piše: Žukov
Nema tome dugo, Äitao sam negdje o sluÄaju izvjesne babe, koja je, kao Å¡to starija Äeljad ponekad znaju, terorizirala cijelu kuću Dnevnikom. Petkom i svetkom, u zlosretni Äas prekidale su se utakmice, prebacivali filmovi, i poÄinjao isti sakrosanktni obred duÅ¡evnog proÄišćenja s nacionalne televizije. Da bi doskoÄili nevolji, ukućani odluÄiÅ¡e nasnimiti joj jedan Dnevnik, kako bi mogli u miru gledati Å¡to ih zanima. I stvar je funkcionirala neko vrijeme, dok babi nije postalo sumnjivo Å¡to desetak dana daju krivu vremensku prognozu!
Ne znam za vas, ali mene reÄena situacija propisno asocira na nacionalnu sindikalnu scenu, napose obrazovnu. I tamo, naime, operira nekolicina ishlapjelih sindikalnih muževa, zbog kojih Älanstvo, ali i Å¡ira zajednica, imaju traume od srediÅ¡nje informativne emisije u Hrvata, i koji godinama teroriziraju svoju pastvu. ÄŒak i svaki njihov javni nastup djeluje kao deja vu, kao nasnimljeni Dnevnik serviran babi iz uvoda – iste fizionomije, isti brkovi, ista austrougarska odijela, iste floskule liÅ¡ene suvisle elaboracije, osiromaÅ¡ene pameću, kao neumoljivo svjedoÄanstvo jedne sindikalne impotencije. I tako već preko dva desetljeća, jer funkcija, pa i ona lidera većinskih sindikata, na ovim se prostorima shvaća kao jednosmjerna cesta do penzije. Razlika je samo jedna – dok je glavna protagonistica uvodnog dijela nakon nekog vremena ipak posumnjala, jahaÄima sindikalne apokalipse nimalo nije sumnjivo Å¡to sva njihova pregnuća ne da daju krive rezultate, već – ne daju nikakve! No, tko da im to zamjeri – ta oni su utirali put i gradili temelje sindikalizma u hrvatskim javnim službama. Kao objektivni promatraÄ, ne mogu se oteti dojmu da su i temelji i graditelji svojski udareni – prvi loÅ¡e, a drugi dobro! SpaÅ¡ava nas, meÄ‘utim, Äinjenica kako je aktualna Vlada do te mjere posvećena socijalnoj pravdi da je nepravda gotovo i ne zanima. Uz takve erudite i enciklopediste kakvi momentalno cirkuliraju Banskim dvorima, devastirajući utjecaj većinskih sindikata javnih službi gotovo da se i ne osjeti (osim svakog desetog u mjesecu)!
PoÅ¡tovani je Äitatelj jamaÄno zapazio kako egzistiramo u podijeljenom druÅ¡tvu. Ovaj narod dubinski je podijeljen, prvenstveno na velike i male Hrvate; normalnih viÅ¡e gotovo da i nema. Živimo u državi u kojoj je suÅ¡tinsko pitanje ima li života prije smrti, a ne nakon nje; u kojoj je sve viÅ¡e podstanara, ali eksponencijalno raste i broj za dom spremnih, u vremenima kad, osim bankstera i politiÄara, živjeti mogu joÅ¡ jedino penzioneri koji imaju roditelje. I u takvoj, eto, državi, prkoseći svim zakonima logike i gravitacije, baÅ¡ kao u inat hrvatskom domoljubnom korpusu, desilo se naizgled nemoguće – BDP je, niÄim izazvan, poÄeo rasti! I to, zamislite – nekoliko kvartala zaredom! Ta je raritetna pojava, meÄ‘utim, uz pozitivan psiholoÅ¡ki i gospodarski moment, oznaÄila i vrlo realnu prijetnju riznici; aktiviranje, naime, sporazuma o 6-postotnom povećanju plaća zaposlenih u državnim i javnim službama. Ribić, Mihalinec & comp., uvijek spremni stoljeću dati svoje ime, s jedne strane, te predstavnici vladajućih s druge, stadoÅ¡e tražiti goblenske rupe u sporazumima i Kolektivnim ugovorima – prvi kako bi ponovno zajaÅ¡ili javni prostor aktiviranjem tzv. sindikalizma s odgodom, a drugi kako bi izbjegli isplatu onoga Å¡to su, prema pisanom ugovoru i vlastitim predizbornim obećanjima, dužni isplatiti. U civiliziranim zajednicama o ovoj temi uopće ne bi bilo pregovora; tamo je, naime, kulturoloÅ¡ki minimum poÅ¡tivanje potpisanih ugovora i sporazuma s pravnim uÄinkom. U suprotnom, pravosuÄ‘e djeluje brzo i efikasno. Budući da hrvatsko pravosuÄ‘e, kako znamo, djeluje kao stroj – samo kad je podmazano, valjalo je oformiti pregovaraÄke odbore i sjesti za stol.
