Samoobmanom protiv samoobrane

Nakon nasilja nad učiteljicom u splitskoj osnovnoj školi Dobri koje je nakratko zaprepastilo Hrvatsku i nasilja nad zdravim razumom od strane Tatjane Vukman, ravnateljice splitskog Centra za socijalnu skrb, koja je ustvrdila da se učitelj ne smije braniti ako je napadnut, koje će nastaviti zaprepašćivati struku iako, vjerojatno, bez bogznakakvog efekta, objavljujemo reakciju kolegice.

Dijagnoza je postavljena. Pacijenti, na žalost, još trče po ulici.

Da parafraziram Džubrana: kad vidiš da netko plače, promisli prije nego ga kreneš tješiti. Možda su to suze radosnice. Kad vidiš da se netko smije, promisli, možda se smije od muke.

Svi ovi stručni suradnici koji nam popuju nisu jedan pošten, cijeli dan predavali na nastavi u osnovnoj školi (čast izuzecima koji su sadržani u prvom dijelu rečenice: oni koji jesu odustali su od bilo kakvog popovanja). Kriju se iza svojih stolova, u svojim sobicama. „Imaju puno posla“, „Tvoje, a ne moje, je da se nosiš s djecom koja nisu odgojena“ i koju ti ne možeš odgojiti jer nemaš roditeljski autoritet. Drugim riječima – roditelji nisu nikad uspostavili autoritet pa učenici ni ne znaju za to. Bez brige, štovateljica sam Jespera Juula (za one stručne suradnike koji rade već “25 godina i nemaju više što čitati” (!) i pri tom se ne srame to reći u prostoriji punoj “sustručnjaka”), ali ako te 13-godišnja balavica iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz školske godine u školsku godinu, sustavno omalovažava, ako te istodobno još prosječno tri učenika u istom razredu izluđuju, ako te stručne službe gledaju s visoka i svi su sretni da su se malih balavaca riješili bar na tih par sati dok su u učionici, onda u jednom trenutku, iako te nitko možda nije fizički taknuo, pukneš.

U mojoj školi nije bilo sankcija kad bi ravnatelj utvrdio da je učenik koji je udario bio grubo isprovociran.

Učitelji su ljudi ostavljeni bez ikakve pomoći na otoku burnih emocija i ideala i razočaranja. Bez ikakve sustavne pomoći, bez ikakvog osnaživanja. Postoji jedan oblik “stručnog usavršavanja” pri AZOO-u koji je kap u moru potreba i na koji ni ne mogu stići svi učitelji.

Sve ovo je rezultat omalovažavanja učitelja i nepostojanja sluha za profesionalce s terena. Mi smo profesionalci u svom predmetu, ali smo obični ljudi kao i drugi po pitanju praga tolerancije na provokacije. Sitne provokacije na dugi period dođu na isto kao i jedna velika provokacija u kratkom periodu. E, moj narode.
Uopće nije pitanje tko je što poduzeo, koliko je poduzeo i kakvog je učinka bilo. CZSS je drek na šibici, pogotovo u Splitu. Nažalost, znam. A zagrebački je isto krasan (izgube iz evidencije učenika koji im je trebao biti u nadzoru, a onda prijete školi koja ih mjesecima zove). Također, nažalost – znam.

Pitanje je: želimo li i dalje ovakvo stanje „nedjela bez posljedica“ za učenike? Ravnatelji su velikim dijelom krivi jer ne provode slovo zakona. MZOS je kriv jer nam je nagomilao birokratsku proceduru gdje razrednik (a ne predmetni nastavnik koji je sudjelovao/svjedočio ‘situaciji’) mora potrošiti i do 4 sata piskaranja, zivkanja, trpljenja napada roditelja, moljakanja potpisa da bi, eventualno (!), izrekao jednu jadnu opomenu. Na prste jedne ruke mogu izbrojati junake koji to rade u mojoj zbornici.

Dok se ne uvede restitucija i SUSPENZIJA – isključenje s nastave, s mogućnošću ZABRANE pohađanja nastave (dok se ne steknu uvjeti za ukidanje zabrane) za učenike s čijim se problemima nitko ne želi pozabaviti (pa su ih šutnuli u razred i čekaju da problemi sami ispare) – NE, učitelji nisu stručni da se bave njihovim problemima – dakle, dok se god to ne uvede: škole u Hrvatskoj će biti pakao i za dobru djecu i za dobre ljude učitelje. A raj za male nasilnike… koji će se poslije pretvoriti u SABORSKE ZASTUPNIKE!

Šamar, ako ga je bilo (a vjerojatno nije), je simptom. I zato treba jedan štrajk solidarnosti. Za koji, nota bene, nema dovoljno muda u zbornici (i doslovno i u prenesenom značenju). Sve su to samo nježne ženice, dobre curice i štreberice.

Šamar je poraz i za onoga koji ga je dobio i za onoga koji ga je dao. Ali kad ga učitelj dade, a dobro zna da šamaru nije mjesto u odnosu s učenikom, onda znači da je učitelj izgubio bitku ne s učenikom, nego sa – sustavom. Sâm na otoku emocija, ideala i razočaranja. Bez ikakvog osnaživanja i podrške. Sustavno omalovažavan. Roditelji, balavci, kolege. Učitelji tada tónu u destrukciju ili autodestrukciju. A djeca su su ta koja su u konačnici izgubili. Učitelj će naći drugi posao i znamo dovoljan broj upravo dobrih učitelja (a bogami i školskih psihologa) koji više ne rade u školama (oni loši, naravno, ostaju). Dijete će se pretvoriti u gubitnika, a učitelj mu je mogao biti prilika da postane onaj koji doprinosi svom društvu i koji je zadovoljan i sretan.

Ako je pao šamar (a vjerojatno nije), to je logična posljedica toga što je jedino još učitelju stalo do reda. A očito je u ovom slučaju već predugo bio nered i molim: neka se ne javljaju nikakvi stručni suradnici i dušebrižnici! Bilo nam je bolje BEZ vas.

Nastavnicima treba odgojna autonomija, restitucija, ukidanje Zakona o upravnom postupku, suspenzija i isključenje iz škole. Treba nam slovenski primjer: nastavnika možete prijaviti samo pod vlastitim imenom i prezimenom, a ako nadzor utvrdi da nema osnove za prijavu, prijavitelj mora PLATITI novcem svoju grešku. U nas se nitko ne smije nekažnjeno sramotiti, klevetati, omalovažavati i ponižavati – osim učitelja. I onda se čudimo šamaru (ako ga je bilo, a vjerojatno nije). Bilo ih je i prije, samo smo onda bili manje licemjerni. Na žalost, morat će se dogoditi više KOBNIH okršaja (a oni će se, s obzirom na zaglupljivanje i zapuštanje djece, početi događati) pa da se nešto poduzme. Ali, onda će biti kasno za neke učitelje i neke učenike.