(Novosti/ÐoвoÑти) Snimite uhljebe potajice u neradu ili bezobrazluku i Å¡aljite nam snimke – glasi nedavni dramatiÄni poziv portala Index Äitateljima, a uz koji se garantira anonimnost. Apel je istaknut uz Älanak naslova ‘Uhljebi u MUP-u digli se i otiÅ¡li jer im je zavrÅ¡ila smjena, joÅ¡ su i urlali na Å¡okirane graÄ‘ane’. Naravno, tu je i video-snimka s mobitela jedne Äitateljice; traje kraće od Äetiri sekunde i na njoj se ne vidi gotovo niÅ¡ta, Äuje joÅ¡ manje. ToÄnije, naziru se ljudi ispred nekog Å¡altera, i oni drugi, notorni uhljebi, iza njega. Glasni su uglavnom ovi prvi, ali su obje strane zapravo posve nerazgovijetne.
Dva dana ranije, na istoj adresi objavljen je Hinin Älanak s naslovom ‘Istraživanje: uhljebi ljetuju dulje od radnika kojima siÅ¡u poreze’. U samom Älanku uhljebi se spominju tek indirektno, dok njima nasuprotni ‘radnici u privatnim tvrtkama u pretežno domaćem vlasniÅ¡tvu’ imaju na raspolaganju najmanje dana godiÅ¡njeg odmora meÄ‘u svim kategorijama i najmanje ih smiju koristiti onda kad to njima odgovara. Treći Älanak s istog portala i na istu temu, koji ćemo ovdje razmotriti, osvanuo je tri dana nakon onog s pozivom na skrivene kamere. ‘Hrvatska je po svim naÄinima obraÄuna – pred bankrotom, ali i dalje masovno zapoÅ¡ljava uhljebe’, naslovljen je pak taj.
Autor potpisa M.R. posvećuje glavninu teksta svibanjskom naglom porastu rashoda za plaće iz državnog proraÄuna. Nakon Å¡to će citirati Ministarstvo financija po kojem razlog naoko većem izdatku leži u novoj i drukÄijoj metodologiji knjiženja, a ne u većoj masi potroÅ¡enih sredstava, autor nastavlja tekst rijeÄima ‘bez obzira’. I zatim opet konstatira da je stanje javnih financija neodrživo, Å¡to baÅ¡ i nije neka vijest. Ili, kazano rjeÄnikom Indexa, M.R. se dakle zatekao sam u neradu ili bezobrazluku, ili u obojem. Na tragu ovih triju priloga, meÄ‘utim, prilika je da se zapitamo gdje li su i tko zaista svi ti straÅ¡ni uhljebi.
Index nipoÅ¡to nije jedini od najvećih hrvatskih medija koji već duže vremena provodi ustrajnu antiuhljebsku kampanju, mada to Äini gorljivo iznad drugih. Å tampani visokotiražni tabloidi imaju valjda neke druge veće strasti na sliÄne teme, jer progone ih u biti isti demoni. Uhljebi su tako u krajnjoj liniji svi koji dobivaju plaće iz državne ili drugih javnih blagajni, barem dok sami ne dokažu da nisu krivi: da nisu zaposleni pod neÄijom protekcijom i da nisu neradnici niti bezobraznici. Potencijalno se uhljebima vide i uÄiteljice, vatrogasci, medicinske sestre, pružni radnici. Etiketa onog tko se uhljebio – nezasluženo stekao lagodno i sigurno zaposlenje, takoreći sinekuru – neće zaobići ni njih većinske, e da bi locirala manjinu zaposlenih objektivno politikantski, nepotistiÄki, koruptivno.
