Od jučer navečer svijet je lošije mjesto.
Nakon duge i teške bolesti, preminula je Ela Rac-Marinić-Kragić, profesorica matematike, legenda među učenicima i kolegama, nastavnica mnogim matematičkim olimpijskim medaljašima i, zapravo najmanje bitno, jedna od osnivačica udruge “Nastavnici organizirano”. Sudionica i pokretačica mnogih projekata, također osnivačica i aktivna članica udruge nastavnika matematike “Normala”, ustrajna edukatorica kojoj je posao bio više od odrađivanja na radnom mjestu, simbol upornosti i želje da se što većem broju djece i mladih ljudi pomogne da steknu vještine za što uspješniji nastavak života, Ela je sama napravila više nego što bi zajedno napravilo deset prosječnih školskih zbornica u Hrvatskoj. Nećemo ni pokušati pobrojati medalje za koje je bar djelomično bila zaslužna; ma tko bi svemu tome ušao u trag? A vjerojatno bi se i sama tome usprotivila jer je znala da te medalje pripadaju učenicima, a ne njihovim nastavnicima.
No, njezin najveći uspjeh i njezina vrijednost ostala je u srcima i glavama njenih učenika i kolega i zbog toga njezin odlazak je najveći gubitak upravo za sve nas. Ela je sada na miru, na zasluženom, iako daleko preuranjenom odmoru, ali prazninu koja je nakon nje ostala neće biti lako popuniti. Nijedan čovjek nije otok, sam za sebe, to znamo, ali Ela je bila planina koja je nadvisivala mnoge – što je mnogima i smetalo – i čije brisanje s horizonta nećemo tek tako moći zaboraviti.
Kao kolege i prijatelji, htjeli bismo izraziti sućut njenim bližnjima, članovima obitelji i rodbini, ali isto tako je izražavamo i sebi, pa i onima koji je nikad nisu poznavali, jednostavno zato jer smo jučer izgubili svi. Kolege su izgubili stijenu, svjetionik koji im je govorio – htjeli oni to čuti ili ne – idu li u dobrom smjeru u nemirnim vodama, učenici su izgubili apsolutni autoritet ne samo po pitanju matematike (ako uopće može postojati apsolutni autoritet, onda je to bila Ela), nego i po pitanju moralnosti i donošenja ispravnih odluka. Mi iz udruge smo izgubili prijateljicu s voljom, energijom, iskustvom i znanjem, kombinacija koja se gotovo nikad ne sreće. Jedna od godišnjih skupština održana je u njenom stanu, a kao posebna uspomena ostala je fotografija svih nas, poput zagrebačkih ilegalaca koji spremaju bombaški napad na MZOS, koju je netko naknadno doradio i čiju konačnu verziju nitko drugi ne smije vidjeti (iako, vjerojatno smije, nije nešto toliko spektakularno, ali neka se ostali malo grizu, to je između nas koji smo bili tamo i Ele, tko vam je kriv što niste bili tamo kad je grmilo?)
Životna do samog kraja, još dan prije smrti je zbijala šale na Facebooku; tjedan-dva prije smrti ništa nije odavalo da joj se bliži kraj. Bila je hrabra i beskompromisna osoba, a istovremeno blaga prema onima prema kojima treba biti blag. Uvijek željna znanja i dijeljenja znanja, do samog kraja se nije htjela odvojiti od svijeta. Poznavajući je, možemo samo pretpostaviti da joj je posljednja misao bila nešto u stilu: “Pa dobro, hajde da i to vidimo.”
Ela, hvala ti za sve. Za sve što si radila, za sve što si učinila.
Hvala ti što si bila Ela.
Tugujemo za tobom svi, i oni koji su te poznavali u stvarnom životu i mi koji smo se stobom zbližili online. Počivaj u miru.
Hvala ti Ela na svemu, počivaj u miru.
Moja sućut zbog gubitka te divne žene, njenim najbližima i svima koji su je poznavali. U njenim očima i pogledu ima toliko topline i osjećaja da su i meni suze krenule iako je nisam poznavao.