Pritom je, vrlo znakovito, primus inter pares, steÄajni upravitelj hrvatske stejt, iskazao sposobnost lateralnog promiÅ¡ljanja, te je za glavnog Vladina pregovaraÄa s Ribićem i ekipom imenovao psihijatra. Budući da dotiÄni ima zanimljivu povijest odnosa s izjavama i druÅ¡tvenim ugovorima ovjerenima kod javnog bilježnika, za oÄekivati je da mu je poznat pravni efekt koji iz takovih dokumenata proizlazi, a usto je premijer poslao i poruku sindikalnim liderima daleko upeÄatljiviju nego da ju je kuÅ¡ao verbalno artikulirati! Pritom je glavni argument ovog financijskog maga kako – novca nema! Interesantno, meÄ‘utim, kako spomenuti argument gubi na snazi u sluÄaju da država ima ikakva potraživanja prema vama. Pontifex maximus sindikalnog pokreta, inaÄe naglaÅ¡eno vokalan kad su novci u pitanju, ovaj je puta, za razliku od mandata proÅ¡le Vlade, priliÄno pomirljivo najavio mogućnost popuÅ¡tanja i dogovora s vladajućima. Ovakav nastup priliÄno je neoÄekivan, obzirom na Äinjenicu kako se dotiÄni inaÄe baca na glavu kad su radniÄka prava u pitanju. ÄŒuÄ‘enje je tim veće kad se uzme u obzir kako su svi argumenti ovaj puta na strani sindikata – postoji potpisani dokument koji zaposlenima u javnom sektoru jamÄi spomenutu poviÅ¡icu u sluÄaju uzastopnog rasta BDP – a, dokument za koji su vodeći eksperti s podruÄja radnog prava ocijenili kako je neraskidiv i neoboriv na sudu, a neupitna je i Äinjenica kako se takav rast dogodio. RijeÄ je o 1.8 milijardi kuna! Tu je i pravomoćna presuda osjeÄkog suda u korist zagrebaÄke spremaÄice koja je tužila državu zbog isplate jubilarne nagrade za 2013. godinu sa smanjenom osnovicom od 500 kuna, i zahvaljujući pravnoj pomoći Preporoda tužbu dobila. Razumije se da ovaj sluÄaj trasira put i za ostalih 12000 prosvjetara kojima je isto umanjena jubilarna nagrada za 2013. , a u kojem sluÄaju govorimo o iznosu od nekih 60 milijuna kuna koje bi država trebala isplatiti. U sluÄaju da tuže i svi ostali oÅ¡tećeni u državnim i javnim službama, iznos se penje do 300 – tinjak milijuna kuna. Ako se uzme u obzir da sporne postaju i božićnice i regresi, za Äiju neisplatu viÅ¡e nema zakonske osnove, rijeÄ je o sumi od kojih 540 milijuna kuna. Ne treba smetnuti s uma da u pitanje dolazi i isplata umanjenih dnevnica od 150 kuna. Je, znam – obrazovanje je priliÄno skupo. No, kad vidimo koliko nas je u zadnjih 25 godina koÅ¡tala glupost, spomenute se brojke, makar deveteroznamenkaste, Äine pravom sitnicom. Sve navedeno trebao bi biti snažan vjetar u leÄ‘a Ribiću i Mihalincu u predstojećim pregovorima s Vladom, i poticaj da pokažu zube. No, sudeći prema prvom krugu pregovora i izjavama koje su uslijedile, Äini se kako je sindikalni gebis propisno otupio! Najavljena je mogućnost dogovora obzirom na nezavidno financijsko stanje u kom se nalazimo kao druÅ¡tvo (kao da je to neÅ¡to o Äemu bi sindikati trebali voditi raÄuna), spremnost na popuÅ¡tanje ukoliko Vlada obeća da će oteto vratiti kad okolnosti budu povoljnije, kao i nastavak pregovora zakazan, nekom Äudnom ironijom života, za 1. travnja!
ZaÅ¡to se sve to dogaÄ‘a, pitate se? DogaÄ‘a se zato jer upravo vi pristajete svojim novcem servisirati ovakve većinske sindikate, napose u obrazovanju, umjesto da se njihove lidere napokon opere u lužini razuma i zahvali im se na silnim uspjesima. Mentalitet zbornice zahtijeva pripadnost većini, ma koliko ona bila u krivu. Važno je biti na liniji. Podsjeća me to na zgodu s kraja osamdesetih, kad je u jednoj Å¡koli profesor dospio na disciplinsku zbog verbalnog delikta! Direktor je zahtijevao momentalno izbacivanje dotiÄnog iz Partije, kao da ne postoji veća kazna u cijelom univerzumu. Kad su mu dežurni laskavci doÅ¡apnuli kako dotiÄni uopće nije Älan Partije, zajapureni drug je zaurlao: „Onda ga momentalno uÄlanite, pa ga potom isti Äas izbacite van“! OÄito, u nas je i dalje veći problem delikt miÅ¡ljenja nego relikt nemiÅ¡ljenja! Zato su većinski sindikati većinski, i zato godinama prave Å¡tetu – jer znaju da to mogu! I upravo zato i ovaj puta vjerojatno slijedi nova epizoda tzv. sindikalizma s odgodom, odustajanje od onoga na Å¡to imamo pravo do nekih boljih vremena, i neizbježne ribiÄke priÄe o joÅ¡ jednom grandioznom sindikalnom uspjehu! ZvuÄi tako poznato, zar ne?