No baÅ¡ Äinjenica da se pokliÄ â€˜Drž’ uhljeba!’ ne fokusira na postojeću i razmjerno namnoženu novu klasu stranaÄko-politiÄkih dobitnika u javnim strukturama, nego puca rafalno po najÅ¡irem sektoru, krunski svjedoÄi o karakteru kampanje. Uhljeb pritom nije himalajski jeti pa da ga treba vrebati u mukloj neizvjesnosti izmeÄ‘u dvije mećave, prije negoli zgasne baterija u smartphoneu. I doista nije nužno iskustvo istraživaÄkog novinara, kamoli vlasnika komercijalnog medija, da bi se znalo tko iskljuÄivo može biti snimljen u navodnom bar neradu i bezobrazluku. Snimki će nesumnjivo biti; na njima Å¡alterski radnici, poÅ¡tanski Å¡oferi, kotarski pristavi, a nijedan zaslužni partijski kadar s dva Älanstva u nadzornim odborima i tri u javnim komisijama, jer oni na svojim radnim mjestima nisu dabome ni dostupni leći pametnih malih kamera. O većim igraÄima se razglaba tek prigodno, ako su ugrabili kakav neopisivi menadžerski ugovor u javnom poduzeću. Pa i tad nalaz služi pretežno za dijagnosticiranje neophodne privatizacije dotiÄnog sektora koji će procvasti Äim padne u ruke poÅ¡tenog poduzetniÅ¡tva, kao Å¡to je sluÄaj s medijima. Ali oznaka uhljeba za obavezno isticanje na rukavu ostat će privilegija malih javnih radnika; slika na njoj prikazivat će hljeb kruha, sjajan i žut poput zvijezde.
Pala je eto i kljuÄna rijeÄ za otvaranje (anti)uhljebskog sindroma: privatizacija. Druga bi smjernica bila svakako: rezanje proraÄunskog troÅ¡ka. Poticanjem dojma kako svi-mi-porezni-obveznici izdržavamo apsolutno prevelik broj onih na javnim budžetima, a uz tobože pregolema im ukupna radna prava, cilja se na opće smanjenje javnog sektora i državnog prisustva na tržiÅ¡tu. Ako poÅ¡tar iritira vaÅ¡eg psa, bacimo tipusa u zube privatniku (samo u tržiÅ¡no izdaÅ¡nim zonama dostave). Ako nam dežurni prognostiÄar Državnog hidrometeoroloÅ¡kog zavoda promuca, zamijenimo ga outsource-hostesom koja Äita diktirani tekst (opet doduÅ¡e DHMZ-ov, jer privatnik ne ulaže u toliko postrojenje bez masnog povrata).
Zagovor teze o izuzetnim pravima zaposlenih u javnom i državnom sektoru ne dotiÄe se fakta premalenih prava radnika u privatnom. Budući da je krajnji zadani cilj nova radnopravna ‘fleksibilizacija’ tj. redukcija, namjera je izvoÄ‘aÄa kampanje – vlasnika komercijalnih medija i njihovih tzv. analitiÄara – bacanje kosti izmeÄ‘u radnika jednih i drugih. Zato nerado spominju strateÅ¡ke uzroke proraÄunskih deficita, opadanja proizvodnje i izvoza, nezaustavljivog zaduživanja, gubitaka radnih mjesta, itd. I nije da im kampanja slabo ide i ne uspijeva, ruku na srce. S pozicije truba privatnog kapitala, s kapacitetima graÄ‘enim na unosnom zaglupljivanju naroda i nadasve izrabljivanju vlastitog radniÅ¡tva, efektima se ne treba jako Äuditi. Da se razumijemo, nije portal Index u totalu slike ni sluÄajno najgori pronositelj liberalnog ekonomskog nauka, pa je Äak u nekim drugim pitanjima i znatno progresivan, ali za materiju uhljebologije predstavlja definitivno najbolji primjer Å¡tetoÄinstva. A kod takvih medija zacijelo bi se dalo ustvrditi kako osnovna motivacija vodećih progonitelja uhljebskih vjeÅ¡tica nalazi odraz u stanju radnih odnosa u njihovim vlastitim sredinama – odnosa kakvi odgovaraju prvenstveno njima i koje ureÄ‘uju sami.
I lako Å¡to nam izmiÄu iz vida obimne skupine povlaÅ¡tenika kao Å¡to su ratni veterani i crkvenjaci, nego dakle u sjeni ostaju najveći profiteri, pobjednici naÅ¡e epohe, kapitalisti. A proljetos je objavljen i Prijedlog strategije razvoja javne uprave, raritetno ozbiljno i sadržajno pripremljen dokument te vrste. NipoÅ¡to bez uÄešća znanstvenika, sindikalista i drugih predstavnika javnosti po kriterijima struÄnosti i demokratiÄnosti. Nacrt daje zakljuÄke na kakve smo već nailazili u argumentiranim raspravama i komparativnim analizama, ako smo znali makar razliku izmeÄ‘u državne i javne uprave – Äitav taj sektor u Hrvatskoj nije prevelik niti preplaćen, ali treba ga valjano funkcionalizirati. No tko da mari za tako neoÄekivane uvide kad je jasno da su i to pisali uhljebi.