Jednoj od najdrazih profesorica iz gimnazije – hvala na motivaciji da odem na natjecanje iz matematike koje mi je prosirilo svijest o vlastitim sposobnostima, drago mi je da smo se ne tako davno i vidjeli uzivo i culi; siguran sam da drzite sve aktivnima i pokrecete njihove potencijale i na drugoj strani! 😉
Slucajno, sasvim, medju osmrtnicama na portalu SD pronasla sa ovu tuznu istinu.
S ljubavlju i ganucem procitala sam rijeci kojima se Elu opisuje kao jedinstvenu strucnjakinju i osobu. Ja o Eli mogu govoriti iz jednog drugog vremenskog ugla, onog davnog, kada smo obje bile djevojcice, ucenice osnovne skole ” Vlado Bagat ” u Splitu. Elu su vec tada krasile temeljitost, intelektualna radoznalost, vedrina.
Smijeh.
Grlen, zvonak smijeh, najcesce uharmonicen sa sestrinim joj smijehom.
Mogu zamisliti da je bila sjajna profesorica, kolegica i covjek.
Moje misli sucuti idu bratu, svim clanovima obitelji, kolegama, ucenicima, a prije svih sestri Tildi.
Velika je tragedija izgubiti sestru …..
Dozivotna praznina.
Znam.
Povodom preranog odlaska kolegice Ele, jedinstvene i neponovljive nastavnice matematike čiji su učenici osvajali olimpijske medalje, koja je na internetu napisala tisuće i tisuće poruka pomoći i podrške učenicima i kolegama, mojoj bliskoj suradnici na lokalizaciji GeoGebre, u osnivanju udruge Normala i na stvaranju digitalnih obrazovnih materijala. Bila je dobri duh i spiritus movens.
Moje virtualno poznanstvo s Elom traje od proljeća 2002. godine, kada se na preporuku kolege Branimira Dakića, priključila mailing listi Nastava matematike koju sam pokrenuo krajem 2000-ite na servisu Yahoogroups. Krenuo sam od ideje da bi moglo biti jako dobro povezati ljude koji svatko za sebe odrađuju težak posao poučavanja matematike po svojim učionicama. U to doba nisu postojale društvene mreže, a čak ni Googlovi servisi nisu bili tako razvijeni. Yahoogroups servis je u to doba bio izvrstan, jer se putem mejlova moglo grupno raspravljati, taložila se arhiva poruka i datoteka za razmjenjivanje, postavljalo se ankete i stvaralo tablice kada je zatrebalo. A trebalo je puno toga, jer pri MZOS-u je bilo premalo svega.
Kada se nakon godine i pol postojanja Liste priključila Ela nastupila je revolucija u količini i kvaliteti poruka. Ela je jednostavno svaki problem, bio on stručan ili društveni, čisto matematički ili metodički, sagledala šire i dublje, ukazala na bit i uzrok te ponudila rješenje. Uz to Eline su poruke bile mediteranski temperamentne ali pune dobrote. Članovi Liste sjetit će se da je tada znalo na njihove adrese stizati na desetke poruka dnevno, ali nisu to bile poruke poput današnjih kratkih FB statusa. Radilo se o podužim osobnim promišljanjima i argumentiranim raspravama, koje su se odražavale na naš rad u učionici. Ideje su se pretakale u djela i bit ću slobodan reći da smo bili ispred vremena, da promjene koje smo tada unosili u učionicu tek danas se ugrađuju u kurikularnu reformu. Entuzijazam među nastavnicima i učiteljima, koji je širila Lista posebna je priča i mislim da u obujmu i dubini nema premca u novijoj hrvatskoj obrazovnoj povijesti.
