(Slobodna Dalmacija) Povodom galame i povike koja se svake godine sruši na glavu profesora koji naprave “kiks” na “državno j maturi”, pokušat ću malo dočarati pod kakvim je stresom profesor. Krenimo od izlaska iz kuće. Završila nastava, i pri odlasku u školu mi susjed ili blagajnica u samoposluzi odmah ujutro dignu živce: Aaa, gotova škola, profesore, počinju praznici!
A zapravo tek upadam u najstresniji dio posla.
Odmah me dočeka nekoliko poziva na mobitel jer me se “sjete” neki koje nisam 20 godina ni čuo ni vidio, koji “ne žicaju ocjenu” za Matinog malog, nego ako mogu pogledat u dnevnik kakva je situacija. Mogu mislit, ali se zbog elementarne pristojnosti moram javit.
Može li duja?
Ispred zbornice me dočeka barem pet učenika od kojih dvojica donose program koji duguju, jedan obavezno žica “duju” jer mu je “treći”, a jedan neku veću ocjenu “ako ikako može” jer mu treba za upis ili prosjek. Ništa ne mogu bez dnevnika, ali ga nema jer razrednik negdje računa opravdane, neopravdane, prosjeke, zasjeke, usjeke i nasipe koje nitko ne čita, nikome ne trebaju i nikome ne koriste, ali se moraju uraditi jer za to postoje pripadajuće rubrike u dnevniku.
Uzmem programe da djeca ne čekaju, s namjerom da ih evidentiram naknadno, i spremim u neku ladicu i odmah zaboravim gdje su.
Žicare otkačim jer nema dnevnika (to ne znači da su odustali). Ukoliko se ne pojavi neki roditelj koji je, unatoč svim zabranama, uspio proći pored portira…
Ulazim u zbornicu punu nervoze jer sjednica kasni zbog hrpe molbi, žalbi, zahtjeva za preispitivanjem ocjene i tko zna kojih čuda, koje ravnatelj, voditelj i tajnik nekako pokušavaju sortirati nekim smislenim redom. Odmah me “napadne” nekoliko razrednika jer sam neke ocjene propustio zaključiti, a i neki svojim žicarima odrađuju dio posla.
Jedan od njih obavezno poznaje Matu s početka priče i počinje me pilat. Ah da, jučer sam na papiriću dobio imena nekih učenika koji moraju vratiti knjigu pa “ako ih mogu obavijestiti kad ih vidim”. Naravno da nemam pojma gdje mi je papirić.
Prestar za razrednika
U nekom kutu zbornice kolegica (ili kolega) glasno “grinta” o prevelikim obvezama i premaloj plaći, padu ugleda profesora, neodgojenim đacima i tako prenosi nervozu svima. Sjedam na svoje mjesto i pokušavam sortirati u zadnji čas ispravljene pismene.
Mate Matić iz ll.e je pisao treći dio drugog dijela zadataka jer to duguje još iz prvog polugodišta, Jure Jurić iz IV.b drugi dio prvog dijela, Pero Perić iz IV.c drugo polugodište usvojenost i takvih petnaestak slučajeva pokušavam sortirati po razredima i zaključiti konačno ocjene.
Naravno da me svaki čas netko prekida s tko zna čime jer, naravno, profesor nema kancelariju. Sve se događa u zbornici gdje nas je nagurano 300, i tu nikakav klima-uređaj ne pomaže. Naravno da u zbornicu svaki čas netko upada i traži “nekoga” zbog “nečega” i naravno da mu ne pada na pamet kucati. Pa nije to kancelarija “na općini”, nego zbornica. Učestalo zvoni telefon jer netko traži “nekoga” zbog “nečega” pa više slušalicu nitko ni ne diže.
I obavezno se “baš sad” pojavi netko iz programa za obrazovanje odraslih koji se nije pojavio barem tri godine jer je na terenu u Ulanbatoru, i ako bi mu ikako mogao organizirat ispit danas jer mu sutra rano ujutro ide trajekt za Ulanbator. Napominjem da nisam razrednik jer sam za to “prestar”, a oni su tek u pravoj vatri.
Tijek sjednice nemam volje opisivati, ali napominjem da popodne treba ponovno doći jer je “državna matura”, ali ni o njoj neću (ovaj put).
I na kraju pitam sve mislite li i dalje da profesora koji popodne napravi kiks i zamijeni omotnice s pitanjima treba kritizirati, kazniti, dati mu otkaz ili ga je najbolje strijeljati za primjer drugima?
Eto valjda da ovo pročita susjed ili blagajnica s početka priče (neće jer takvi ne čitaju novine), bili bi malo manje zavidni na tri i po mjeseca praznika.