvijek se ponašamo kao da nismo u EU.

Izrael ima par istraživačkih prioriteta

Mi smo u Bruxelles išli s 10 prioriteta u pametnim specijalizacijama. Oni su, kada su to vidjeli, rekli: ‘To ili nisu prioriteti ili ste vi mega zvijezde’.

Poznato je da je jedna od naših boljki to što nam profil najobrazovanijih nije usklađen s potrebama gospodarstva. U Hrvatskoj se godišnje stvara oko 240 doktora ekonomije, oko 170 prava, oko 120 filologije, oko 60 teologije te oko 50 povijesti umjetnosti. U samo tih nekoliko područja ukupno oko 640, što je više od 600 doktora koliko stvaramo u prirodnim znanostima! Imate li konkretan plan kako ćete to promijeniti kada znamo da je fakultetima u interesu da zarađuju na školarinama i davanjima države po glavi studenta, a pritom se malo tko pita što će biti kada diplomiraju?

Tu je opet važna priča s prioritetima. Mislim da ne mogu svi odmah biti sretni s rješenjima. Država tu mora biti jasnija. Dio problema riješit će se s programskim ugovorima države sa sveučilištima čime će se postići da sveučilišta budu odgovornija. Tu bi država trebala dobiti primjereniju ulogu, trebalo bi doći do deetatizacije u smislu da bi ona trebala voditi brigu o tome da sveučilišta odgovornije barataju novcem. To možda neće riješiti sve, no riješit će dio problema jer sveučilištima neće biti u interesu da školuju ljude koji nisu potrebni tržištu rada. Uloga države također treba biti da jasno kaže da nam u ovom trenutku treba više ljudi u području STEM (znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika) te da poduzme sve financijske aktivnosti koje to omogućuju; primjerice stipendijama i to izravnim, tako da se primjerice stipendira bilateralna suradnja s institucijama u koje možemo poslati studente na usavršavanje. Osobno smatram da je loše ako studentima ne omogućimo da barem neko vrijeme provedu izvan Hrvatske. To je europska praksa, pa čak i obveza. Država mora biti hrabrija i spremna reći: ‘Nama u ovom trenutku ne treba još društvenjaka i humanista, da bismo svi prodisali treba nam više ljudi iz STEM područja, a imamo ograničena sredstva’. Ključno je da se moramo za nešto opredijeliti; ne mogu svi biti podjednako sretno-nesretni, jer će ovakvo uranilovka ponašanje dovesti do kolapsa sustava i onda će svi biti nesretni. Tu je ključan dokument S3 o pametnim specijalizacijama koji moraju pratiti i upisne kvote. S3 nam ne smije biti samo estetika već i okvir ponašanja pri određivanju kvota, potpisivanju programskih ugovora, u ponašanju sveučilišta, stipendiranju itd. To su načini kako izravnati brod koji se opasno nagnuo. Ja poznajem i jednu i drugu kulturu, i humanista i STEM-a, a studirao sam i ovdje i u inozemstvu. Konačno mi imamo ogroman bazen vrhunskih ljudi vani koji su voljni pomoći Hrvatskoj poput Soljačića, Štagljara, Bana, Đikića, ali i puno drugih iz znanstvene dijaspore.

Uranilovka ponašanje; Ne mogu svi biti sretni s rješenjima

Država mora biti hrabrija i spremna reći: ‘Nama u ovom trenutku ne treba još društvenjaka i humanista, da bismo svi prodisali treba nam više ljudi iz STEM područja, a imamo ograničena sredstva’.

Comments are closed.




Osobne stranice s nastavnim sadržajima

  • Antonija Horvatek (matematika)
  • Josip Kličinović (matematika)
  • Saša Peričak (biologija)
  • Dalibor Perković (fizika)
  • Anita Damjanović (engleski)
  • Marijan Biruš (geografija)
  • Nedeljko Begović (fizika)
  • Aleksandra - Maria Vuković (matematika)
  • Miran Novokmet (Računovodstvo - Knjigovodstvo)
  • Antonija Sikavica Joler ("Hrvatski na mreži")
  • Dalibor Joler ("Deutsche Seiten")
  • Željana Mateljan (matematika)
  • Nina Obradović (fizika)
  • Mislav Kolić (povijest)
  • Ivana Šovagović (matematika)
    Ukoliko znate za još neke nastavnike koji imaju ovakve stranice, javite nam!
  • Sindikati

    Institucije

    Categories

    Banneri

    (225x25) (213x44) (180x156, prozirni) (180x156, bijeli)

    Kolumne