Iz te je društvene mreže, prije nego je sam termin stvoren, iznikao niz projekata. Većina od njih bez Elinog učešća bi teško zaživjeli. Spomenimo samo neke:
– lokalizacija specijaliziranog računalnog programa GeoGebra. Krenuli smo u taj posao 2004. godine, Ela i ja zajedno, misleći da će nakon par mjeseci rada posao biti završen. Jako smo se prevarili, jer sljedećih nekoliko godina su uslijedile bitno unaprijeđene verzije i sasvim drugačiji modeli integracije naših prijevoda u progamski paket. Nakon toga opet velike promjene i sasvim drugačiji model rada na tom najpopularnijem matematičkom programu u svijetu. Srećom pridružili su nam se i mlađi kolege ali je Ela i dalje odrađivala lavovski posao pogotovo u helpu kojeg je dorađivala stalno, do svojih zadnjih dana. Nevjerojatno je koliko je Ela bila veliki radnik.
– ideje koje su se rađale na Listi uobličavala je u stručne članke u časopisu Matematika i škola i u stručna predavanja i radionice na skupovima za nastavnike i učitelje matematike
– bila je suosnivač i višegodišnji tajnik udruge Normala, te glavni organizator stručnih skupova koje je ta udruga organizirala.
– Ela je bila i pionir u izradi digitalnih nastavnih materijala, bilo kao autor ili suator. Ti materijali iako rađeni gotovo prije jednog desetljeća i danas zadovoljavaju visoke kriterije.
– na Normalinom forumu za pomoć učenicima u matematici s velikom strašću je odgovarala na pitanja učenika i studenata. Dala je više od dvije tisuće odgovora, često popraćenih složenim skicama ili interaktivnim matematičkim apletima.
Ela je voljela matematiku, a njeni su učenici osvajali olimpijske medalje. Nažalost, na poslu u obrazovnom sustavu njen rad nije priznat. Zapravo to je blaga riječ, sa žalošću moram reći da je bilo puno gore od toga.
Za utjehu prenosim riječi jedne kolegice s već spomenute Liste na vijest o Elinom preranom odlasku, riječi koje dobro dočaravaju što je Ela na internetu sijala:
“Draga Ela, kad činilo se da je svijet stao, stala si uz mene i osvijetlila moj put. Vratila si mi nadu i vjeru da u svijetu ima još mnogo dobrih ljudi i da nikad ne treba odustati od svog sna. Hvala od srca i počivala u vječnom miru.”
I ja sam Elu najprije upoznala u virtualnom svijetu i u početku mi je, moram priznati, ulijevala strah zbog svog neuvijenog, direktnog, no uvijek argumentiranog načina izražavanja. To je bilo više strahopoštovanje rođeno u spoznaji da ste u prisustvu autoriteta na svom i mnogim drugim poljima, u prisustvu osobe koja ne kuka kao većina nas u sustavu, nego se hvata s problemom ukoštac i rješava, ponekad i nauštrb sebe i svoje sigurnosti. Zbog te hrabrosti i nemara za svoj vlastiti interes i uvijek s neprikosnovenom ljubavlju, znatiželjom i entuzijazmom koji najčešće viđamo samo kod početnika, ja se Eli klanjam do poda. Kad sam je upoznala i u “stvarnom” svijetu, moje divljenje prema njoj je samo još naraslo jer sam uvidjela da se osim aure “hardcore” stručnjaka i diskutanta oko Ele zrači i silna toplina i dobrota.
Mogu reći da se osjećam povlašteno što sam, makar i na kratko, poznavala Elu.
Neka počiva u miru, a njenoj obitelji iskrena sućut.
Anita Damjanović
Ela, drago mi je što si postojala i što sam te upoznala. Bila si, a vjerujem da i dalje jesi, dobra duša. Svojom vedrinom, dobrotom, jednostavnošću i prirodnošću ugrijala si mnoge među nama i učinila ovaj svijet, a time i sve nas, boljima. I pokazala svojim primjerom da čovjek treba slijediti svoj put i da, iako je jednostavan i malen, može imati lavlje srce i napraviti divovske korake i djela.
Hvala ti na svemu.