U slučaju premlaćivanja učiteljice u OŠ Dobri u Splitu, izgleda, ima dosta toga ispod žita. Prvi signal da stvari nisu onakve kakvima se čine bilo je pismo koje je 3. veljače stiglo na adresu udruge:
Poštovani,
Nadam se da ćete imati razumijevanja za ovu molbu iako vam se ne obraćam pod mojim imenom, već ga skrivam.
Kako mogu primijetiti prateći portal Nastavnici organizirano, nemate uvid u sve činjenice vezane uz slučaj.
Cijenim vaš trud da pomognete učiteljici i dijelim vašu zabrinutost stanjem u školstvu, ali vas molim da prestanete s akcijama radi učiteljice koja je napadnuta.Učiteljica se nalazi u lošem zdravstvenom stanju i njena je želja da se o njenom slučaju više ne piše.
Molim vas da mi pokušate vjerovati i da pokušate provjeriti ovu informaciju i kod još nekoga iz škole u kojoj kolegica radi jer razumijem ako ovom pismu nećete vjerovati.
Hvala.
I nismo povjerovali! Navode smo provjerili i otkrili da je riječ o čistoj izmišljotini o čijoj svrsi možemo samo nagađati (pri čemu bismo, vjerojatno, bili u pravu, ali s obzirom da smo trenutačno bez dokaza, prepustit ćemo to mašti čitatelja)! Naravno, pismo je stiglo s više-manje anonimne adrese na Gmailu.
Ponovimo još jednom ključne navode: piše da ne znamo istinu i da ne bi bilo dobro da se istina dozna. Točno kaže anonimus: prateći naš portal moglo se primijetiti da smo prenijeli vijesti iz medija, što znači da ni mediji nemaju uvid u sve činjenice. Tko ga onda ima? Čemu uopće objavljivati nešto ako se ne znaju sve činjenice? Baš je atraktivno kad netko namlati profesoricu i kad se mase zabavljaju, komentiraju i dokoličare o cijelom slučaju, a bez uvida u sve činjenice.
Razumijemo da svjedoci događaja, djelatnici škole i oni kojima je ovaj slučaj poznat ne žele davati nikakve izjave, ali ako se u medijima o nečemu piše i to s bombastičnim naslovom, a namjerno skrivaju ili izostavljaju bitne činjenice pa možda čak iznose i laži, to se onda zove obmanjivanje javnosti, stoga pozivamo kolege/ice da u ime pravde smognu hrabrosti i svjedoče istinu.
Nije ovo neka velika zemlja, selo je ovo i sve kad-tad izađe na vidjelo. Molimo vas da nam pokušate vjerovati da se tu nešto gadno kuha ili je već odavno skuhano pa je čuvanjem u neadekvatnim uvjetima već poprimilo i neugodan miris i vide se tragovi plijesni. Buđav je ovo slučaj.
Žena izudarana na radnome mjestu. I nema pravo na samoobranu. I zaradila/zaslužila krivičnu prijavu za remećenje javnog reda i mira. Adio pameti.
Prepuni novinski članci o slučaju izudarane, počupane, iscipelarene splitske kolegice, ali na svu sreću novinari nas tješe da je zaradila „lakše ozljede“. A trebala je zaraditi teže? Iako je bila sastavljena s podom školskog hodnika, to nije dovoljno jer je valjda trebala biti sastavljena još dublje, s temeljima školske zgrade pa bi se možda netko zabrinuo. Ali ne zbog nje, nego zbog statike škole.
Kao zabrinuti prosvjetni djelatnici, čije su glave svakim danom u sve dubljim torbama na radnome mjestu, kao građani ove zemlje i kao javnost koja je izložena bombardiranju poluistinama, inzistirat ćemo da nam se kaže istina ili ćemo je sami doznati i objaviti, svidjelo se to nekome ili ne.
Do tada se pitamo: Otkud i čemu anonimna i tobožnja briga za kolegicu? Zašto Udruga ne bi trebala više ništa pisati i suosjećati s kolegicom? Kome je u interesu da se prava istina sakrije, da sve prođe hush-hush i, najvažnije, zašto?
Da, ovo su retorička pitanja. Jer može se dogoditi slučaj nasilja, događa se i u razvijenijim i civiliziranijim zemljama. Ali ako se dokaže da je netko, negdje, stvari zataškavao i gurao pod tepih, onda je to prava afera o kojoj treba pisati i koju treba kazneno procesuirati.
U pitanju nije samo solidarnost s napadnutom kolegicom i to što se sutra svakome može dogoditi da bude s leđa napadnut na školskom hodniku, dvorištu, učionici ili zbornici. U pitanju je napad na profesiju koja je stup društva (iako se ovo društvo ne mora s tim složiti, ali to više govori o njemu nego o profesiji). U pitanju je budućnost obrazovnog sustava i budućnost općenito. Nasilju nad nedužnima se jednom mora reći dosta.